Broj: Kž 499/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. D., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 12. srpnja 2016. broj K-14/16-91, u sjednici održanoj 1. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

              Žalba opt. M. D. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, u odsutnosti je oglašen krivim opt. M. D. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U izrečenu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. rujna 2008. do 14. listopada 2008.

Oštećenica V. C. upućena je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, sukladno čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08).

Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kn, sukladno čl. 148. st. 1. ZKP/08.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju N. M., odvjetniku iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda „poništi“ i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika ukinuta po službenoj dužnosti rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-241/16 od 23. lipnja 2016. zbog ostvarene apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka te je spis vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovljenom suđenju, prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je proveo sve relevantne dokaze i osnovano zaključio da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koju žalitelj tek paušalno ističe, ali ne obrazlaže. Izreka pobijane presude u svemu je jasna i razumljiva, a obrazloženje te presude sadrži dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama  temeljem kojih se zaključci prvostupanjskog suda mogu s uspjehom ispitati.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelj tvrdi da do spolnog odnošaja s oštećenicom nije došlo niti je optuženik prema njoj primijenio kakvu silu s ciljem zadovoljenja svog spolnog nagona. Oštećenica se ponašala "izazovno i sve je upućivalo na to da određeni spolni ili tjelesni odnos želi". S obzirom da se događaj zbio u vozilu optuženika, to zbog prostorne skučenosti nije bilo moguće skinuti oštećenicu protiv njezine volje odnosno bez njezine pomoći. Stoga iskazu oštećenice ne treba vjerovati, posebno kada se postupak vodi u odsutnosti optuženika.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje  da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano optuženika oglasio krivim za kazneno djelo silovanja, na način kako ga tereti optužba.

Oštećenica V. C., tada stara 16 godina, dosljedno i uvjerljivo tereti optuženika da je nad njom kritične prilike obavio nasilni spolni odnošaj prethodno joj skinuvši donji dio odjeće. Ona ga je molila da prestane, odgurivala ga i okretala glavu kako bi spriječila optuženika da ju ljubi. Pokušala je izaći iz njegovog vozila, u čemu ju je optuženik spriječio nalegnuvši težinom svog tijela na njezino.

Oštećenica nema nikakvog motiva optuženika lažno teretiti niti obrana na to ukazuje. Radi se o ujaku njezinog tadašnjeg dečka M. D., znatno starijoj osobi od nje, zbog čega je s povjerenjem pristala da ju odveze kući. Sutradan se o događaju povjerila svjedoku M. D. i svojoj majci M. C. koji to u svojim iskazima potvrđuju. Kaznena prijava protiv optuženika podnesena je istog dana, a prema rezultatima provedenog psihologijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku prof. J. Z., kod oštećenice nisu nađeni mehanizmi zainteresiranosti da se optuženiku našteti ili zaštiti neki vlastiti interes. Dapače, prema rezultatima psihologijskog vještačenja oštećenica je sposobna vjerodostojno iskazivati u smislu svojih kognitivnih kompetencija, kredibilnosti i izuzetne otpornosti na bilo kakvu sugestiju, a posljedicom događaja kod nje je dijagnosticirana akutna reakcija na traumatsko iskustvo uz depresivni pomak.

Osim toga, terećenje oštećenice potvrđeno je rezultatima vještačenja kontaktnih i bioloških tragova jer je na majici oštećenice, osim njezinog, utvrđen i miješani DNA profil optuženika. Također, nije nevažno reći da su medicinskim pregledom optuženika utvrđene ogrebotine čela i vrata koje on u svojoj obrani, iako poriče da potječu od kritičnog događaja, nije mogao objasniti.

S obzirom da je iskaz oštećenice sam po sebi konzistentan, dosljedan i uvjerljiv, a potvrđen je i kontrolnim dokazima u vidu materijalnih tragova te iskaza posrednih svjedoka, prvostupanjski sud joj s pravom vjeruje da se događaj odvijao upravo na način kako ona to opisuje.

Žalitelj promašeno tvrdi da do spolnog odnošaja sa oštećenicom uopće nije došlo. Nasuprot tome, optuženik je u svojoj obrani tijekom istrage priznao da se kritične prilike razodjenuo i prešao na sjedalo suvozača u namjeri da sa oštećenicom obavi spolni odnos te je "prislonio svoje spolovilo uz njezino ali nije siguran da li je uspio penetrirati". S obzirom da je oštećenica sigurna da je optuženik prodro svojim spolovilom u njezino, prvostupanjski sud joj s pravom vjeruje, posebno jer i optuženik to smatra mogućim.

O tome da oštećenica nije željela spolni odnošaj sa optuženikom te mu je to jasno dala do znanja, djelomično govori i sam optuženik. Naime, on iskazuje da, kada se skinuo i prešao na njezino sjedalo kako bi s njom obavio spolni odnos, ona je "zašutjela i počela se drugačije ponašati", zbog čega je odustao od, kako kaže, "daljnjeg postupka". Navedeno, međutim, jasno pokazuje da, u kontekstu oštećeničinog opisa događaja, nikakve dragovoljnosti u njezinom ponašanju nije bilo, a optuženik je toga bio svjestan.

Teza žalbe o tome da optuženik, zbog skučenosti vozila, nije mogao razodjenuti oštećenicu i izvršiti spolni odnošaj bez njezine pomoći, nije prihvatljiva budući da se, u konkretnom slučaju, radi o vozilu Audi 80 koje opće poznato ima prostranu kabinu. Osim toga, treba imati u vidu i znatan fizički nesrazmjer između optuženika i oštećenice što je dodatno oslabilo njezinu sposobnost pružanja otpora.

Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava te je optuženik osnovano oglašen krivim za kazneno djelo iz optužnice.

Iako žalitelj uvodno ističe žalbeni osnov zbog odluke o kazni, o tome se u obrazloženju žalbe ne navode razlozi pa je taj dio pobijane presude ispitan po službenoj dužnosti, sukladno čl. 478. ZKP/08.

Prvostupanjski je sud pri izboru vrste i visine kazne pravilno vrednovao utvrđene otegotne okolnosti, a prije svega optuženikovu raniju osuđivanost za kaznena djela nasilničkog ponašanja u obitelji te zapuštanja i zlostavljanja djeteta, što su kaznena djela s elementima nasilja za kakvo i ovdje odgovara. Osim toga, valjano je cijenjena otegotnom činjenica da  je kazneno djelo počinjeno na štetu maloljetne osobe tada stare 16 godina, čega je optuženik bio svjestan (a žalba ne osporava).

Slijedom toga, budući da izostaju bilo kakve olakotne okolnosti (očinstvo optuženika s pravom mu se ne cijeni olakotnim zbog izostanke faktične brige i činjenice da je pravomoćno osuđen za kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta), te imajući u vidu težinu počinjenog kaznenog djela, prvostupanjski je sud osnovano optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Protek vremena od događaja ne može se uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne budući da je isto posljedica optuženikovog bijega odnosno nedostupnosti hrvatskim pravosudnim tijelima.

Stoga i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se samo ovako izrečenom kaznom zatvora izraziti odgovarajući prijekor društva prema takvim počiniteljima kaznenih djela te će se u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

Obveza optuženika da snosi troškove kaznenog postupka temelji se na izričitoj zakonskoj normi u čl. 148. st. 1. ZKP/08.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 1. prosinca 2016.