1

Poslovni broj: Gž-647/2019-2

 

 

Poslovni broj: Gž-647/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić, kao predsjednice vijeća, te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Alena Lazara, u parničnom predmetu tužitelja mldb. P. B., OIB…, iz O., kojeg zastupaju punomoćnici Z. B., OIB… i K. B., OIB…, oboje iz O., te punomoćnica R. G., odvjetnica iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB…, iz Z., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo i tuženice škole O., OIB…, iz O., radi naknade štete i uklanjanja diskriminacije, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3284/17-43 od 21. veljače 2019. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o  j e   i   r i j e š i o   j e

 

1. Žalba tužitelja djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3284/17-43 od 21. veljače 2019. godine:

- preinačuju u dijelu kojim je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja tako da preinačena izreka presude glasi:

Nalaže se tuženici školi O. isplatiti tužitelju iznos od 70.000,00 kn (slovima: sedamdeset tisuća kuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 2015. god. do isplate po stopi koja se do 1. kolovoza 2015. god. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. god. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te joj se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.708,53 kn (slovima: osam tisuća sedam stotina osam kuna i pedeset i tri lipe) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2019. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu radi plaćanja iznosa od 149.441,14 kn (slovima: stotinu četrdeset devet tisuća četiri stotine četrdeset četiri kune i četrnaest lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te u dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.416,47 kn (četrnaest tisuća četiri stotine i šesnaest kuna i četrdeset i sedam lipa).

- potvrđuje u dijelu kojim je rješenjem odbačena tužba u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku, Ministarstvo iz Z.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se I-tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvo I II-tuženiku školi O. iz O., solidarno isplatiti tužitelju iznos od 219.441,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

-na iznos od 150.000,00 kn od   9. travnja     2015. god. do  isplate

-na iznos od        816,14 kn od 13. studenog  2015. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od 25. studenog  2015. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od 10. prosinca   2015. god. do isplate

-na iznos od     3.246,00 kn od   1. siječnja    2016. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od 12. siječnja    2016. god. do isplate

-na iznos od        108,00 kn od  26. travnja    2016. god. do isplate

-na iznos od     8.784,00 kn od    1. siječnja   2017. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od    3. veljače    2017. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od  28. veljače    2017. god. do isplate

-na iznos od        129,00 kn od  19. travnja    2017. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od   1. listopada  2017. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od   1. studenog  2017. god. do isplate

-na iznos od          51,00 kn od   9. prosinca   2017. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od 10. prosinca   2017. god. do isplate

-na iznos od   24.000,00 kn od 22. prosinca   2017. god. do isplate

-na iznos od     4.512,00 kn od    1. siječnja   2018. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od    7.veljače     2018. god. do isplate

-na iznos od     1.100,00 kn od    2.ožujka      2018. god. do isplate

-na iznos od     1.640,00 kn od    7. ožujka     2018. god. do isplate

-na iznos od     4.155,00 kn od    9. ožujka     2018. god. do isplate

-na iznos od  11.000,00 kn od presuđenja do isplate,

sve po stopi koja se do 1. kolovoza 2015. god. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. god. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude prvog stupnja do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”“

Sud prvog stupnja je u sklopu citirane presude donio i rješenje čija izreka glasi:

„Odbacuje se tužba u odnosu na I-tuženu Republiku Hrvatsku, Ministarstvo iz Z., OIB...“

 

Protiv ove presude tužitelj je izjavio žalbu putem punomoćnice majke K. B. i putem punomoćnice odvjetnice R. G. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, dosudi mu parnični trošak zajedno sa troškom za sastav žalbe.

U odgovor na žalbu tuženica  škola O. je predložila da se žalbe tužitelja odbiju kao neosnovane.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Tužitelj u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time da u istoj odluci odbija i odbacuje tužbeni zahtjev u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku, Ministarstvo, zbog čega je izreka proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno rješenju o odbacivanju tužbenog zahtjeva.

Taj žalbeni razlog je osnovan. Sud prvog stupnja je rješenjem odbacio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku, Ministarstvo, i to temeljem čl. 186.a st. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP) i to stoga što se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu. Tu je sud prvog stupnja pravilno primijenio citiranu zakonsku odredbu jer je pravilno utvrđeno da se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu. Zbog tog razloga je žalba tužitelja protiv pobijanog rješenja odbijena kao neosnovana temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a i to rješenje je potvrđeno.

Međutim, budući da je sud prvog stupnja ujedno pobijanom presudom i odbio tužbeni zahtjev, doista je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. No, tu bitnu povredu je temeljem čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a otklonio ovaj sud na način da je izreka presude preinačena te ne sadrži odbijajući dio u odnosu na tuženice Republiku Hrvatsku, Ministarstvo.

Ovaj sud je pobijanu presudu i rješenje ispitao i temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a i nije našao da bi sud prvog stupnja počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem navedene zakonske odredbe.

Tužitelj je zatražio tužbom naknadu štete radi povrede prava osobnosti i diskriminacije u iznosu od 55.000,00 kn te da se izvrše potrebne radnje radi uklanjanja diskriminacije i njenih posljedica.

U tužbi tvrdi da mu je nanesena nenadoknadiva šteta ponašanjem tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva i tuženice škole O.

Pojašnjava da je stavljen u nepovoljniji diskriminirajući položaj u odnosu na zdravu djecu time što mu je onemogućeno obrazovanje i pohađanje nastave sukladno mogućnostima tužitelja u obliku nastave na daljinu (virtualne nastave) korištenjem sredstava elektroničke komunikacije te dogovorno parcijalno polaganje nastavnih cjelina iz svih predmeta, prema njegovim zdravstvenim mogućnostima, uz kontinuirano praćenje i omogućavanje njemu i njegovim roditeljima izravne komunikacije i pristupa informacijama sa svim profesorima predmetne nastave.

Budući da je uz to trpio omalovažavanje, ismijavanje, negodovanje vršnjaka i školskih djelatnika, te istovremeno nepotrebno izgubio školsku godinu 2014./2015., tvrdi da trpi daljnju štetu jer će završiti srednjoškolsko obrazovanje najmanje godinu kasnije od svojih vršnjaka te da će izgubiti najmanje godišnju zaradu radnika sa srednjom stručnom spremom.

Tužbeni zahtjev je proširio tako da je obuhvatio i novu školsku godinu 2015./2016. i zatražio naknadu štete zbog diskriminacije i povrede prava osobnosti u iznosu od 120.000,00 kn s obrazloženjem da je zbog daljnjeg nepostupanja i nezakonitog postupanja tuženica bio prisiljen na ispis iz sustava besplatnog srednjoškolskog obrazovanja i upis u privatnu školu koja se plaća i nalazi u drugom gradu, odnosno da je imao nove i nepotrebne troškove koje ne bi imao da su tuženice postupale razborito i zakonito.

Sud prvog stupnja je presudom broj Pn-1701/15-26 od 8. lipnja 2016. godine odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži od tuženica solidarnu isplatu iznosa od 120.000,00 kn i naknadu parničnog troška.

Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Gž-1564/16-2 od 31. kolovoza 2017. godine uvažio žalbu tužitelja, ukinuo prvostupanjsku presudu poslovni broj Pn-1701/15 i predmet vratio sudu na ponovni postupak.

U ponovnom postupku tužitelj je ponovno specificirao tužbeni zahtjev konačno zatraživši od tuženica naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 69.441,14 kn i neimovinske štete u iznosu od 150.000,00 kn koju je trpio zbog protuzakonitog postupanja tuženica i diskriminacije po osnovi zdravstvenog stanja.

Sud prvog stupnja je ponovno ocijenio dokaze i utvrđivao činjenice koje se tiču osnovanosti tužbenog zahtjeva te u odnosu na obje tuženice odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a pored toga, kako je već rečeno, u odnosu na  tuženicu Republiku Hrvatsku, Ministarstvo rješenjem odbacio tužbu.

Tužitelj je u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjska presuda suprotna zauzetom pravnom shvaćanju u spomenutoj ukidnoj odluci ovog suda.

Odluku da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da je tuženica škola O. u svome radu postupala u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama i da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je postupanjem tuženice škole O. došlo do diskriminacije.

Na temelju dokaza koje je proveo sud prvog stupnja proizlazi da je nakon upisa tužitelja u prvi razred srednje škole u 2014./2015. tuženica škola O. bila upoznata sa zdravstvenim stanjem tužitelja i zahtjevom za ostvarivanje prava na školovanje djeteta i pohađanje nastave na daljinu, a da unatoč brojnih podnesaka, sastanaka i zahtjeva da se omogući tužitelju virtualna nastava tuženica škola O. nije reagirala i postupila prema tada važećem Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“, br. 87/08., 86/09., 92/10., 105/10., 90/11., 5/12., 16/12., 86/12., 94/13., 136/14.- RUSRH., 152/14. - dalje: ZOOOSŠ).

Naime, tužitelj već prilikom upisa u jesenskom dijelu 2014/2015 školske godine zbog bolesti nije mogao redovito pohađati nastavu kao redoviti učenik.

Posljedica toga je da je u toj školskoj godini u školi proveo ukupno petnaest dana i imao svega pet ocjena te je školsku godinu 2014./2015. završio na način da je ostao neocijenjen, zbog čega je morao ponovno upisati prvi razred.

U takovoj situaciji tuženica škola O. nije ispunila svoju zakonsku obvezu da pruži tužitelju cjelovito obrazovanje kroz pristup svim nastavnim cjelinama niti je mogla na osnovi podataka o praćenju i ocjenjivanju u tijeku nastave za tužitelja izvesti zaključnu ocjenu.

U to vrijeme bio je važeći Pravilnik o srednjoškolskom obrazovanju učenika s teškoćama i većim teškoćama u razvoju („Narodne novine“ broj 86/92 - dalje u tekstu: Pravilnik iz 1992. godine) kojim nije bila propisana nastava na daljinu pa je tuženica škola O. trebala organizirati nastavu u kući ili virtualnu nastavu prema tada važećem čl. 42. ZOOOSŠ, a to nije učinila.

Prema ocjeni ovog suda, tuženica škola O. je na taj način onemogućila  tužitelja da ostvari pravo na školovanje i redovito pohađa nastavu i svojim nepostupanjem, odnosno propustom da za tužitelja organizira nastavu u kući, tj. na daljinu tijekom školske godine 2014/15. i na početku školske godine 2015/16., tužitelja stavila u nepovoljniji položaj od drugih osoba u usporedivoj situaciji pa se temeljem čl. 1. st. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, br. 85/08 i 112/12- dalje ZSD) radi o diskriminaciji tužitelja po osnovi zdravstvenog stanja.

Na temelju navedenih utvrđenja ovaj sud smatra da tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete po općim propisima temeljem čl. 17. st. 1. toč. 3. ZSD-a i da visinu štete treba utvrditi prema čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05,41/08 i 125/11, dalje: ZOO).

Tužitelj je po osnovi imovinske štete zatražio školarinu za četiri godine u iznosu od 22.000,00 kn, trošak kupnje nastavne literature u ukupnom iznosu od 1.104,14 kn, nužni trošak prijevoza u razdoblju od 2015. do 2018. godine od 18.182,00 kn, trošak najma sobe u iznosu od 24.000,00 kn te trošak prehrane tijekom školovanja izvan mjesta prebivališta u iznosu od 4.155,00 kn. Ukupno po tom osnovu tužitelj traži 69.441,14 kn.

Visinu imovinske štete obrazlaže time da se je u školskoj godini 2015/2016., zbog daljnjeg nepostupanja i nezakonitog postupanja tuženica morao ispisati iz sustava besplatnog srednjoškolskog obrazovanja i upisati u privatnu školu, tj. Pučko otvoreno učilište Morana, koja se plaća i nalazi se u drugom gradu pa da ove nove i nepotrebne troškove ne bi imao da je tuženica škola O. postupala zakonito.

Međutim, utvrđeno je da je 5. studenog 2015. godine tuženica škola O. pozvala roditelje tužitelja i tužitelja da dođu na dogovor u svezi realizacije provođenja nastave jer je nabavila informatičku opremu potrebnu za izvođenje nastave na daljinu (komplet za HD videokonferenciju i jedno prijenosno računalo) i da su roditelji tužitelja bez obzira na to zatražili ispis tužitelja i 16. studenog 2015. godine ispisali tužitelja iz škole.

Budući je tuženica organizirala i omogućila tužitelju provođenje nastave na daljinu u školskoj godini 2015./2016., a tužitelj je svojevoljno i na osobni zahtjev ispisan iz redovnog školovanja i upisan u privatnu školu,  zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 69.441,14 kn je neosnovan stoga što troškovi za daljnje školovanje izvan mjesta stanovanja tužitelju nisu nastali zbog nezakonitog postupanja tuženice škole O., već ih je tužitelj sam prouzročio.

Zbog tih razloga je tužiteljeva žalba protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete u iznosu od 69.441,14 kn odbijena kao neosnovana temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a i taj dio presude je potvrđen.

Prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu (list 622) tužitelj traži naknadu neimovinske štete u iznosu od 150.000,00 kn.

Pravo na neimovinsku štetu zbog diskriminacije i povrede prava osobnosti mu pripada samo, kako je već gore rečeno, za prvu godinu školovanja jer je upisan po redovitom programu kao redoviti učenik tijekom školske godine 2014/15 te je zbog diskriminacije po osnovi zdravstvenog stanja trebao ponovno upisati prvi razred srednje škole.

Uzevši u obzir sve okolnosti slučaja ovaj sud nalazi da tužitelju pripada s naslova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti pravična novčana naknada u iznosu od 70.000,00 kn.

Slijedom obrazloženih razloga je djelomično uvažena žalba tužitelja protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva radi naknade neimovinske štete u iznosu od 150.000,00 kn i temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a je preinačena prvostupanjska presuda na način da se nalaže tuženici školi O. isplatiti tužitelju iznos od 70.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate.

Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. u vezi sa odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a trebalo odlučiti o zatraženim troškovima postupka.

Tužitelj je zatražio za sastav žalbe 3.000,00 kn, za podneske od 14. veljače 2018. godine, 25. travnja 2018. godine i 9. svibnja 2018. godine iznos od po 2.500,00 kn, za prisustvovanje na raspravi održanoj 22. veljače 2018. godine i 16. svibnja 2018. godine iznos od po 1.250,00 kn, za prisustvovanje na raspravi održanoj 30. listopada 2018. godine i 20. prosinca 2018. godine iznos od po 2.500,00 kn, za prisustvovanje na raspravi održanoj 18. travnja 2016. godine iznos od 1.000,00 kn te za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn.

Sveukupno je tužitelj sa troškom za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn koji mu je priznat zatražio 23.125,00 kn.

Ovaj sud nije priznao tužitelju zatraženi trošak za podneske od 14. veljače 2018. godine i 25. travnja 2018. godine jer je njima specificirao tužbeni zahtjev, što je mogao učiniti i na ročištu. Za prisustvovanje na raspravi održanoj 22. veljače 2018. godine koja je odgođena tužitelju je dosuđen po Tbr. 9. toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) iznos od 500,00 kn umjesto zatraženog iznosa od 1.250,00 kn. PDV tužitelju nije dosuđen jer ga nije niti zatražio. Uz to, tužitelju je priznat zatraženi trošak za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn.

Prema tome, ovaj sud je tužitelju priznao pravo na iznos od 17.375,00 kn.

Tužitelj je tražio dosudu naknade štete u ukupnom iznosu od 219.441,14 kn. U tom iznosu zahtjev za naknadu neimovinske štete od 150.000,00 kn sudjeluje u omjeru od 68,35%, a zahtjev za naknadu imovinske štete od 69.441,14 kn sudjeluje u omjeru od 31,65%.

Tužitelj nije uspio s dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete, a uspio je s dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete i to s osnovom u omjeru od 100% i s visinom u omjeru od 46,60%. Kada se ta dva omjera zbroje i podijele sa dva, dobije se da je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete uspio u omjeru od 73,33%.

Zahtjev za naknadu neimovinske štete sudjeluje u ukupnom tužbenom zahtjevu u omjeru od 68,35%, pa na njega otpada 68,35% dijela ukupnog parničnog troška, odnosno 11.875,81 kn. Uspjeh tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva je 73,33% pa proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška u tom postotku od iznosa od 11.875,81 kn, što daje iznos od 8.708,53 kn koji mu je i dosuđen, a s preostalim zatraženim parničnim troškom od 14.416,47 kn (do ukupno zatraženih 23.125,00 kn) zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.

Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

Koprivnica, 16. svibnja 2019.