Broj: Kž 551/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. C.₁ i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona i dr. ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. D. C.₁, opt. D. S. i opt. D. C.₂, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 10. veljače 2014. broj K-29/10, u sjednici održanoj 05. prosinca 2016., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice opt. D. S., odvjetnice A. H.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

1.                  Prihvaćaju se žalbe opt. D. S. i opt. D. C.₂, ukida se pobijana presuda u odnosu na te optuženike i kazneno djelo iz čl. 104. st. 1. KZ/97, opisano u točki 2. izreke te presude i u tom dijelu predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed ove odluke, žalba državnog odvjetnika je u tom dijelu bespredmetna.

 

2.               Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba opt. D. C.₁ u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Rijedi proglasio je krivima opt. D. C.₁ zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 90. KZ/97, činjenično i pravno opisanog u toč. 1. izreke te presude, a opt. D. S. i opt. D. C.₂ zbog kaznenog djela protiv života i tijela, nepružanja pomoći iz čl. 104. st. 1. KZ/97, činjenično i pravno opisanog u toč. 2. izreke te presude, te ih osudio na kazne zatvora, i to opt. D. C.₁ u trajanju od dvanaest godina na temelju čl. 90. KZ/97, a opt. D. S. u trajanju od tri mjeseca i opt. D. C.₂ u trajanju od pet mjeseci, na temelju čl. 104. st. 1. KZ/97.

 

              Na temelju čl. 63. KZ/97 optuženicima D. S. i D. C.₂ je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to opt. D. S. od 05. prosinca 2009. do 02. lipnja 2010., a opt. D. C.₂ od 04. prosinca 2009. do 02. lipnja 2010.

 

              Na temelju čl. 122. st. 1. i 4. i čl. 120. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06; dalje u tekstu: ZKP/97) opt. D. C.₁ je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kn i troškove sudsko medicinskog vještačenja od 6.888,00 kn, pri čemu je navedeno da će o ostalim troškovima biti odlučeno naknadno, a optuženici D. S. i D. C.₂ oslobođeni su dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/97.

 

              Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik, opt. D. C.₁, opt. D. S. i opt. D. C.₂.

 

              Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i svoj trojici optuženika izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

 

              Optuženi D. C.₁ se po branitelju K. D., odvjetniku iz R., žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje, a podredno da se ista preinači i žalitelj proglasi krivim i osudi po zakonu za kazneno djelo iz čl. 99. st. 3. KZ/97.

 

              Optuženi D. S. se po braniteljici A. H., odvjetnici iz Z., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se „pobijana presuda preinači i žalitelj oslobodi krivnje, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak, pred vijeće u različitom sastavu od prvotnog“. Isti optuženik žali se i po branitelju Đ. V., odvjetniku iz R., navodeći žalbenu osnovu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno razmatranje. Oba podneska tretiraju se kao jedna žalba.

 

              Optuženi D. C.₂ se po branitelju V. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva „V., B. i D.“ iz R., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na suđenje prvostupanjskom sudu.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Na zahtjeve opt. D. C.₁ i opt. D. S. u žalbama, postupajući u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća izviješteni su branitelj opt. D. C.₁, odvjetnik K. D., opt. D. S., te oboje njegovih branitelja. Sjednici vijeća nazočila je braniteljica opt. D. S., odvjetnica A. H., a sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno pozvanih državnog odvjetnika, branitelja opt. D. C.₁, odvjetnika K. D., opt. D. S. i njegovog drugog branitelja, odvjetnika Đ. V., za koje su dostave obavijesti uredno iskazane, u skladu s čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

              Žalbe opt. D. S. i opt. D. C.₂ su osnovane, a žalba državnog odvjetnika je jednim dijelom bespredmetna, dok su žalbe opt. D. C.₁ i u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika neosnovane.

 

              U odnosu na toč. I) izreke ove odluke

 

              Pozivajući se na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, opt. D. S. navodi onu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 (koja odgovara povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, koji se primjenjuje u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 574. st. 2. ZKP/08), pri čemu tvrdi da „dokazi o odlučnim činjenicama proturječe činjeničnim navodima toč. II izreke presude“, konkretizirajući da dio činjeničnog opisa inkriminacije koji glasi da su žalitelj i opt. D. C.₂ „...ostavili A. A. ležati nasred trga na pločnika u krvi u besvjesnom stanju, bez da su mu pružili ikakvu pomoć te napustili mjesto događaja“, ne odgovara dokazima priloženima spisu predmeta, koje u žalbi nabraja.

 

              Očito je da opt. D. S. parafraziranjem zakonskog teksta odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zapravo smjera na to da se „presuda ne može ispitati jer je izreka presude proturječna razlozima presude“, no argumentacija kojom konkretizira naznačeni vid bitne postupovne povrede ukazuje da on zapravo pobija ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda, odnosno da obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nezadovoljan zaključcima do kojih je prvostupanjski  sud došao, iz izvedenih dokaza, sugerirajući da oni nisu ispravni. No, razlozi koje je prvostupanjski sud iznio u obrazloženju nisu ni u kakvom proturječju s odlučnim činjenicama koje čine konstitutivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela, a druga je stvar jesu li ti razlozi, odnosno zaključci suda prvog stupnja ispravni i prihvatljivi, no time se ne ostvaruje bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

 

              Međutim, opravdano optuženici D. S. i D. C.₂ prigovaraju ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na te optuženike bespredmetna.

 

              Naime, prvostupanjskom presudom opt. D. S. i opt. D. C.₂ proglašeni su krivima za kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 104. st. 1. KZ/97, koje da su počinili u bitnom na način da su „... iako vidjevši da  je opt. D. C.₁ bjesomučno nogama i rukama udarao A. A. i zadao mu brojen povrede lica i glave, od kojih je isti bio krvav i nije davao nikakav otpor niti se micao te otežano disao, ostavili ga ležati nasred trga na pločniku u krvi u besvjesnom stanju, bez da su mu pružili ikakvu pomoć te napustili mjesto događaja“. Prvostupanjski sud, obrazlažući zbog čega nalazi da je utvrđeno da su ti optuženici počinili ovo kazneno djelo, napominje da je prihvatio obranu opt. D. S. koji je naveo da je tijekom napada opt. D. C.₁ ovog pokušao spriječiti i obraniti A. A., te ga odvlačio od oštećenika, da bi, nakon odlaska  s mjesta događaja, u dva navrata mobitelom nazvao hitnu pomoć tražeći intervenciju za A. A., a prihvaća i navode opt. D. C.₂ koji je naveo da se nakon odlaska s mjesta događaja ubrzo na isto mjesto vratio da provjeri kako je oštećenik. Međutim, prvostupanjski sud te postupke optuženih D. S. i D. C.₂ ne nalazi adekvatnim pružanjem pomoći oštećeniku, navodeći, u bitnom, da je „... u konkretnoj situaciji važno to što je oštećeniku nedvojbeno, objektivno trebala pomoć, te je tako očigledno i izgledao, te je važno to da bi se oštećenik ugušio u krvi i da je ostao u poziciji u kakvoj su ga I, II i III-opt. ostavili, kao i činjenica da mu se moguće, da je okrenut na bok, mogao spasiti život, te činjenica da II i III-opt. u situaciji izravne ugroženosti oštećenika, nisu pokušali pomoći na licu mjesta.“ Ovu konstataciju prvostupanjski sud u odnosu na opt. D. S. pojašnjava daljnjim navodom da se „... i u takvoj situaciji opt. D. S., u najmanju ruku tada kada su se on i I-opt. već odmaknuli i kad je on nazivao hitnu mogao se vratiti i pokušati pružiti pomoć“, iako nastavno dodaje da „njegovo (opt. D. S.) znanje o tome koju je točno ozljedu kod oštećenika i na koji način valjalo sanirati također nije relevantna.“

 

Izloženo rezoniranje prvostupanjskog suda nije prihvatljivo, ni po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda.

 

Naime, kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 104. st. 1. KZ/90 čini onaj tko ne pruži pomoć osobi koja se nalazi u izravnoj životnoj opasnosti iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga. Radi se o pravom kaznenom djelu nečinjenja, kod kojeg je posljedica izvan bića kaznenog djela, pa počinitelj ne odgovara za posljedicu čak ni ako je njezinom nastupu pridonio svojim nečinjenjem. Kod ovog djela ne postavlja se ni pitanje uzročnosti, pa se počinitelj ne može izgovarati da bi do posljedice došlo i da je on poduzeo dužnu radnju. Dakle, riječ je o kaznenom djelu protiv ljudske solidarnosti koje će biti počinjeno neovisno o tome bi li pomoć spasila život žrtvi ili ne. Međutim, od počinitelja se ipak ne traži da pruži pomoć kada je već netko drugi pružio dovoljnu pomoć, a dovoljna pomoć u nekim situacijama može biti i obavještavanje osoba koje su u stanju pružiti valjanu pomoć (liječnika, vatrogasca i sl.).

 

Utvrđenja prvostupanjskog suda da je sukob između opt. D. C.₁ i A. A. prestao u 03:35:09 sati, a što je u skladu sa snimkom iz koje je vidljivo da opt. D. C.₁ u pratnji opt. D. S. odlazi s lica mjesta, kao i da je potom opt. D. S. sa svog mobitela telefonom nazvao Županijski centar Uprave za zaštitu i spašavanje u 03:35:48 sati, dakle niti minutu nakon napuštanja lica mjesta, te je tada zatražio hitnu pomoć navodeći da je kod kafića „P.“ vidio dečka koji leži u nesvijesti, a operater je spojio poziv prema hitnoj pomoći, ozbiljno dovode u sumnju ispravnost daljnjeg zaključka prvostupanjskog suda da takvo postupanje opt. D. S., uz nedvojbeno utvrđene prethodne napore istog optuženika da spriječi opt. D. C.₁ u daljnjem napadu na A. A., nisu adekvatne radnje pružanja pomoći. Štoviše, iz teksta obrazloženja prvostupanjskog suda teško je razabrati koju to radnju prvostupanjski sud smatra da je opt. D. S. trebao poduzeti, a kojom bi po ocjeni tog suda pružio pomoć oštećeniku.

 

Nije prihvatljiv ni zaključak prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti opt. D. C.₂. Taj optuženik, što konstatira i prvostupanjski sud, se nepobitno vratio na lice mjesta u 03:37:27 sati (kako je to vidljivo iz snimke), kada su uz oštećenika već bili policajac D. B. i svjedoci T. L. i N. S., koji su pružali pomoć oštećeniku. Ocjena prvostupanjskog suda da opt. D. C.₂ tada nije krenuo pomoći, a koju taj sud izvodi iz snimke na kojoj se vidi da je opt. D. C.₂ prolazio hodom držeći cigaretu ne predstavlja adekvatan argument za zaključak o tome što je bio razlog povratka tog optuženika na lice mjesta, i kakve su bile njegove namjere, poglavito cijeneći da je od odlaska opt. D. C.₁, opt. D. S. i opt. D. C.₂ do povratka opt. D. C.₂ proteklo tek nešto više od dvije minute. Osim toga, prvostupanjski sud propustio je ocijeniti je li istinit navod opt. D. C.₂ da je tijekom ranijeg zbivanja pokušao spriječiti opt. D. C.₁ u napadu na oštećenika, a radi se o indiciju koji odražava odnos tog optuženika ne samo prema ponašanju opt. D. C.₁ nego i u odnosu na situaciju koja nastaje nakon što je napad opt. D. C.₁ završio.

 

Nasuprot prihvaćenim i utemeljenim žalbenim prigovorima opt. D. S. i D. C.₂, treba napomenuti da nije u pravu opt. D. S. kada problematizira stanje u kojem se ošt. A. A. nalazio u trenutku kada su optuženici napustili trg gdje je on ostao ležati. Naime, prigovori opt. D. S. kako iskazi svjedoka L., S. i B. kompromitiraju tvrdnju da je oštećenik tada bio u besvjesnom stanju logički su neodrživi. Notorno je da besvjesno stanje ne podrazumijeva prestanak disanja, kao i da osoba u nesvijesti može hroptati, boriti se za dah, pa i eventualno trzati udovima. Davanje vitalnih znakova samo podrazumijeva da je osoba živa, a ne govori o stanju svijesti te osobe.

 

              U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud ponovno izvesti sve već ranije izvedene dokaze, te će posebnu pažnju posvetiti utvrđivanju uloge i držanja optuženih D. S. i D. C.₂ tijekom napada opt. D. C.₁ na A. A., kao i njihovim postupcima nakon što je taj napad završio, a sve to cijenit će respektirajući vremenski okvir u kojem se sve odigravalo. Tek nakon toga savjesno će i kritički utvrditi i ocijeniti jesu li ostvarene one činjenice koje su odlučne za konstitutivna obilježja kaznenog djela nepružanja pomoći. Drugim riječima, procijenit će u odnosu na svakog od optuženika je li poduzeo postupak koji predstavlja radnju kojom se pruža pomoć oštećeniku. Novu odluku obrazložit će sukladno odredbi čl. 459. ZKP/08.

 

Slijedom izloženog, trebalo je na temelju čl. 483. st. 1. odlučiti kao pod toč. I. izreke ove odluke.

 

              U odnosu na toč. II) izreke ove odluke

 

Optuženi D. C.₁, žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvenstveno osporava namjeru, sugerirajući da je postupao u namjeri zadavanja teške tjelesne ozljede, a da je smrtna posljedica oštećenika eventualno pokrivena njegovim nehajem. Nadalje, smatra da prvostupanjski sud nije točno utvrdio ni uzrok sukoba, pa tako niti inicijatora prvo svađe, a onda i fizičkog obračuna, uz tvrdnju da je to bio ošt. A. A. Takvu tezu potkrjepljuje i navodom da je oštećenik bio desetak cm viši i snažniji od žalitelja, kao i da nije sporno kako je tijekom sukoba i žalitelj bio ozlijeđen, pa mu je i curila krv. Smatra da sve to navodi na zaključak da je i oštećenik pristao na fizički sukob, dakle da se radilo o obostranom dobrovoljnom fizičkom obračunu, pri čemu osporava da je oštećenika udarao rukama i nogama po glavi i tijelu, ističući da je liječnik vještak ustvrdio da je riječ o najviše pet udaraca. Ustraje i u dokaznom prijedlogu da se od PP V. zatraži odjeća i obuća koju je žalitelj kritične zgode nosio i predao u tu PP, a radi vještačenja, nalazeći da bez toga nije prihvatljiv zaključak da je ozljede oštećeniku optuženik nanio i udarcima nogom obuvenom u cipelu.

 

Međutim, prvostupanjski sud proveo je sve potrebne dokaze, koje je valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav              logički neupitan način došao, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ukazuju u svemu ispravnima.

 

Opravdano je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane opt. D. C.₁ da se pribavi od tog optuženika izuzeta odjeća i obuća i obavi vještačenje koje bi imalo utvrditi jesu li crtasti tragovi na licu oštećenika doista od potplate obuće koju je nosio opt. D. C.₁. Naime, u situaciji kada ni opt. D. C.₁ ne spori da je jedino on bio u fizičkom sukobu s A. A., dok ostali optuženici nisu uzimali učešća u sukobu, već su ih, štoviše, razdvajali, kao i ima li se na umu da je od trenutka kada su optuženici napustili lice mjesta do dolaska svjedoka T. L. i N. S. proteklo vrlo kratko vrijeme (manje od dvije minute, kako to slijedi iz snimki lica mjesta), što znači da je isključeno da je bilo tko drugi udario oštećenika, tada je jasno da je jedino opt. D. C.₁ mogao zadati udarac nogom obuvenom u cipelu, čiji je trag opisao liječnik vještak konstatirajući da se radi o ozljedi karakterističnog izgleda koja odgovara gaženju, odnosno otisku potplata obuće.

 

Neosnovano žalitelj D. C.₁ pobija ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda o uzrocima nastanka sukoba, te njegovom tijeku i inicijatoru tog sukoba, jer je prvostupanjski sud o tim okolnostima iznio uvjerljive i logične argumente. Pritom je adekvatno vrednovao nesporni podatak da su oba aktera bila pod utjecajem alkohola, što je u odnosu na oštećenika i verificirano obdukcijskim pregledom. Povod sukobu, odnosno je li do istog došlo zbog prigovora oštećenika u redu za pizzu ili je opt. D. C.₁ dobacio oštećeniku uvredljive riječi nije odlučan za opstojnost ovog djela, a da je opt. D. C.₁ tijekom sukoba vrijeđao oštećenika i na nacionalnoj osnovi proizlazi iz iskaza nezainteresirane svjedokinje M. Š., koja je te riječi čula. Stoga se zaključci prvostupanjskog suda o tome kako se sukob razvijao, te kako je opt. D. C.₁ pokazivao izuzetnu agresiju i upornost zasnivaju na uvjerljivim indicijama, koje pak potvrđuju iskaz opt. D. C.₂ o držanju opt. D. C.₁. Ima li se uz to na umu da je opt. D. C.₁ kao upornog napadača, koji se vratio kako bi ponovno udarao oštećenika nakon što je prvi put napustio lice mjesta, opisao i opt. D. C.₂, tada nema nikakve dvojbe o ulozi i načinu postupanja opt. D. C.₁, kao i o njegovoj namjeri. Pritom primjedbe žalitelja o kvaliteti i vjerodostojnosti zapisnika o ispitivanju opt. D. C.₂ nisu prihvatljive, jer se navodi obrane tog optuženika u bitnom podudaraju i sa obranom opt. D. S., koji je obranu iznosio u istrazi. 

 

Neopravdano žalitelj D. C.₁ tvrdi da je liječnik vještak naveo da se radilo o najviše pet udaraca, jer suprotno proizlazi iz tog nalaza i mišljenja, u kojem je vještak konstatirao da „...se radi o mnogostrukim udarcima“, te da se „o točnom broju udaraca nije moguće sa sigurnošću izjasniti jer su ozljede grupirane na glavi pa ih se ne može izdvojiti i prebrojati“. Konačno, vještak je zaključno ustvrdio da je u ukupnosti udaraca bilo najmanje pet, a ne najviše pet, kako to netočno navodi žalitelj.

 

Ima li se na umu brojnost udaraca, činjenica da su isti zadavani u tijelo i u glavu (a vještak se očitovao samo o udarcima u glavu), da su zadavani i rukama i nogama, i to ne samo dok je oštećenik bio u stojećem položaju, nego i nakon što je pao na pod, da je sila djelovanja bila srednje jakog do jakog intenziteta, sve te okolnosti i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opravdavaju zaključak o tome da je opt. D. C.₁ takvim djelovanjem pristao na smrt oštećenika, tim više što je očito da je oštećenik nakon pada ležao nepomično, nesposoban pružiti otpor, a udaranje u glavu, koja je vitalni dio tijela, se nastavilo. Žalbena teza da je opt. D. C.₁ htio nanijeti tek tešku tjelesnu ozljedu kompromitirana je vraćanjem tog optuženika do onesviještenog oštećenika radi nastavka zadavanja ozljeda, pri čemu je napad prestao samo zbog toga što ga je opt. D. S. uspio odvući s tog mjesta.

 

Stoga je žalba opt. D. C.₁ zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, navodeći da nije dovoljno cijenjena otegotna okolnost da je opt. D. C.₁ nakon počinjenja kaznenog djela pobjegao organima gonjenja u Republici Hrvatskoj, dok su olakotne okolnosti precijenjene.

 

Optuženi D. C.₁ ne ističe ovu žalbenu osnovu, ali kako je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08, smatra se da ta žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja razmotrio sve okolnosti o kojima treba voditi računa prilikom odmjeravanja kazne, te je iste ispravno vrednovao. Opravdano je olakotnim cijenjeno da je optuženik D. C.₁ mlađe životne dobi i da je tempore criminis bio alkoholiziran, dok je otegotnim valorizirano kako sukob nije imao nikakav razuman razlog, da se on i oštećenik prije toga nisu poznavali, da je tijekom tog sukoba bio uporan, te demonstrirao snažnu agresivnost ne samo fizički nego i verbalno iskazujući nacionalnu netrpeljivost, iako oštećenik za to nije dao nikakvog povoda. Te okolnosti, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, u dovoljnoj mjeri dolaze do izražaja u kazni zatvora u trajanju od dvanaest godina, ima li se na umu oblik krivnje s kojim je djelo počinjeno, odnosno neizravna namjera, pa nema mjesta strožem kažnjavanju. Istodobno valja primijetiti da ta kazna zatvora odražava i sve otegotne okolnosti, pa tako i činjenicu da je smrtno stradala jedna vrlo mlada osoba, zbog čega nema opravdanja ni za odmjeravanje kazne zatvora u kraćem trajanju.

 

Takvom kaznom će se i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

 

Slijedom navedenog, a budući da preispitivanjem tog dijela prvostupanjske presude na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ili da je na štetu opt. D. C.₁ povrijeđen kazneni zakon, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u toč. II) izreke ove odluke.

 

U Zagrebu 05. prosinca 2016.