Broj: Kž-Us 120/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. T. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. I. T., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 27. srpnja 2016. broj K-US-2/16, u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba opt. I. T. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim opt. I. T. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1.  KZ/11 i na temelju te odredbe osuđen je na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci. Primjenom čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08,76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu:ZKP/08) optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 4.327,50 kuna i paušalnu svotu 1.500,00 kuna.

Protiv presude  žalbu je podnio optuženik putem branitelja J. M., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o sankciji i troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili optužba odbije, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Postupajući prema zahtjevu iz optuženikove žalbe sukladno čl. 475. st. 2. ZKP/08 sjednica vijeća je održana u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika, optuženika i branitelja (čl. 475. st. 5. ZKP/08).

Žalba opt. I. T. nije osnovana.

Premda optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 tvrdnjom da je „izrijeka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koje presuda nudi u proturječnosti su sami sebi, kao i dokazima koji su izvedeni tijekom postupka“ sadržaj žalbenih navoda ustvari izražava optuženikovo nezadovoljstvo ocjenom dokaznog materijala, što je prigovor činjenične naravi i shodno tome će biti razmatran u okviru te žalbene osnove. Osim toga, izreka presude nije nerazumljiva ni proturječna sama sebi, a presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri proturječni. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak o dokazanosti djela te razlozima korekcije činjeničnog opisa djela.

Optuženik se žali zbog povrede načela ne bis in idem upiranjem na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) i odluku Maresti protiv Hrvatske. Navodi da se „radi identičnog činjeničnog opisa predmetnog djela vodio disciplinski postupak“ u kojem je utvrđena odgovornost  „da je počinio točno onakvu radnju – težu povredu službene dužnosti, koja mu je optužnim aktom u ovom postupku stavljena na teret.“, dakle upire na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08.

Izneseni je prigovor osnovano otklonio sud prvog stupnja.

Argumentima iz pobijane presude valja dodati slijedeće. Optuženik je rješenjem Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja S., Ministarstva unutarnjih poslova, kao policijski službenik Ministarstva, proglašen odgovornim zbog teže povrede službene dužnosti zbog čega mu je izrečena disciplinska kazna prestankom državne službe uz rok kušnje od dvanaest mjeseci time da se kazna neće izvršiti pod uvjetom da u tom roku ne počini novu težu povredu službene dužnosti. Iz spomenutog rješenja razvidno je da je disciplinska odgovornost optuženika utemeljena na odredbama čl. 96 st. 1. toč. 1., 2., 3. i 7. Zakona o policiji, da se postupak vodio na temelju odredbi tog zakona i zakona kojima se uređuje opći upravni postupak. Predmet postupka bilo je utvrđivanje povreda službene dužnosti prema Zakonu o policiji, dakle je li optuženik pravilno izvršavao svoje službene obveze u svezi sa radnim mjestom na koje je raspoređen. Pored toga, prema sankcijama koje se mogu izreći zbog (lakše ili teže) povrede službene dužnosti iz čl. 110. Zakona o policiji razvidno je da ta djela nemaju kaznenu konotaciju. Sankcije su usko vezane upravo uz obavljanje državne službe (npr. zaustavljanje promicanja u zvanju ili napredovanja u službi, premještaj na drugo radno mjesto, uvjetna kazna prestanka državne službe, prestanak državne službe) pa s tim u svezi ni mogućnost izricanja novčane kazne uskratom dijela plaće (čl. 110. st. 1. toč. 2. i st. 2. toč. 1. Zakona o policiji) nije takve prirode i težine da bi imala kaznenopravni karakter.

Prema tome, bez obzira na okolnost da je optuženik u disciplinskom postupku sankcioniran zbog istog događaja, narav disciplinskog postupka i u tom postupku kažnjivog djela te težina kazne koja je optuženiku izrečena u tom postupku (tzv. „mjerila Engel“ ESLJP)  ne daje osnova za zaključak da je povrijeđeno pravilo ne bis in idem iz čl. 4. st. 1. Protokola broj 7. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97) odnosno odredba čl. 12. st. 1. ZKP/08.

Konačno, prema činjeničnom opisu teža povreda službene dužnosti optuženika u disciplinskom postupku sastojala se u tome što kritične zgode „…nije sankcionirao A. R.… koja je tom prilikom upravljala vozilom … za utvrđeni prekršaj upravljanja vozilom prije stjecanja prava na upravljanje opisan u čl. 216. st. 1. toč. 3. ZSPC-a, za koji je po čl. 216. st. 3. istog Zakona  propisana novčana kazna u iznosu od 5.000 do 15.000 kuna, niti je podnio izviješće o prekršaju“. Premda se u izreci pobijane presude nalaze gotovo identični navodi o opisanom propustu optuženika, za postojanje njegove kaznene odgovornosti, što je ujedno i ključno razgraničenje u odnosu na disciplinsku odgovornost, bitan je dio činjeničnog opisa djela da je postupao „u nakani da se protiv A. R. ne pokrene prekršajni postupak i tako joj pribavi nepripadajuću korist“ što također isključuje prigovor o osudi za isto djelo.

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno (ustvari samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ponavlja obranu da se „činjenični opis djela iz optužnice nije dogodio“, dakle da automobilom, kojeg je kao policijski službenik zaustavio tijekom obavljanja nadzora prometa, nije upravljala A. R. već njen suprug B. R. Prigovara negativnom vrednovanju iskaza spomenutih svjedoka i s tim u svezi ocjeni suda prvog stupnja da je teško izvediva radnja zamjene vozača i suvozača unutar vozila uz kritike na račun iskaza I. K.

Protivno žalbenim prigovorima ovaj sud nalazi da su dokazi logično, razumno i uvjerljivo ocijenjeni, uz ispravan zaključak da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo.

Naime, opravdano je sud prvog stupnja ocijenio iskaze  A. R. i B. R. usmjerenim pogodovanju optuženika jer su suprotni iskazu I. K., a poglavito komentarima sa facebooka čiji je autor upravo A. R. Promašeno je, stoga, nastojanje žalitelja za diskreditiranjem svjedoka I. K. koji dosljedno tvrdi da je automobilom upravljala ženska osoba, a što da mu je i sam optuženik potvrdio nakon kraće intervencije kod zaustavljanog vozila. Ovaj iskaz suglasan je i komentaru A. R. objavljen na facebooku neposredno nakon događaja, o upravljanju vozilom bez dozvole i šarmiranju policajca koji poznaje njenog supruga pa ju je pustio nekažnjenu.

Stoga, žalbenim navodima optuženika nije s uspjehom dovedena u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, koje je pravilno podvedeno pod kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11.

Optuženik je naznačio da zbog prethodno istaknutih žalbenih osnova „zbog kojih se presuda može pobijati, nije pravilno odmjerena kazna…pa se …žali i zbog odluke o sankciji (čl. 370 ZKP-a), kao i zbog odluke o troškovima postupka“ bez pobližeg obrazloženja ovih navoda.

Razmotrivši odluku o kazni, po ocjeni ovog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne ispravno su utvrđene i vrednovane. Optuženiku je odmjerena minimalna kazna zatvora propisana za predmetno kazneno djelo što je primjereno težini djela i ličnosti optuženika, poglavito nizu utvrđenih olakotnih okolnosti (mladost, neosuđivanost, nedovoljna promišljenost  o svim okolnostima događaja pod kojima je djelo počinjeno) te izostanku otegotnih okolnosti pri čemu je primijenjena uvjetna osuda sa najkraćim zakonom određenim vremenom provjeravanja pa je neosnovana optuženikova žalba zbog odluke o sankciji.

Nadalje, kako je optuženik prvostupanjskom presudom proglašen krivim to je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08, naložio  plaćanje troškova kaznenog postupka.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 6. prosinca 2016.