- 1 -              Rev-x 391/2014-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 391/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Ž. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici J. M. i V. A., odvjetnici u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5608/09-2 od 17. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12890/02-11 od 12. ožujka 2003. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, u sjednici održanoj 15. svibnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 292.433,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim izrekom presude kao i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 18.775,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke); dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 18.825,84 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjskim rješenjem ista presuda ukinuta u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen, u kojem dijelu je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da se iste preinače.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime osobne invalidnine, posebnog dodatka i ortopedskog dodatka, koja prava su mu priznata kao ratnom vojnom invalidu III. grupe s 90% oštećenja organizma.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

- da je rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Klasa: UP/I-562-02/99-01/266, Urbroj: 519-110-99-2 od 15. lipnja 1999. tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida III. grupe s 90% oštećenja organizma stalno te pravo na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak II. stupnja te posebni dodatak u visini 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine, sve od 1. prosinca 1994. pa nadalje,

- da je predmetno rješenje steklo svojstvo pravomoćnosti jer protiv istog nije izjavljena žalba Ministarstvu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata,

- da je upravni postupak dovršen,

- da tuženik tužitelju nije ništa isplatio na temelju tog pravomoćnog rješenja.

 

Polazeći od ovih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu utuženih iznosa osobne invalidnine, ortopedskog i posebnog dodatka otklonivši prigovor zastare koji je tuženik istaknuo u odnosu na sva potraživanja koja su dospjela u razdoblju od 10. siječnja 1995. do 10. srpnja 1998., uz obrazloženje da od dana donošenja rješenja kojim su tužitelju ta prava priznata (15. lipnja 1999.) pa do podnošenja tužbe (9. srpnja 2001.) nije protekao trogodišnji zastarni rok.

 

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je taj zahtjev prihvaćen, uz obrazloženje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelju ta prava pripadaju na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku, koje nije stavljeno izvan snage niti su iznosi koji su tužitelju tim rješenjem priznati usklađeni s odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 108/96).

 

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), valja reći da nije osnovan prigovor da bi pobijanom odlukom bilo odlučeno o sporu koji ne ide u sudsku nadležnost.

 

Naime, revident smatra da tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev za izvršenje upravnog rješenja te da stoga o takvom zahtjevu nije nadležan odlučivati parnični sud. Takvo stajalište nije prihvatljivo, budući da je upravnim rješenjem tužitelju samo priznato pravo, dok isto nema kondemnatorni karakter, jer ne glasi na ispunjenje novčane obveze. Stoga je tužitelj, u situaciji kada upravno tijelo odbija izvršiti isplatu (a što ovdje nije sporno), bio ovlašten svoj imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parničnom postupku.

 

Zbog navedenoga, u konkretnom se slučaju ne može primijeniti niti odredba iz članka 270. stavka 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96 – dalje: ZUP) koja propisuje da se nakon isteka roka od pet godina do dana kad je rješenje postalo izvršno ne može tražiti njegovo izvršenje. Naime, ta se odredba odnosi samo na izvršenje rješenja koje je moguće odrediti već u upravnom postupku i za koje nije potrebna ovršna isprava.

 

Pogrešno redvident ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer su presudama tih sudova dani razlozi o odlučnim činjenicama koji su neproturječni te stoga pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Ovaj sud nalazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev, budući da pravomoćno i izvršno rješenje doneseno u upravnom postupku predstavlja osnovu temeljem koje tužitelj u ovom predmetu potražuje neplaćene iznose invalidnine, posebnog dodatka i ortopedskog dodataka.

 

              Otklanjajući prigovor zastare dijela potraživanja pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 372. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). Naime, u konkretnom slučaju riječ je o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. S tim u vezi neophodno je imati u vidu odredbu članka 361. istog Zakona kojom je propisan početak tijeka zastare na način da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, stranke su učinile nespornom činjenicu da protiv rješenja od 15. lipnja 1999. nisu podnijele žalbu te da je upravni postupak dovršen (zapisnik – list 24 spisa), pa kad je tužitelj na temelju tog rješenja ispunjenje obveze zatražio tužbom od 9. srpnja 2001. (list 1 spisa), onda je ista podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 372. stavka 1. ZOO, pa neosnovano revident i dalje prigovara da je dio potraživanja u trenutku utuženja bio u zastari.

 

Prigovori tuženika u pogledu primjene odredbe članka 60. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 108/96), koja propisuje da se mjesečni iznosi osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog dodatka usklađuju početkom svake kalendarske godine s prosječnom mjesečnom plaćom svih zaposlenika u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, odnosno da se oni mogu usklađivati i tijekom godine uzimajući u obzir prosječne mjesečne plaće i materijalne mogućnosti Republike Hrvatske, pravilno su otklonjeni uz obrazloženje da tuženik nije dokazao da su ti mjesečni iznosi bili usklađivani, pa da je tuženik dužan isplatiti upravo iznose utvrđene u upravnom rješenju koje je na snazi.

 

Prigovori tuženika da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata („Narodne novine“ broj 94/01), jer da je taj Zakon bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, nije osnovan jer je taj Zakon donesen tek u listopadu 2001., dok je tužba podnesena u srpnju 2001.

 

Iz svega navedenoga proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz članka 2. i članka 14. točaka 1., 3. i 4. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“ broj 86/92, 108/96 i 131/97) kada su ocijenili osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 292.433,08 kn.

 

Slijedom navedenoga nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je reviziju tuženika, na temelju odredbe članka 393. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 15. svibnja 2019.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.