Broj: Kžm 26/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. S. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. B. S. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u  Osijeku od 14. travnja 2016. broj Kmp-1/2016-10, u sjednici održanoj 8. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba opt. B. S. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.              

Obrazloženje

              Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. B. S. i opt. F. H., zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, a opt. B. S. i u vezi čl. 37. st. 1, KZ/11, pa je taj optuženik, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je opt. F. H. pridržano izricanje kazne maloljetničkog zatvora koji mu naknadno može biti izrečen ako on u roku od tri godine počini novo kazneno djelo ili se protivi provođenju odgojne mjere. Ujedno je tom optuženiku, temeljem čl. 10. st. 2. toč. 8. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12 i 148/13 – u daljnjem tekstu: ZSM), izrečena odgojna mjera posebne obveze da se uključi u radi humanitarnih organizacija ili poslove komunalnog ili ekološkog značenja u trajanju od 120 sati u razdoblju od šest mjeseci.

              Prema opt. B. S. je, temeljem čl. 79. st. 1., 3. i 4. KZ/11, primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – pištolja i streljiva, pobliže opisanih u izreci te presude.

Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženici su obavezani solidarno isplatiti oštećeniku L. C. d.o.o. novčani iznos od 1.334,00 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

Optuženici su obavezani na snašanje troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 148. st. 1. i 3. ZKP/08.

Protiv te presude žali se opt. B. S. po svom branitelju V. G., odvjetniku iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i taj optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće. Žalbi je priložena i liječnička dokumentacija za Z. F. te ovjereni prijepis izjave Z. F. od 26. travnja 2016.

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a pobijana presuda potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba opt. B. S. nije osnovana.

              Nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Suprotno paušalnoj tvrdnji žalbe, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se zaključci suda prvog stupnja mogu s uspjehom ispitati. Tvrdnja žalbe da "razlozi pobijane presude ne korespondiraju s činjeničnim utvrđenjima" te da je sud propustio savjesno i brižljivo ocijeniti sve izvedene dokaze, u stvari, predstavlja žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, ne može se prihvatiti da bi odbijanjem dokaznih prijedloga obrane bilo povrijeđeno optuženikovo pravo na pravično suđenje, čime se očito smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Sud nije dužan provoditi sve dokaze koje stranke predlažu, već samo one koje ocijeni relevantnima za utvrđenje odlučnih činjenica. Budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao prihvatljive razloge zbog kojih odbija provođenje dokaza, to se njegova odluka ne može smatrati arbitrarnom niti suprotnom načelima pravičnosti postupka. Ovim navodima žalbe, također se pobija utvrđeno činjenično stanje, o čemu će nastavno biti riječi.

Opt. B. S. u žalbi smatra da nema dokaza o tome da bi on svojim postupcima potaknuto opt. F. H. da počini predmetno kazneno djelo razbojništva jer to izrijekom ne proizlazi iz terećenja suoptuženika niti je potvrđeno kontrolnim dokazima. Ponavlja da s izvršenjem predmetnog kaznenog djela nema nikakve veze, a uporabljeni pištolj posudio je opt. F. H. ne znajući što će ovaj s njim učiniti. Ispitani svjedoci R. M. i Z. F. nemaju relevantnih saznanja pa nije razumljivo zbog čega se prvostupanjski sud u obrazloženju presude na njih poziva. Osim toga, prvostupanjski  je sud odbio provesti dokaze obrane iz kojih bi proizlazilo da je terećenje opt. F. H. rezultat osvete prema žalitelju. Stoga je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim što zahtijeva ukidanje pobijane presude a, u konačnici, i oslobođenje opt. B. S. od optužbe.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice u postupku potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je opt. B. S., radnjama opisanim u izreci pobijane presude, potaknuo opt. F. H. na izvršenje kaznenog djela razbojništva uz uporabu vatrenog oružja, na način kako ga tereti optužba.

Iako opt. B. S. poriče bilo kakvu vezu s predmetnim razbojništvom, suprotno proizlazi iz obrane neposrednog počinitelja tog kaznenog djela, opt. F. H. koji ga u istrazi i na raspravi dosljedno tereti. Naime, taj suoptuženik dosljedno tvrdi da mu je opt. B. S. predložio počinjenje kaznenog djela razbojništva u benzinskoj postaji L. u B. s ciljem da mu na taj način vrati dug od 2.000,00 kn zaostao od kupoprodaje marihuane. Opt. F. H. navodi da se bojao opt. B. S. jer je stariji od njega te "nije baš svoj, ima problema sa živcima i pije tablete", a bilo mu je poznato i da posjeduje pištolj pa je stoga smatrao da ideju opt. B. S. mora prihvatiti i novac za povrat dugovanja pribaviti učinom kaznenog djela. Opt. H. dalje navodi da mu je opt. S. u svrhu izvršenja kaznenog djela razbojništva predao pištolj s prigušivačem i streljivom, vojni suzavac u obliku bombe M79, kao i plinsku masku te gumene rukavice radi prikrivanja identiteta. Nakon što je uz uporabu tog oružja počinio predmetno razbojništvo, odmah je otišao kod opt. S. te mu predao sav otuđeni novac i dio otuđenih cigareta, vratio pištolj, nakon čega su zajednički spalili njegovu odjeću radi prikrivanja tragova.

Suprotno tvrdnji žalbe, terećenje opt. F. H. potvrđeno je kontrolnim dokazima. Prije svega, pištolj uporabljen pri učinu kaznenog djela oduzet je od opt. B. S., dok je od svjedoka Z. F. oduzet prigušivač tog pištolja, streljivo i suzavac koje predmete je, kako svjedok iskazuje, kod njega pohranio upravo opt. B. S. Navedeno predstavlja siguran dokaz o umiješanosti žalitelja u izvršenje predmetnog kaznenog djela.

Nadalje, terećenje opt. F. H. potvrđeno je dijelovima iskaza svjedoka Z. F., posebno kada mu je iz priče opt. S. poznato da su on i opt. H. zajednički spalili odjeću koju je opt. H. nosio tijekom pljačke u benzinskoj postaji. U tom dijelu ovaj svjedok opovrgava obranu opt. B. S., a potvrđuje terećenje opt. F. H., zbog čega prvostupanjski sud osnovano cijeni da se radi o kontrolnom dokazu koji govori u prilog vjerodostojnosti obrane opt. H.

Nadalje, terećenje opt. F. H. dijelom je potvrđeno i činjenicom da se opt. B. S. kritične noći oko pola 4 ujutro zatekao upravo na livadi u blizini benzinske postaje gdje su djelatnici policije obavljali očevid vezano za kazneno djelo razbojništva. Iako opt. S. u obrani tvrdi da je tamo slučajno šetao svog psa (!), prije je za prihvatiti iskaz opt. H. da je tamo otišao kako bi potražio kutije cigareta koje su njemu, opt. H., ispale pri bijegu, a koje su provedenim očevidom tamo i nađene. Doista, kako bi ovaj optuženik znao da je opt. S. kritične noći bio na livadi u blizini benzinske postaje, ako ne zato što su prethodno bili zajedno, što dodatno potvrđuje vjerodostojnost njegovog terećenja.

Konačno, nije nevažno reći i da je opt. S. kritične noći, nedugo prije počinjenog kaznenog djela razbojništva, točio gorivo upravo na spornoj benzinskoj postaji, kako potvrđuje uposlenik ošt. R. M. Tu koincidenciju opt. S. opet objašnjava slučajnošću kojih je, u konkretnom slučaju, ionako previše da bi obranu tog optuženika činilo uvjerljivom.

Zbog toga, kada se cijeni utvrđeno ponašanje opt. B. S. prije i nakon učina predmetnog kaznenog djela razbojništva, kao i činjenicu da je kazneno djelo nesporno počinjeno s njegovim oružjem, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je terećenje opt. F. H. u svemu istinito te mu treba pokloniti vjeru.

Suprotno navodima žalbe, nebitno je za kaznenu odgovornost žalitelja da li je on još i prijetio opt. F. H. da mora počiniti predmetno kazneno djelo ili nije. Prijetnja, kao radnja poticanja, ne navodi se u činjeničnom opisu kaznenog djela niti se to optuženiku stavlja na teret. Poticanje, kao dio procesa stvaranja odluke da se kazneno djelo počini, ne mora biti rezultat prisile, već je nužno da poticatelj svjesno stvori ili učvrsti volju neposrednog počinitelja kaznenog djela, pri čemu nije odlučno na koji način će to postići.

Suprotno tvrdnji žalbe, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđenim time što je prvostupanjski sud odbio izvršiti uvid u spis Općinskog suda u Osijeku broj K-1095/15 te ispitati djelatnika policije I. F. koji navodno ima saznanja o tome da H. tovari S.". Iako je obrana na raspravi predlagala uvid u spis kako bi se utvrdilo da "opt. S. nije mogao prodavati marihuanu opt. H. jer je nije niti proizvodio", sada se u žalbi navodi nova okolnost tj. da opt. H. lažno tereti opt. S. zato što je ovaj policiji otkrio gdje opt. H. sadi marihuanu. Međutim, neovisno o tome kakva je kvaliteta odnosa između suoptuženika, prvostupanjski sud osnovano cijeni da se radi o nevažnom dokazu jer opt. H. ionako iskreno priznaje učin vlastitog kaznenog djela, a otkrivanjem suučesnika ne olakšava bitno svoj položaj u postupku. Osim toga, obrana opt. H. potvrđena je drugim dokazima i kao takva se ne može obezvrijediti, sve i da među njima postoje loši međuljudski odnosi. Što se tiče ispitivanja svjedoka F., treba reći da se radi o djelatniku policije koji svoja saznanja crpi iz kriminalističke obrade, o čemu tijekom postupka nije ovlašten iskazivati.

Što se tiče vjerodostojnosti iskaza svjedoka Z. F. u kontekstu liječničke dokumentacije i ovjerene izjave dostavljene uz žalbu optuženika, treba reći da je ovaj svjedok tijekom postupka u dva navrata suglasno iskazivao te nije bilo primjedaba na istinitost njegovog svjedočenja. S obzirom da je taj svjedok na raspravi samo ponovio ono što je prethodno izjavio u istrazi, očito je da njegovo zdravstveno stanje prema liječničkoj dokumentaciji od 14. travnja 2016., nije od relevantnog utjecaja na procjenu vjerodostojnosti onoga što je izjavio. Stoga bi se njegovim ponovnim ispitivanjem, kako sugerira žalba, bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak.

Također, nije ostvaren žalbeni osnov povrede kaznenog zakona koju povredu žalitelj izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Konačno, pobijana presuda ispitana je po službenoj dužnosti sukladno čl. 478. ZKP/08, i u dijelu odluke o kazni.

Po sudu prvog stupnja izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine u svemu je zakonita i pravedna te odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika. Prvostupanjski je sud, valjano ocijenivši da na strani optuženika postoje naročito olakotne okolnosti, primijenio odredbe o ublažavanju kazne i izrekao kaznu zatvora ispod zakonom zapriječenog minimuma. Stoga daljnjem blažem kažnjavanju nema mjesta.

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, budući da je obveza plaćanja tih troškova redovita posljedica izričite odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. prosinca 2016.