Broj: Kž 113/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Miroslava Šovanja, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog V. R., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 31. srpnja 2015. godine, broj K-49/03, u sjednici održanoj 12. prosinca 2016. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog V. R. i branitelja optuženog V. R., odvjetnika P. J.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

I./ Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odnosu na optuženog V. R. i kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11, opisano u toč. 3. oslobađajućeg dijela izreke pobijane presude i u tom dijelu predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II./ U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. V. R., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. V. R. djelima opisanima u toč. 1. i 2. osuđujućeg dijela izreke pobijane presude počinio jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi s čl. 52. KZ/11.

 

III./ Uslijed odluke pod II. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. V. R. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se taj optuženik za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi s čl. 52. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora od 1 (jedne) godine, a na temelju čl. 56. KZ/11, optuženiku se izriče uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koje je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo i ako, na temelju čl. 56. st. 1. KZ/11. u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude ispuni određenu mu obvezu plaćanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom u iznosu od 362.033,11 kuna.

 

Ako optuženik bez opravdanog razloga, u roku koji mu je određen ovom presudom, ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, uvjetna osuda će se opozvati.

 

              IV./ Žalbe državnog odvjetnika i opt. V. R. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen je krivim V. R. što je počinio dva kaznena djela iz čl. 246. st. 2. u svezi s st. 1. KZ/11 te mu je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 za kazneno djelo opisano u toč. 1. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine; za kazneno djelo opisano u toč. 2. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci te je uz primjenu odredaba iz čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. lipnja 2000. godine do 21. lipnja 2000. godine. U odnosu na ovu kaznu optuženom R. je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se izvršiti dio kazne u trajanju od 10. mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženi R. u roku od tri godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Istom presudom odlučeno je da se optuženom V. R. na temeljem odredbe čl. 4. st 1. Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br: 145/10. – dalje u tekstu: ZPOIK) u vezi s čl. 77. KZ/11 oduzima imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi s st. 1. KZ/11 opisanim pod točkom 2. izreke pobijane presude i to u iznosu od 362.033,11 kuna na način da je utvrđeno da novčani iznos od 362.033,11 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik V. R. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st 2. u svezi s st. 1. KZ/11 opisanim pod toč. 2. izreke presude; da je novčani iznos od 362.033,11 kuna imovina Republike Hrvatske te je optuženom V. R. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati ovaj novčani iznos od 362.033,11 kuna i to u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.

 

U odnosu na troškove kaznenog postupka i osuđujući dio prvostupanjske presude riješeno je da na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08), je optuženi V. R. dužan naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 24.152,96 kuna od čega se iznos od 3.000,00 kuna odnosi na ime sudskog paušala, dok je iznos od 21.152,96 kuna određen na ime djela naknade knjigovodstveno financijskom vještaku.

 

Istom presudom oslobođen je optužbe V. R. za dva kaznena djela i to za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 te za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 time da je za koje kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 je oslobođen optužbe i optuženi I. B.

 

U odnosu na ovaj dio postupka riješeno je da na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik i optuženi V. R. po branitelju P. J., odvjetniku iz S.

 

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu u osuđujućem i oslobađajućem dijelu, a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Optuženi V. R. pobija osuđujući dio presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači na način da mu bude izrečena uvjetna osuda na cjelokupnu kaznu na koju bi bio osuđen.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi V. R. po branitelju P. J. predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Na sjednicu drugostupanjskog vijeća pristupili su optuženi V. R. i njegov branitelj P. J., dok državni odvjetnik iako uredno obaviješten sjednici nije pristupio te je ona održana u njegovoj odsutnosti na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08. Optuženik i njegov branitelj ostali su kod navoda istaknutih u žalbi i odgovoru na žalbu.

 

Žalba državnog odvjetnika i optuženog V. R. djelomično su osnovane, i to žalba državnog odvjetnika u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženog R. i kazneno djelo iz čl. 256. st. 3. KZ/11, a optuženika R. u osuđujućem dijelu zbog odluke o kazni, time da je pobijana presuda povodom obje žalbe, a po službenoj dužnosti, u osuđujućem dijelu, preinačena u pravnoj oznaci djela.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada u osuđujućem dijelu prvostupanjske presude pobija ispravnost zaključivanja prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 2. izreke pobijane presude kada je sud iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je optuženika proglasio krivim ispustio pojedine dijelove sadržane u optužbi kako je to naveo državni odvjetnik.

 

Naime, ovo kazneno djelo u izmijenjenoj optužnici označeno rednim brojem 4. bilo je sastavljeno od četiri opisana postupanja optuženika, od kojih je prvostupanjski sud ispravno utvrdio dokazanom samo jednu alineju te je u pobijanoj presudi ostale tri alineje ispravno ispustio iz činjeničnog opisa ostavljajući ovu jednu i označivši ju toč. 2. osuđujućeg dijela presude, a za što je dao i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, valjane razloge u obrazloženju prvostupanjske presude, povezujući ove razloge u jednu cjelinu kada obrazlaže oslobađajući dio presude za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Naime, nije prvostupanjskom sudu sporno utvrđenje da je i u ispuštenom dijelu inkriminiranih radnji optuženom V. R., on bio osoba koja je preuzela određena novčana sredstva. Međutim, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da nije dokazano da bi ova sredstva doista zadržao za sebe optuženi R., kako mu je to inkriminirano ispuštenim dijelovima iz točke 4. izmijenjene optužnice. Prvostupanjski sud ispravno zaključuje na temelju provedenog dokaznog postupka da je nogometni klub H. poslovao u inkriminirano vrijeme, kada je klub nedvojbeno imao određene troškove, a za koje vještaci nisu utvrdili iz kojih sredstava bi oni bili podmireni. Upravo u tome dijelu, kako to opravdano ukazuje i prvostupanjski sud obrana optuženika ukazuje se mogućom da su takvi troškovi plaćani iz iznosa koji su ulazili u pojam „specijalnih namjena“ s kojima je doista raspolagao optuženi R., ali ne način da ove iznose zadrži za sebe, što je potrebno konstitutivno obilježje kaznenog djela za koje je optužen, već plaćajući stvarno postojeće račune nogometnog kluba H., iako potpuno ne transparentno i izvan svake društvene kontrole i nadzora. Jasno je, da je takav način poslovanja nedopušten, no on još uvijek, bez da se dokaže osobno prisvajanje novčanih sredstava ne ulazi u obilježje kaznenog djela za koje je optuženik bio optužen.

 

Naime, u odnosu na novčana sredstva označena u ispuštenim dijelovima činjeničnog opisa optužbe jasno je vidljivo da je ta novčana sredstva u svome posjedu imao svjedok – blagajnik kluba D. B. Dakle, radilo se o sredstvima kluba koja su isplaćivana uz evidentiranje ovih isplata, premda uz naznaku „specijalne namjene“. Kako je neosporno klub dosita poslovao u to vrijeme, što potvrđuju i igraći ispitani kao svjedoci, opravdano se može prihvatiti obrana optuženog R. da novčane iznose označene u ispuštenim dijelovima činjeničnog opisa on doista nije zadržavao za sebe već je samo njima ne transparentno raspolagao u korist i interesu kluba, ali sve bez potrebne društvene kontrole. Naime, ova novčana sredstva doista su „ušla“ u blagajnu kluba, postala evidentirana i samim time pod izvjesnim nadzorom u raspolaganju, pa makar i uz naznaku „specijalnih namjena“, o kojem obliku isplata su iskazivali i ispitani svjedoci.

 

              Stoga, žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2) osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije mogla biti prihvaćena.

 

Također, nije u pravu optuženi R. kada osporava kazneno djelo opisano u točki 1. prvostupanjske presude, tvrdeći da postoji proturječje u obrazloženju prvostupanjskog suda u odnosu na ovo kazneno djelo, a koje prepoznaje u pogrešnom zaključivanju da je prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo koje se čini s namjerom u obrazloženju „ostavio mogućnost“ da optuženi R. nije bio svjestan neplaćenih dugova kada je potpisana obavijest banci da su trgovačka društva „M.-I.“ odnosno „A.“ podmirili svoja dugovanja prema H. H.

 

Naime, činjeničnim opisom kaznenog djela, za koje prvostupanjski sud opravdano nalazi da je počinjeno, vrijeme počinjenja djela je trenutak davanja pozajmice u označenim iznosima trgovačkim društvima „M.-I.“ odnosno „A.“, a sve bez ikakve osnove i obaveze tih društava da ove iznose vrate. Potpisivanje obavijesti banci u vrijeme kada je trebala uslijediti smjena u upravi H. samo je pokušaj sakrivanja ranije nedopuštenih aktivnosti davanja novca imenovanim trgovačkim društvima, bez htijenja da ovi iznosi budu i vraćeni. Pokušaj prikrivanja stvarne namjere u formi ovih isplata – kratkoročna pozajmica očito je bio samo forma za provođenje isplate, a ne stvarni pravni posao, jer iako se radilo o kratkoročnim pozajmicama te iako ova trgovačka društva ništa nisu vraćala, a nisu to niti namjeravala, optuženi R. kao direktor H. H. nije ništa poduzimao u smislu povrata ovih novčanih sredstava već je neposredno prije promjene uprave odaslao obavijest banci da su dugovanja ovih trgovačkih društava prema H. podmirena. Tvrdnja da je vjerovao riječima pokojnog B. K. kako je ovo dugovanje podmireno očito je samo pokušaj otklanjanja osobne kaznene odgovornosti. Naime, odašiljanje obavijesti banci o podmirenim dugovanjima u trenutku neposredno pred smjenu uprave je bio jedini način da se ranije nedopušteno isplaćivanje novca ovim trgovačkim društvima sakrije, što jasno ukazuje, kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud, da već pri odobravanju navodnih „kratkoročnih pozajmica“, nije se radilo o dopuštenim pravnim poslovima već je ova forma bila samo oblik davanja novca imenovanim trgovačkim društvima bez stvarne namjere da ovi iznosi doista budu i vraćeni. Da je tome tako, kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud, jasnim proizlazi iz iskaza svjedoka N. H. i I. V., koji jasno govore da nije bilo nikakvih sredstava osiguranja za povrat dobivenih iznosa kao „kratkoročne pozajmice“. Takvim postupanjem optuženi R. nije brinuo o zaštiti interesa H. H., čiji predsjednik je bio i takvo njegovo postupanje bilo je s jasnom namjerom pribavljanja imovinske koristi trgovačkim društvima kojima su ovakve isplate učinjene, a kako je to navedeno u toč. 1. izreke pobijane presude.

 

U odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 2. osuđujućeg dijela prvostupanjske presude nije u pravu optuženi R. kada tvrdi da je u tome dijelu činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da je sud iz provedenih dokaza izveo pogrešne zaključke, tvrdeći da se i u odnosu na ove novčane iznose ima primijeniti isto zaključivanje kako ga je prvostupanjski sud izložio kada je obrazlagao ispuštanje pojedinih radnji iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz toč. 4. optužnice.

 

Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama istaknutim u žalbi optuženog R., ispravan je zaključak prvostupanjskog suda je optuženi R. radnjama kako su opisane u toč. 2. izreke pobijane presude ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Naime, u odnosu na ovu kriminalnu aktivnost i optuženik ne osporava da je na ruke primio 300.000,00 DEM u ime H. H. na ime prava prijenosa međunarodnih utakmica kluba. Za taj iznos i sam optuženik ne osporava da ga je donio u S., te da je od donesenog iznosa 200.00,00 DEM uplatio u klupsku blagajnu, dok iznos od 100.000,00 DEM nije položio u blagajnu kluba, obrazlažući to tvrdnjom da je tako htio izbjeći „pritisak“ igrača na klub radi isplate. Tvrdi da je taj neuplaćeni novac držao kući, ali ne da bi ga prisvojio kao svoj već da ga je držao kao klupski novac kojim je ponovno podmirivao plaćanja koja je klub inače plaćao iz tzv. „crne devizne blagajne“ za tzv. „specijalne namjene“, kako je to činio i u odnosu na novčane iznose za koje je prvostupanjski sud u presudi izostavio iz činjeničnog opisa.

 

Međutim, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da se ne radi o identičnom postupanju. Naime u odnosu na ovo postupanje koje je nakon izostavljanja dijela činjeničnog opisa, ostalo kao kazneno djelo evidentno je da optuženi R. novac koji zadržava kod kuće niti na koji način nije uključivao u prikaz pribavljenih novčanih sredstava i dalje u financijske tokove samog kluba i o njemu nije bila vođena baš nikakva, pa čak niti neslužbena evidencija u klubu, za razliku od iznosa kojima je optuženi R. iz blagajne kluba raspolagao, ali tek dajući naloge blagajniku B. da određene iznose novca nekome isplati, što je ovaj i činio uz isplatnice. Od ukupnog iznosa deviza koje je optuženi R. i po vlastitom priznanju preuzeo od B. V. u gotovini, on je položio u blagajnu kluba 200,000,00 DEM dok je iznos od 100.000,00 DEM držao kod kuće ne predajući ga osobi zaduženoj u klubu za blagajnu, pa time i bez mogućnosti, makar i interne kontrole, raspolaganja tim novcem. Upravo na temelju te okolnosti opravdano zaključuje prvostupanjski sud da je tvrdnja optuženog R. da je i tim novcem raspolagao za potrebe H. H. samo pokušaj optuženika da otkloni svoju kaznenu odgovornost. Pozivanje optuženika na evidentirane prihode kluba i zatim evidentirane rashode ne daje obrani optuženika veću vjerodostojnost, jer prema prikazu tadašnjeg rada u H. H. očito se radilo na način da niti su bili evidentirani svi prihodi kluba (kako je to utvrđeno i u ovom postupku), niti su bili evidentirani svi rashodi kluba. Stoga podaci o razmjeru ulaska novčanih sredstava i zatim podmirenja obaveza kluba na koje ukazuje optuženik mogu predstavljati samo točan izračun u odnosu na evidentirana sredstva, a koja su stvarno novčana sredstva „ulazila“ u klub i gdje su završila iz ovih izračuna, zbog evidentno ne postojanja odgovarajuće dokumentacije, nije moguće utvrditi. Istovremeno, iz dvostrukog načina postupanja sa novčanim sredstvima, o čemu su govorili i svjedoci i optuženici u ovom postupku, evidentno je, da je ne iskazivanje „ulaska“ samo dijela sredstava očito motivirano samo nastojanjem sakrivanja traga novca koji je bio prisvojen od optuženog R. na način kako je to ispravno utvrđeno prvostupanjskom presudom.

 

              Stoga, u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude, nije mogla biti prihvaćena ni žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, u odnosu na osuđujući dio presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, postupajući povodom podnesenih žalbi, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nalazi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika kada je postupanje optuženog R. opisano u dvije točke označio kao dva kaznena djela u stjecaju, a ne jedno produljeno kazneno djelo.

 

Naime, u odnosu na obje radnje za koje je optuženi R. proglašen krivim utvrđeno je da on njima ostvaruje obilježja iz kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Međutim, kako se radi o kaznenim djelima izvršenim s namjerom na štetu istog oštećenika u vremenskom kontinuitetu u kome je optuženi R. obnašao isto svojstvo u H. H. – svojstvo direktora, to je sud drugog stupnja otklonio povredu prvostupanjskog suda označavajući ovo ponašanje optuženog R. kao jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 u smislu čl. 52. st. 1. KZ/11 polazeći od toga da utvrđene radnje optuženika u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog kaznenog djela, obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu, zbog čega se ovako opisano postupanje optuženog R. ima označiti kao jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, u kojem smislu je i preinačena prvostupanjska presuda u točki II/ izreke ove odluke.

 

Uslijed ovakve odluke te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog V. R. preinačena je prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu i u odnosu na odluku o kazni. Naime, prihvaćajući sve utvrđene olakotne okolnosti kao ispravno utvrđene, te ispravno zaključivanje o odsustvu otegotnih okolnosti, ispravnim vrednovanjem ovih okolnosti uz utvrđenje da se sada radi o jednom kaznenom djelu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, za počinjeno kazneno djelo osudio je optuženog V. R. na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a zatim u odnosu na ovu kaznu na temelju čl. 56. KZ/11 izrekao optuženiku uvjetnu osudu na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, te pod daljnjim uvjetom da u roku od jedne godine ispuni određenu mu obavezu plaćanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom u iznosu od 362.011,11 kuna, kako mu je to naloženo prvostupanjskom presudom. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da se obzirom na izraziti protek vremena sve svrhe kažnjavanja mogu postići i samom prijetnjom kaznom uz određivanje dvostrukog uvjeta plaćanja oduzete imovinske koristi pribavljene ovim kaznenim djelom u iznosu kako je to utvrdio prvostupanjski sud i kako to stoji u neizmijenjenom dijelu izreke presude suda prvog stupnja.

 

              Istovremeno, uslijed gornje odluke, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije mogla biti prihvaćena.

 

U odnosu na oslobađajući dio presude

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada u odnosu na kazneno djelo optuženih V. R. i I. B. iz čl. 246. st. 2. KZ/11, opisan u točki 4. izreke oslobađajućeg dijela presude tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, odnosno da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

 

U odnosu na tvrdnju da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije vjerno interpretirao iskaze svjedoka valja istaći da je sud na temelju iskaza svjedoka i obrana optuženika izveo određene zaključke sa kojima državni odvjetnik nije suglasan pa u tom dijelu pokušava prikazati kao da se radi o pogrešnoj interpretaciji pojedinih iskaza svjedoka u čemu nije u pravu. Stoga nije u pravu niti kada tvrdi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

Također, nije u pravu niti u dijelu kada tvrdi da je sud iz izvedenih dokaza izveo pogrešne zaključke tj. da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na ovo kazneno djelo.

 

Naime, prvostupanjski sud polazi od ispravnog zaključivanja da doista financijsko poslovanje H. H. je bilo potpuno izvan zakonskih okvira i time i izvan mogućnosti kontrole. U takvom poslovanju prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da se dio poslovanja odvijao preko tzv. „crne devizne blagajne“ bez mogućnosti prave kontrole. U tome dijelu prema iskazima svjedoka koji su primali sredstva iz takve „crne devizne blagajne“ sa „specijalnom namjenom“, a koju blagajnu je u klubu držao svjedok blagajnik D. B., nesporno je da prave evidencije takvog raspolaganja sredstvima nije bilo. Također, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da su sredstava u tu „crnu deviznu blagajnu“ nesporno ulazila, jer su iz nje vršene i isplate,a upravo u tome dijelu državni odvjetnik tvrdi da se radi o sredstvima koja su zadržavali za sebe optuženici V. R. i I. B.

 

Kako su se prema tome, nesporno ova devizna sredstva nalazila u „crnoj deviznoj blagajni“ to je očito vršena uplata tih sredstava svjedoku D. B., koji je zatim doista vršio po nalogu optuženog R. određene isplate za koje ne postoji podatak o svrsi isplate, no kako su igrači potvrdili da su oni takva sredstva i stvarno primali, to ispravno zaključuje prvostupanjski sud da nema dokaza da bi optuženi R. i B. devizna novčana sredstva zadržali za sebe ne uplativši ih u klub, od kuda su nakon toga ona nesporno, iako ne transparentno i nezakonitim formama, isplaćivana za potrebe samog H. H.

 

Stoga nije u pravu državni odvjetnik da bi činjenično stanje u odnosu na ovo kazneno djelo bilo pogrešno utvrđeno.

 

Nasuprot tome, opravdano tvrdi državni odvjetnik da je prvostupanjski sud pogriješio kada je zaključio da nema pravnog kontinuiteta između činjeničnog opisa stavljenog na teret optuženom R. kaznenim djelo opisanim u točki 1. izmijenjene optužnice (toč. 3. oslobađajućeg dijela presude) sa kaznenim djelima kako su ona opisana u KZ/11.

 

Naime, početnom optužnicom ovo kazneno djelo bilo je označeno kao kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. i 2. toč. 1., 4. i 6. KZ/97, da bi državni odvjetnik na raspravi 3. lipnja 2015. godine izmijenio činjenični opis i pravnu oznaku ovog kaznenog djela, označavajući ga sukladno odredbama KZ/11 za koje je utvrdio da su blaže za optuženika.

 

Pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da državni odvjetnik na to nije imao ovlast, odnosno da nije u činjenični opis smio dodavati određene radnje (propuštanja) kojih opisa nije bilo u prvotnoj optužnici, te da je sud pitanje pravnog kontinuiteta ovog kaznenog djela trebao procjenjivati u odnosu na prvotnu optužnicu prije njene izmjene.

 

Naime, državni odvjetnik kao ovlašteni tužitelj ovlašten je mijenjati činjenični opis i pravnu oznaku kaznenog djela do samog završetka dokaznog postupka, pa je takva ovlast postojala i u odnosu na ovo kazneno djelo. Nije sporno da je došlo do izmjene kaznenog zakona i da kazneno djelo kako je ono bilo opisano u čl. 292. st. 1. i 2. KZ/97 više ne postoji u KZ/11. Obaveza je sudionika u kaznenom postupku da utvrde je li opisano postupanje kao kazneno djelo po KZ/97 podvedivo pod obilježja nekog drugog kaznenog djela iz KZ/11, pa zatim, utvrdi li se taj kontinuitet, potrebno je utvrditi je li ta norma blaža za počinitelja. U konkretnom slučaju već je ovlašteni tužitelj utvrdio da taj kontinuitet postoji u kaznenom djelu iz čl. 256. st. 3. KZ/11 za koji je zaključio da je blaži za počinitelja, te je sam izvršio izmjenu optužbe na ovo kazneno djelo.

 

Točno je da sve radnje i propusti u postupanju optuženika kako su označeni nisu bili sadržani prvotnom optužnicom. Međutim, radi se o opisima radnji/propuštanja koja su nesporno kao takva postojala i ranije, ali nisu bila potrebna za opstojnost kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. i 2. KZ/97, zbog čega ih tužitelj tada i nije uvrštavao u činjenični opis. Istovremeno, opis ovog kaznenog djela kako je bio opisan u prvotnoj optužnici, kako to ispravno tvrdi i državni odvjetnik u svojoj žalbi u potpunosti je zadovoljavao postojanju svih bitnih elemenata kaznenog djela iz čl. 256. st. 3. KZ/11, na koje je državni odvjetnik izmijenio pravnu oznaku, kada se Kazneni zakon promijenio. Državni odvjetnik je bio ovlašten, sukladno čl. 441. ZKP/08, za ovakvu izmjenu kako činjeničnog opisa tako i pravne oznake kaznenog djela, pa tako i na opisivanje određenih radnji/propuštanja koja su nesporno postojala, ali ranije nisu u punom opsegu bila u činjeničnom opisu ovog kaznenog djela.

 

Ukoliko bi prvostupanjski sud smatrao da se radi o potpuno novoj optužbi, tada je bio dužan, kako je primjenjivao odredbe ZKP/08, sukladno čl. 441. st. 4. ZKP/08 takovu navodno „novu optužbu“ dostaviti optužnom vijeću na potvrđivanje, a što prvostupanjski sud, očigledno prihvaćajući ovo tek kao izmjenu postojeće optužbe, nije učinio.

 

Prema tome, u pravu je državni odvjetnik da je u tome dijelu povrijeđen kazneni zakonu u korist optuženika, a kako se prvostupanjski sud u odnosu na ovo kazneno djelo uopće nije bavi pitanjem utvrđenih činjenica, valjalo je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na ovo kazneno djelo i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, ali sada stvarno nadležnom sudu.

 

Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482., čl. 483. st. 1. i čl. 486. st. 1. ZKP/08 presuditi i riješiti kao u izreci ove odluke s time da će se ponovljeni postupak za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 provesti pred stvarno i mjesno nadležnim općinskim sudom.

 

Zagreb, 12. prosinca 2016. godine