Baza je ažurirana 14.04.2026. zaključno sa NN 20/26 EU 2024/2679
1
Pn. 437/16
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Pn. 437/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 D. P. iz S., O.: … tužitelja ad. 2 H. P. iz K. S., O.: … i tužitelja ad. 3 R. P. iz S., O.: …, svi zastupani po pun. N. J., odvj. u S., protiv tuženika ad. 1 N. K. iz S., , tuženika ad. 2 S. M. iz S., tuženika ad. 3 R. M. iz S., tuženika ad. 4 J. K. iz S., tuženika ad. 5 Ž. D. iz T., tuženika ad. 6 I. N. iz S., tuženika ad. 7 I. G. iz S., tuženika ad. 8 V. P. pok. M., iz S., tuženika ad. 9 M. M. iz S., tuženika ad. 10 Z. M. iz S., tuženika ad. 11 J. L. iz S., zastupane po pun. I. Ž., odvj. u Z., tuženika ad. 12 S. P. iz Z., tuženici ad. 11 i 12 zastupani po pun. I. Ž., odvj. u Z., tuženika ad. 13 H. G. iz S., tuženika ad. 14 I. G., iz S., tuženika ad. 15 I. M. iz S., tuženika ad. 16 Z. V. pok. A., iz S., tuženika ad. 17 M. G. iz S., tuženika ad. 18 B. V. iz S., tuženika ad. 19 J. Z. iz S., tuženika ad. 20 D. V. iz S., tuženika ad. 21 J. R. rođ. R. iz S., tuženika ad. 22 S. O. iz S., tuženika ad. 23 J. M. iz S., tuženika ad. 24 I. P. iz S., tuženika ad. 25 A. R. iz S., tuženika ad. 26 M. S. iz S., tuženika ad. 27 A. K. iz S., tuženika ad. 28 A. J. iz S., ad. 29 A. T. iz S., tuženika ad. 30 Z. J. iz S., tuženika ad. 31 C. M. iz S., tuženika ad. 32 A. M. iz S., i tuženika ad. 33 T. d.o.o., S., zastupanog po pun. Z. I., odvj. u S., odvj. u S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. ožujka 2019. godine u nazočnosti pun. tužitelja, tuženika ad. 32 i pun. tuženika ad. 33, dana 10. svibnja 2019. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade štete solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 107.976,91 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 28. ožujka 2012. godine do isplate po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.
2. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužiteljima na ime izmakle dobiti novčani iznos za period od 26. listopada 2010. godine do 1. rujna 2015. godine iznos od 35.000,00 kn godišnje zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, počev od dana podnošenja tužbe – 28. ožujka 2012. godine do potpune isplate.
3. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak."
r i j e š i o j e
- spram tuženika ad. 1-6, 8-13 i 15-33 raspravljati u postupku pod gornjim poslovnim brojem;
- spram tuženika ad. 7 i ad. 14 raspravljati u posebnom postupku koji će dobiti novi poslovni broj.
Obrazloženje
Dana 28. ožujka 2012. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba Ž. P. protiv tuženika kao suvlasnika zgrade u S., i društva T. d.o.o. S. kao upravitelja te zgrade. U tužbi se navodi da je ugovorom o najmu poslovnog prostora od 28. kolovoza 2008. godine zaključenog između tužiteljice Ž. P. kao vlasnice obrta K., kao najmoprimca odnosno zakupnika te tuženika kao suvlasnika zgrade u S., i upravitelja T. d.o.o. S., ugovoren zakup zajedničke prostorije u suterenu zgrade u površini od 31 m2 za obavljanje trgovačke djelatnosti tj. otvaranja mini – marketa. Navedeni ugovor da je zaključen na rok od 7 godina, počevši od 1. rujna 2008. godine s tim da se tužiteljica obvezuje izvršiti potrebne adaptacije radi preuređenja prostora u poslovni prostor sa ugovorenom namjenom, tužiteljica da je izvršila znatna ulaganja radi prenamjene i adaptacije prostora u poslovni prostor. Tužiteljica da nikada nije započela sa obavljanjem ugovorene djelatnosti jer tuženici nisu postupili po Z. G. S. od 23. rujna 2008. godine. D., tuženici da nisu dostavili pisanu suglasnost vlasnika postojeće građevine, a kako je dana 26. listopada 2010. godine upravitelj zgrade dao izjavu o raskidu navedenog ugovora iz potpuno neosnovanih i nebitnih razloga, to da je tužiteljica postavila odštetni zahtjev tuženicima za priznanje izvršenih ulaganja, na što su se oni oglušili, pa da je tužiteljica pokrenula postupak osiguranja dokaza pred ovim sudom u postupku R1-209/11, a u kojem je procijenjena vrijednost izvršenih radova u predmetnom poslovnom prostoru na iznos od 107.976,21 kn, Pored toga tužiteljica da je imala i daljnje troškove ulaganja u prostor koje ona u tužbi specificira. Kako nije mogla otpočeti s obavljanjem trgovačke djelatnosti u predmetnom poslovnom prostoru u svrhu kojeg je zaključila predmetni Ugovor o zakupu iz navedenih razloga, to da joj je onemogućeno ispuniti svrhu zaključenja ugovora, prenamijeniti zakupljeni prostor u poslovni prostor te ishoditi minimalne tehničke uvjete za početak obavljanja djelatnosti, radi čega trpi daljnju štetu s osnova izmakle zarade za period od raskida ugovora dana 26. listopada 2010. godine do 1. rujna 2015. godine od najmanje 35.000,00 kn godišnje. Radi navedenog postavlja zahtjev kao u izreci.
Tuženici su se usprotivili tužbenom zahtjevu navodeći da ni po kojoj osnovi nemaju dugovanje prema tužiteljici, a tuženik T. d.o.o. S. (tuženik ad. 33) u svom odgovoru na tužbu navodi, pored protivljenja zahtjevu po osnovu i visini, da to društvo nije bilo stranka predmetnog ugovora niti može biti stranka u postupku te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije na strani ovog tuženika. Iz predmetnog Ugovora o najmu poslovnog prostora da je razvidno kako ovaj tuženik nije stranka tog ugovora nego je samo pružio pravnu podršku oko zaključenja istog kao upravitelj stambene zgrade u S., taj ugovor da nije potpisao z. z. ovog tuženika nego voditelj pravnog odjela T. Š. kao zaposlenik tog tuženika. Navodi da je tužiteljica sa suvlasnicima SZ sklopila Ugovor o najmu poslovnog prostora koji u naravi predstavlja toplinsku podstanicu koja je u zajedničkom vlasništvu svih suvlasnika zgrade i da je to jedino točno od svih navoda tužbe. Ovu činjenicu tužiteljica da je znala prilikom potpisivanja predmetnog ugovora, a isto da je razvidno i iz samog ugovora. Čl. 2. predmetnog ugovora da je utvrđeno kako je prostorija neuređena, niti jednim člankom da nije bilo ugovoreno da tužiteljica može vršiti prenamjenu prostora već samo adaptaciju odnosno preuređenje. Predmetna prostorija da predstavlja toplinsku podstanicu, a da predmetnim ugovorom nije ostavljena mogućnost prenamjene prostora, propisuje i čl. 9. predmetnog ugovora koji propisuje da može doći do prijevremenog raskida ugovora ako dođe plinifikacije zgrade, odnosno do privođenja prostorije svojoj svrsi. Dakle, da nikada nije bila predviđena prenamjena zakupljene prostorije, što da je bilo jako dobro poznato i tužiteljici jer je slobodnom voljom potpisala ugovor o najmu. Navodi da nije točan navod tužiteljice kako su tuženici trebali dostaviti suglasnost svih suvlasnika za prenamjenu prostorije, sukladno Zaključku G. S. od 23. rujna 2009. godine. Samim time što Ugovorom o zakupu nije bila predviđena mogućnost prenamjene zakupljene prostorije, ni po tom ugovoru, ni po Zaključku G. S. da nije postojala obveza suvlasnika stambene zgrade, a ni ovog tuženika da dostave suglasnost svih suvlasnika za prenamjenu. Tužiteljici i njenom suprugu D. P. koji je vodio sve poslove i pregovore oko iznajmljivanja predmetne prostorije da je bilo poznato kako prilikom sklapanja ugovora o zakupu nema suglasnosti svih suvlasnika, što u konkretnom slučaju i nije bilo potrebno budući se radilo o poslovima redovnog upravljanja za koje je dostatna suglasnost 50 % suvlasnika, dok bi se u slučaju prenamjene prostorije radilo o poslu izvanrednog upravljanja za koji je potrebna suglasnost svih suvlasnika, ni cilj ni svrha predmetnog ugovora o najmu da nije bila prenamjena prostorije. U pogledu troškova ulaganja ističe da su navodi tužiteljice i u ovom dijelu u cijelosti neosnovani. Čl. 2. predmetnog ugovora o zakupu da je propisano kako će troškove adaptacije snositi najmoprimac za što će mu biti umanjena najamnina koju plaća, a da će troškove odobriti upravitelj zgrade. Dakle, svrha navedenog članka da je ta da se tužiteljici odobre samo oni troškovi koji su nužni za preuređenje prostorije, nikako svi troškovi koje je tužiteljica imala zbog nedozvoljenog pokušaja prenamjene prostorije. Zbog navedenog da je ugovorom propisana obveza odobravanja troškova koji će tužiteljici biti priznati kao ulaganje od strane ovog tuženika. Tužiteljica da ovom tuženiku nikada nije dostavila ponudu radova ili troškovnik, što je bila njezina obveza, stoga da nije bilo mogućnosti da se tužiteljici bilo kakvi troškovi priznaju odnosno da se kontrolira koje radove tužiteljica vrši odnosno, izvode li se isti u skladu sa ugovorom. Tuženici da nikada ne bi sa tužiteljicom ugovorili mogućnost da će se tužiteljici priznati svi troškovi, posebice ne troškovi prenamjene prostora, jer bi na taj način, uzimajući u obzir vrijednost ulaganja koje tužiteljica tužbom potražuje i cijenu ugovorenog zakupa, tuženici za cijelo vrijeme trajanja zakupa od 7 godina ne bi uprihodili niti jedne jedine kune od zakupa, što je životno nelogično i neuvjerljivo, apsurdno. Suprug tužiteljice da je netom prije potpisivanja predmetnog ugovora o zakupu tvrdio da će troškovi uređenja prostora biti oko 30.000,00 kn što je za suvlasnike bilo prihvatljivo, budući bi za oko godinu i po dana imali prve uplate zakupa u pričuvu. Dakle, ovaj tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, što se tiče zahtjeva za naknadu štete navodi da na njegovoj strani nema nikakve štetne radnje, a ujedno da u ovom slučaju ne postoji solidarna obveza tuženika jer da u ovom slučaju solidarno obveza nije zakonom propisana.
Tuženici ad. 11 i ad. 12 u svom odgovoru na tužbu su se usprotivili tužbenom zahtjevu predlažući da sud isti odbije kao neosnovan, navode da nemaju nikakvih saznanja o navodnom pravnom poslu sklopljenom između tužiteljice i predstavnika SZ i upravitelja te SZ. Opširno elaboriraju svoje protivljenje tužbenom zahtjevu i po pitanju osnova i po pitanju visine.
Tužiteljica Ž. P. je tijekom postupka preminula, utvrđen je prekid postupka, postupak su preuzeli njeni nasljednici, sada tužitelji ad. 1, ad. 2 i ad. 3, tužitelj ad. 1 je suprug ranije tužiteljice, ostali tužitelji su njeni sinovi, a tužitelj ad. 1 u biti je sudjelovao u svim poslovima i pregovorima u pogledu predmetnog pravnog posla.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom zaključka G. S., U. odjela za urbanizam, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Odsjeka za prostorno uređenje i graditeljstvo Klasa: 361-03/09-01/0143, Ur. broj: 2181/01-03-03/16-09-0003 od 23. rujna 2009. godine; Ugovora o najmu poslovnog prostora zaključenog između predstavnika stanara SZ i ranije tužiteljice Ž. P. dana 28. kolovoza 2008. godine; dopisa tuženika ad. 33 Ž. P. od 26. listopada 2010. godine; lokacijske dozvole ranije citiranog tijela G. S. K.: UP/I-350-05/09-01/0057, Ur. broj: 2181-01-03-03/11-09-0007 od 15. lipnja 2009. godine; prerisa katastarskog plana; računa dostavljenih uz podnesak ranije tužiteljice od 24. listopada 2012. godine vezano za troškove u pogledu predmetnog prostora; saslušanjem tuženika ad. 32 A. M.; tužitelja ad. 1 D. P. i svjedoka T. Š.; pregledom predmeta Općinskog suda u Splitu broj R1. 209/11.
Tužitelji i tuženik ad. 33 popisali su parnični trošak.
Zahtjev tužitelja nije osnovan.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade štete koju bi pretrpjela njihova prednica Ž. P., a vezano za zaključeni Ugovor o najmu poslovnog prostora od 28. kolovoza 2008. godine. Imovinska šteta koju tužitelji potražuju predstavlja iznos koji su platili za uređenje prostora u zgradi u S., 4 te naknade štete na ime izmakle dobiti jer prednica tužitelja nije mogla krivnjom tuženika poslovati u predmetnom prostoru. Pregledom Ugovora o najmu poslovnog prostora priloženog spisu proizlazi da su taj ugovor dana 28. kolovoza 2008. godine zaključili Ž. P. kao vlasnica obrta K. i najmoprimac te predstavnik stanara A. M. po ovlaštenju suvlasnika SZ 4 i uz pravnu podršku upravitelja SZ – tuženika ad. 33. Iz tog ugovora proizlazi da se Ž. P. iznajmljuje zajednička prostorija u suterenu zgrade (toplinska podstanica) površine 31 m2 za obavljanje registrirane djelatnosti obrta (tihi obrt). Prostorija da je neuređena te da je potrebno izvršiti adaptaciju radi omogućavanja obavljanja djelatnosti obrta, troškove adaptacije snosi najmoprimac za što će m u biti umanjena najamnina koju plaća, a troškove će odobriti upravitelj zgrade. Cijena najamnina utvrđena je u mjesečnom iznosu od 1.500,00 kn, a najmoprimac se oslobađa obveze plaćanja najamnine do pokrića troškova, ugovor je zaključen na rok od 7 godina, a do prijevremenog raskida ugovora može doći ukoliko dođe do plinifikacije zgrade odnosno privođenja prostorije svojoj svrsi, ako obrt ne bude tih ili na neki način smeta stanaru iznad prostora (M.), ako se ne plati najamnina tri mjeseca za redom. Među strankama nije sporno da je najmoprimac ušao u posjed predmetnog prostora i da je izvršeno ulaganje u isti. Suvlasnici stambene zgradu su izjavom od 26. listopada 2010. godine raskinuli predmetni ugovor o najmu zbog neplaćanja zakupnine, što također nije sporno među strankama. Pregledom zaključka G. S. od 23. rujna 2009. godine utvrđeno je da je pozvana Ž. P. dostaviti tom tijelu dokaz da ima pravo rekonstruirati – prenamijeniti zajedničku prostoriju (toplinska podstanica) u poslovni prostor i to pisanu suglasnost vlasnika postojeće građevine prema čl. 214. Zakona o prostornom uređenju i gradnju. Nije sporno da je suglasnost svih suvlasnika stambene zgrade izostala i da Ž. P. nije mogla otvoriti trgovinu odnosno mini – market u predmetnom prostoru. Sporno je čijom je to krivnjom bilo, jesu li za to krivi tuženici i ukoliko su tuženici štetnici, trebaju li štetu i u kojem iznosu naknaditi tužiteljima.
Iz iskaza tužitelja ad.1 D. P. proizlazi da je on suprug sada pok. Ž. P., jako dobro upoznat sa svim okolnostima slučaja, da je ovaj posao u stvarnosti vodio on osobno i brinuo se o svemu, da je sudjelovao u svim pregovorima, tražio prostor, dogovorio sa tuženicima sve što je trebalo i u konačnici sredio prostor. Supruga i on da su imali namjeru zajedno raditi odnosno na njeno ime otvoriti tihi obrt i to isključivo mini market i apsolutno ništa drugo. U tu svrhu da je tražio prostor, gledao koji bi prazan prostor bio adekvatan za svrhu koja je njima bila potrebna, da je vidio da u ovoj predmetnoj zgradi na P. ima po prilici 120 stanova, da postoji taj prostor i da bi im isti odgovarao. Navodi da je stupio u kontakt sa M. koji je tada bio predstavnik stanara zgrade, upoznao se s njim i kazao što bi želio, da je to bilo 2008.godine, da mu je on pokazao predmetni prostor, po prilici 32-33 m2 površine, u naravi jedna prostorija sa WC-om, da je to bio goli beton, prostor da je bio prepun smeća, instalacije da nisu bile u funkciji, struju da je trebalo kompletno srediti, da je trebalo platiti novi priključak, a što se tiče vodovoda, kako je instalater po struci, to da je radio sam, odvod da je bio začepljen i da je to trebalo kompletno sanirati i promijeniti i te instalacije. Kako je čuo, da je prije u prostoru bio jedan od vlasnika stana u toj zgradi S. O. koji je u tom prostoru radio na crno i prestao je s time, i prostor da im je bio prazan, da su ga imali namjeru dati u namjeri u zakup i od toga ostvarivati prihod za zgradu. Navodi da je to pogledao, kazao M. da će tu biti mini market, da su postigli načelni dogovor i da su on, M., pok. supruga otišli kod pravnika T. Š. jer je trebao sačiniti ugovor o zakupu i sve što je dogovoreno da je stavljeno u isti. P. T. da je inzistirao da se taj ugovor sastavi s njegove strane, a isto tako i M., supruga i on da su na to pristali i u konačnici da su se dogovorili da će plaćati mjesečno 1.500,00 kn zakupnine s tim da režije plaćaju oni, da supruga i on kompletno sredimo prostor za svrhu za koju im je potreban, te da se ti troškovi obračunaju, njima predoče i u konačnici umanji zakupnina za ono što su potrošili. Sve račune koje je priložio da je sačuvao vezano za kupnju stvari, a dosta toga da su mu u smislu rada pomogli prijatelji, ponavlja da je i sam radio na sređenju prostora. Nakon što je skoro glavnina radova napravljena, a da mu je M. odmah predao ključeve prostora i kazao da može započeti s radovima dok on prikuplja potrebne potpise suvlasnika, isto tako da je i T. Š. kazao da dok ta procedura prikupljanja potpisa traje može početi raditi na sređenju prostora. Tako da je i bilo, ugovor da je potpisan 28. kolovoza 2008. godine, a odmah par dana nakon toga da je počeo sa zahvatima jer je želio što prije početi raditi u prostoru. Kada je glavnina radova po pitanju instalacija i grubih građevinskih radova napravljena, kada je prostor skoro skroz sređen, da su preostale samo finese, da su počeli problemi sa suvlasnicima odnosno stanarima i da se sjećam da mu je prvi pristupio jedan suvlasnik zgrade i kazao da on inzistira da mu zatvori balkon, postavi stjenku, jer da mu u protivnom neće dati potpis. Dakle, da se radilo o klasičnoj ucjeni, jer ništa od toga nije bilo dogovoreno, na to da bi on i pristao iako nije trebao, a da mora pojasniti da im je besplatno kao dar postavio sigurno 50 m2 fasade, međutim, da se javilo sigurno 10-ak ljudi – suvlasnika koji su tražili isto to i na taj ga način ucjenjivali ne želeći dati potpis. U konačnici da je i sam M. kazao da kada oni to traže za sebe, da će i on to tražiti za sebe, da ga je to posebno iznenadilo, i da je ta agonija trajala sigurno 6-7 mjeseci i u konačnici da nije ništa mogao sa prostorom. Kada je vidio da suvlasnici ne žele postupiti onako kako su dogovorili, to da im je jednostavno predao ključeve prostora, inventar prodao kako je mogao, a ovo drugo sve ostavio što je bilo fiksirano u prostoru u stanju kako je sredio. Pojašnjava da se radilo o prostoru gdje je u budućnosti trebala biti, ako se ispune uvjeti, plinska podstanica, to da je znao u samom startu i sa M. i Š. da je dogovoreno da čim oni budu u mogućnosti to napraviti, bilo kada, da će on jednostavno isprazniti prostor bez ikakvog potraživanja u pogledu uloženog, jer mu se uloženo trebalo vratiti odnosno umanjiti kroz zakupnine. Dakle, on zakupnine da nije plaćao jer nije ni stekao uvjete za rad, u konačnici da su oni raskinuli jednostrano ugovor o zakupu, da im je predao ključeve, supruga da je nažalost preminula shrvana ovim što se događalo, a da su u A. supruga i on prije početka ovih radova uzeli kredit od 70.000 EUR-a pod iznimno nepovoljnim uvjetima, ogromnim kamatama i da je on taj kredit uredno morao vratiti i vratio. Dakle, jedini razlog zbog kojeg se nije moglo početi poslovati kao mini market da je bio taj što tuženici nisu prikupili posebne suglasnosti, u konačnici da ne zna koliko točno suvlasnika nije dalo suglasnost odnosno uskratilo je suglasnost, to da je bio njihov posao, zbog njihovog postupanja da on nije mogao dobiti dozvolu. Navodi da su se ovi troškovi uređenja prostora s njegove strane trebali provjeriti od strane tuženika, a da su se zakupnine trebale umanjivati od trenutka kada on počne raditi, odnosno od kada on otvori dućan i od tada se oduzimaju ovi troškovi sređenja koji su priznati, a do svega skupa nije došlo jer nije niti mogao početi raditi. Ponavlja da je M. od prvog trenutka znao da će tu jedino držati mini market, oni su inzistirali na tihom obrtu, a i u trenutku kada su došli na sastanak kod Š., Š. da je ponovno kazano da će tu biti isključivo mini market i ništa drugo. Navodi da se zaista prije početka zahvata odnosno bilo kakvih radova u prostoru, zajedno sa ranijom tužiteljicom kod G. S. upitao i utvrdio što im je u pogledu dozvola i dokumentacije potrebno za otvaranje mini marketa u predmetnom prostoru. Navodi da su mu kazali da su mu potrebni potpisi svih suvlasnika. Nadalje, da su zaista prilikom dogovora kod T., okvirno naveli i da je naveo on osobno da bi ga svi radovi koji su potrebni mogli koštati nekih 40-50.000 EUR-a, da su oni to čuli i da je čak tamo kazao odnosno da su nekako govorili o tome da bi svaki dan mogao njima prezentirati koliko je što napravljeni i koliko je potrošeno. Navodi da on osobno nije odlazio u T. da bi im eventualno nosio troškove na odobrenje, navodi da je on bio u prostoru i da je tamo radio.
Tuženik ad. 32 A. M. u svom iskazu navodi da je suvlasnik stambene zgrade u S., , predstavnik stanara i da je dobro upoznat sa okolnostima slučaja. Zgrada da je useljena 1986. godine, da je postojao problem sa sredstvima pričuve jer je uvijek nedostajalo sredstava za uređenje zgrade. Navodi da je postojao taj prostor koji je predviđen za plinsku podstanicu i to ne samo za ovaj ulaz, nego i za susjedni ulaz kada se ispune uvjeti odnosno dođe plin i ostvare tehničke mogućnosti za tu plinsku podstanicu. Ovako da je prostor bio prazan, nikada da se nije iznajmljivao na način da bi se ostvarivala financijska korist, da je zaista susjed S. O. tu radio nekakvu željezariju, vario, nešto za svoje poslove i nije plaćao ništa nego mu je to dano na korištenje. Prije njega da je predstavnik stanara bio B. V., nakon B. V. da je on postao predstavnik stanara, V. da mu je kazao da je u kontaktu sa tužiteljem P. i da on preuzme taj posao odnosno pregovore kao novi predstavnik, da je P. sa suprugom zainteresiran za ovaj prostor, uglavnom, P. da je sam došao do prostora i bio zainteresiran da isti iznajmi, s njime da se upoznao, očito sam mu prostor pokazao, prostor da je bio neuređen, sami beton, struje nije bilo, odnosno instalacija struje, iz jednog stana da je improvizirano svjetlo na kabel, odnosno struja. Što se tiče vodovodnih instalacija, iste da su postojale odnosno dovedene su cijevi vode i odvodnje, da je bio i neki lavandin, a u prostoru su bile neke stare stvari. Dakle, da su vođeni pregovori i P. ideja da je bila da prostor iznajmi odnosno uzme u zakup na 15-20 godina, njegova ideja na 3 godine s produženjem od po godine dana, u konačnici da su se dogovorili na trajanje od 7 godina s tim da P. nikada nije činio spornim da će prostor u svaka doba napustiti i predati ga kada se ostvare uvjeti za plinsku podstanicu, pa i prije isteka ovih 7 godina, bez naknade i u stanju u kakvom je zatečen. Navodi da uređenje prostora nije u sebi podrazumijevalo klima uređaj, police, plafonjere i sve ono što se moglo odnijeti, to po njemu nikada nisu bili troškovi koji bi P. trebali biti priznati, uglavnom, da je dogovoreno da P. odmah počne sa radovima, a da on za to vrijeme prikuplja potpise i kako se radilo o iznajmljivanju prostora to da znalo da je potrebno 51% odnosno natpolovična većina koja je prikupljena i na tom postotku da je stao sa potpisima. Dakle, da nije dogovoreno koliko dugo će P. sređivati prostor, da nije ugovorena gornja svota sređenja, uglavnom, jedne prigode da su u prostorima T. razgovarali i P. da je kazao da bi gornja cifra mogla biti do 30.000,00 kn, na što da je on komentirao da bi onda nakon 2 godine zgrada mogla ubirati prihod. Dakle, otprilike 2-3 mjeseca počeka da bi bila po pitanju sređenja i neplaćanja zakupnine, a nakon toga da bi se zakupnina umanjivala odnosno prebijala sa odobrenim zahvatima odnosno ciframa zahvata od strane P.. Te cifre da su trebali odobriti Š. ili on, uglavnom, povremeno da je odlazio u prostor, P. da je tamo radio i da nije od njega tražio nikakve račune na uvid, a on da mu ih nije niti nudio. P. da je prostor sređivao, on da je prikupljao potpise i u konačnici da ga je negdje u 12. mjesecu 2008. godine P. nazvao i kazao da mu G. S. traži potpise svih suvlasnika zgrade jer se radi o prenamjeni prostora, odnosno da je za prostor potrebna prenamjena. Navodi da je P. kazao da za to nije znao i da nije znao za ovo iznajmljivanje odnosno potpise većine suvlasnika, što je i prikupio, kako se on fizički sukobio sa stanarom M. zbog čega je intervenirala i policija, kako je bilo i drugih problema koji su u međuvremenu izniknuli sa stanarima, to da je P. kazao da prenamjenu ne može dobiti, da se prostor ne može i ne smije prenamijeniti jer mora ostati kao toplinska podstanica, i da sigurno neće dobiti potpise svih suvlasnika, o tome da ga je obavijestio. On da mu je tada kazao da traži da mu zgrada plati 10.000 EUR-a na ime ulaganja i da će on jednostavno stanarima prepustiti prostor, to da nije bilo moguće, zgrada nije imala sredstava, ovo da nije bilo moguće ni platiti iz sredstava zajedničke pričuve i u konačnici da je on jednostavno prostor napustio, prostor je vještačen i u stanju je u kakvom je bio i tada, ključevi da su kod ovog tuženika i prostor da nije bio iznajmljivan. Navodi da prostor nije bio iznajmljivan nakon toga nikome. Što se tiče problema P. sa ovim M., M. da je tražio u zamjenu za svoj potpis da mu P. napravi zvučnu izolaciju stana, promijeni sve zatvore na stanu i postavi zatvore na balkonu, P. da je na to načelno i pristao, međutim, da su se javili i neki drugi stanari i kazali da bi onda i oni željeli isto, u konačnici da je to i on osobno kazao, više iz nekakvog vica, uglavnom, tada da je već bilo jasno da od ovoga posla neće biti ništa i da neće biti prenamjene prostora. Od samog starta da je bio obaviješten od strane P. da će se raditi o mini marketu i samo mini marketu, to da je stanarima sa kojima je komunicirao i odgovaralo jer bi dućan trebao biti u samoj zgradi, što bi bilo zgodno i zato da su se veselili. Navodi da ne zna je li prilikom dogovora sa T. Š., Š. znao da će ovo biti mini market, uglavnom sam Š. da i nije bio toliko bitan, jer je on trebao napraviti ugovor prema želji ugovornih stranaka, što je i napravljeno i sadržaj ugovora da je plod dogovora. Što se tiče struje, da je kazao P. da instalaciju struje može napraviti zgrada, on da je kazao da mu je ta stavka nevažna i da će on bez problema sam napraviti, da bi u konačnici proveo struju na ime supruge u kategoriji kućanstvo, što da je ovog tuženika iznenadilo. Navodi da mu je Š. kazao da za iznajmljivanje prostora, što predstavlja poslove redovite uprave, treba većina potpisa suvlasnika. Navodi da osim ovih poslova sastavljanja ugovora i ovjeravanja troškova u smislu odobrenja istih, upravitelj zgrade nije trebao ništa raditi. Navodi da je ovaj raskid ugovora T. dao jer je trebala postojati procedura i T. da je ovlašten na to od strane suvlasnika. Navodi da u pogledu ovog iznajmljivanja predmetnog prostora tužitelju odnosno njegovoj supruzi prije zaključenja ugovora o zakupu nije organizirao sastanak svih stanara, nego da je o ovome odlučeno na način kako je iskazivao, a potpisi da su se naknadno prikupljali, uglavnom da su stanari dolazili kod njega osobno davati potpise. Tek nakon što su izbili sporovi sa tužiteljicom odnosno sada tužiteljem ad. 1, nakon što je došlo do suda, da su organizirani sastanci stanara i upoznati su sa svom problematikom te sa sadržajem ugovora o zakupu. Navodi da nije dostavio stanarima osobno primjerak ugovora o zakupu nakon što je isti potpisan niti je to stavio na oglasnu ploču zgrade, oglasna ploča da u zgradi postoji.
Svjedok T. Š. u svom iskazu navodi da je pravnik tuženika ad. 33 koji je upravitelj stambene zgrade u S., i točno da se zna što su zadaci i obveze upravitelja stambenih zgrada, to da je uostalom regulirano zakonom i ugovorom koji je zaključen. Navodi da mu se radi pružanja pravne podrške obratio tadašnji predstavnik stanara te zgrade, da je tada u to vrijeme bila nekakva promjena predstavnika stanara, tako da nije siguran da mu se obratio sadašnji predstavnik A. M. ili njegov prethodnik, uglavnom, da mu je kazao da stanari imaju namjeru odnosno ponudu iznajmiti prostor u podrumu zgrade koji je bio predviđen kao toplinska podstanica, a nije se koristio, tada da je prvi put čuo za Ž. P., a nju da nije poslije toga nikada niti vidio niti upoznao. Naime, stanari da su imali namjeru njoj iznajmiti taj poslovni prostor, uopće da nije bilo govora o svrsi za koju bi ga ona koristila odnosno da on za to nije znao, da je sačinio nacrt ugovora, kakav se inače zaključuje, te ga predao predstavniku. Uglavnom, što se tiče stambene zgrade, da je to bila takva procedura i da je bila potrebna suglasnost većine stanara, koja je za ovaj pravni posao i postojala. Uglavnom, oni da su predmetni ugovor zaključili, međutim, kasnije da je čuo za nekakve probleme jer im se obratio sadašnji tužitelj ad. 1 odnosno njegova supruga da u tom prostoru ne mogu otvoriti trgovinu jer nemaju suglasnost svih suvlasnika. Tada da je prvi put čuo da se radi o trgovini, odnosno da su imali namjeru tu otvoriti trgovinu, to uostalom da nije bio problem stambene zgrade niti suvlasnika, a niti upravitelja stambene zgrade, jer upravo onaj tko ima namjeru zakupiti nekakav prostor treba voditi računa o tome hoće li ishoditi sve dozvole, a vezano za djelatnost. Navodi da zna da su suvlasnici stambene zgrade željeli odnosno htjeli da prostor ostane onakav kakav jest i da nije bilo govora o nikakvoj prenamjeni prostora nego iznajmljivanju prostora na određeno vrijeme i sređenju prostora tako da se ne mijenja bit istog. U prostoru da osobno nije bio, da ne zna o kakvom se prostoru radi i da ne zna što je ranija tužiteljica sa suprugom od radova tamo napravila, to da nije njegov posao i o tome da nije vodio računa, uglavnom da zna da je predstavnik stanara zgrade pokušao dobiti suglasnost svih suvlasnika, očito u tome nije uspio. To da se događalo tek nakon što je ranija tužiteljica sa suprugom dospjela u ovaj problem, pa se očito istima pokušalo pomoći sa strane zgrade, u čemu se nije uspjelo, a praktički da je u stvarnosti zaista teško moguće uopće dobiti suglasnost svih suvlasnika, posebno u kratkom vremenu. Naime, očito da su P. uređivali prostor, detalje da ne zna, da zna da nisu plaćali zakupninu, te da je nakon nekog vremena poslana obavijest o raskidu ugovora radi neplaćanja. Navodi da nikada do društva T. nije došao zahtjev ranije tužiteljice i njenog supruga za odobrenje troškova ulaganja u predmetni prostor.
Za navesti je da je odredbom čl. 40. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV), propisano da o poslovima redovite uprave odlučuju suvlasnici većinom glasova, dok čl. 41. ZV-a regulira poslove izvanredne uprave, a promjena namjene stvari predstavlja poslove izvanredne uprave za koje je potrebna suglasnost svih suvlasnika. U ovom slučaju problem je jedini bio što je između tužitelja ad. 1 i njegove supruge s jedne strane i predstavnika stanara s druge strane ugovoreno da će predstavnik stanara pribaviti suglasnost većine suvlasnika, a ne svih, a što je za posao trebala suglasnost svih. Za ovu okolnost, namjeravano otvaranje mini marketa u predmetnom prostoru svjedok Š. očito nije znao, a nije ni trebao znati, on je po uputama ugovornih strana sastavio ugovor i ono što su oni utanačili je napisano u tekstu ugovora. Iskaz tuženika ad. 32 M. i iskaz svjedoka Š. logični su i životni, za navesti je da sud istima poklanja vjeru jer su u suglasju sa svim ostalim izvedenim dokazima.
Predmetni prostor u suterenu zgrade u S., vlasnosti je svih suvlasnika te zgrade, ovaj prostor predviđen je bio za plinsku podstanicu, ne samo za navedeni ulaz, nego i ostale ulaze, dakle, do tog trenutka, prostor se za tu namjenu ne koristi i bilo je logično da suvlasnici do trenutka plinifikacije pokušaju ubrati prihod od tog svog prostora. Tužitelj ad. 1 kao suprug ranije tužiteljice, što sve proizlazi iz svih izvedenih dokaza, pronašao je sam prostor, pristupio predstavniku stanara, prethodniku A. M., nakon toga M. i očito su njih dvojica razradili uvjete zakupa prostora, ali, nažalost, neprecizno i nedovoljno. Dakle, iz izvedenih dokaza, što iskazuje i sam M., proizlazi da je tužitelj ad.1 odmah upoznao M. da će tu biti mini market, samo prodavaonica i ništa drugo, M. je to znao i to je imao u vidu, ali očito nije znao da se radi o prenamjeni prostora i da su za to potrebni potpisi svih suvlasnika. Upravo su oni uputili svjedoka Š., pravnika tuženika ad. 33, da po njihovim uputama sastavi ugovor o najmu, koji je u biti ugovor o zakupu, u tom ugovoru nigdje se ne navodi prodavaonica, mini market, nego je navedeno da se radi o tihom obrtu, a to mini market zaista nije. Sporno je da li je M. znao (Š. očito nije znao što se tu planira otvoriti) što je potrebno za poslovanje mini marketa, da se radi o poslovima izvanredne uprave i prenamjeni prostora, ali, nigdje u predmetnom ugovoru nije navedeno da zakupoprimac ima pravo prostor prenamjeniti i da će tu biti otvoren market. Dakle, sud drži utvrđenim da Š. očito nije znao da će tu biti mini market za koji je potrebna prenamjena, a to nije ni trebao znati, po njemu se, a kako su ga ugovorne stranke uputile, radi o iznajmljivanju prostora, pa je takav ugovor i sastavio, u formi pomagača, ispred upravitelja SZ. Sam tužitelj ad. 1 u svom iskazu pred ovim sudom navodi da se zaista prije početka zahvata odnosno bilo kakvih radova u prostoru, zajedno sa ranijom tužiteljicom kod G. S. raspitao i utvrdio što im je u pogledu dozvola i dokumentacije potrebno za otvaranje mini marketa u predmetnom prostoru. Navodi da su mu kazali da su mu potrebni potpisi svih suvlasnika. Dakle, tužitelj ad.1 je prije ulaska u posjed prostora znao da se radi o poslovima izvanredne uprave za koju je potrebna suglasnost svih suvlasnika, pa je to trebalo navesti u samom Ugovoru, a u prostor nije ni trebao ulaziti i sa radovima započeti prije nego je pribavio sve dozvole i potpise svih suvlasnika, jednostavno rečeno, upravo je tužitelj ad.1 u želji da što prije počne sa radom, izložio sebe i raniju tužiteljicu problemu, jer je stvarno jasno i općepoznato, nažalost, da se prije može očekivati da netko od suvlasnika ne želi dati potpis, nego da to naprave svi, bez obzira što je to svima u interesu. Radi se o zgradi sa mnogo suvlasnika, a tužitelj ad. 1 je znao, on jest, a M. očito nije, nije ni Š., da su potrebni potpisi i suglasnosti svih suvlasnika, pa je o tome trebao tužitelj ad. 1 voditi računa. Dakle, upravo zakupoprimac koji ima namjeru obavljanja određene djelatnosti u predmetu zakupa, treba napraviti sve da taj pothvat bude moguć i da ishodi sve dozvole, tako je u ovom slučaju trebao osigurati suglasnost svih suvlasnika i tek onda krenuti u uređenje prostora. Sam tužitelj ad. 1 i ranija tužiteljica su se upustili u riskantan pothvat, znali su i trebali znati da suglasnost svih suvlasnika može očekivano izostati, a svejedno su krenuli u radove i zahvate. Prema stavu ovog suda, oni su i krivi, prema sebi, što nije došlo do ostvarenja njihovog poslovnog pothvata, otvaranja i poslovanja mini marketa, pa im za to ni na koji način nisu odgovorni tuženici, posebno ne upravitelj tuženika. Nitko tužitelje nije doveo u zabludu, oni su sami očito pogrešno držali da će stvar proteći u najboljem redu, što kod nas, nažalost, skoro nikad nije slučaj, pa su se upustili u zahvate bez ishođenja dozvola, što se izjednačuje sa gradnjom kuće bez građevinske dozvole, pa se kasnije pokuša postići legalizacija postojećeg stanja, odnosno, preuzima se taj rizik. Ovako, neuspjeh tog rizika pada na same tužitelje, nikako ne na suvlasnike zgrade i tuženike, sam tužitelj ad. 1 sa ranijom tužiteljicom mogao je tražiti od M. da obavijest istakne na oglasnoj ploči zgrade, da se uredno obavijeste stanari o namjeravanom zaključenju pravnog posla, činjenici da se radi o poslovima izvanredne uprave i potrebi da svi suvlasnici daju suglasnost, u protivnom da posla neće biti, dakle, ništa od ovoga tužitelji nisu tražili, ništa od ovoga nije napravljeno, tužitelj ad. 1 je ušao u prostor znajući da se radi o prenamjeni prostora, poslu izvanredne uprave za koji je potrebna suglasnost svih suvlasnika, da će možda ta suglasnost izostati, da će prostor biti priveden svrsti kao plinska podstanica, dakle, za neostvarenje projekta tužitelja nisu krivi tuženici, sami tužitelji nisu primijenili pažnju dobrog gospodarstvenika, a sve su znali i to su mogli i morali napraviti. Sami troškovi koji su procijenjeni u postupku osiguranja dokaza, predmetu ovog suda R1-209/11, nastali su po želji i volji tužitelja, a kada se sagleda ta procjena, usporedi sa visinom mjesečne zakupnine od 1.500,00 kn i trajanjem ugovora o zakupu od 7 godina, onda je jasno da za čitavo vrijeme trajanja ugovora o zakupu tužiteljica, odnosno tužitelji ne bi platili niti jednu jedinu kunu suvlasnicima, pa u tome zaista nema logike. Očito je točno ono što je naveo M., da je tužitelj ad. 1 baratao sa cifrom od nekih 30.000,00 kn ulaganja u sređenje prostora, pa bi tu, u tom slučaju, da je došlo do ostvarenja pothvata, zaradili i suvlasnici i tužitelji. Niti jedan jedini dio zahvata nije odobrio upravitelj, kako je bilo ugovoreno, niti je to tužitelj ad. 1 od upravitelja tražio, dakle, većina zahvata je obavljena njegovom voljom i na njegovu ruku, što sa tužiteljima zaista nema ništa. Sve dijelove koji se mogu odvojiti tužitelji su odnijeli i mogli su odnijeti, a prostor nikom trećem nije nakon tužitelja iznajmljen, tako da očito ovo uređenje za tuženike i nema nikakvu posebnu vrijednost, niti im išta znači, jer se ionako radi o prostoru stroge namjene, koja se ne može i ne smije prenamijeniti, trajno. Kako za okolnost da tužitelji nisu mogli početi sa poslovanjem u prostoru uopće nisu odgovorni tuženici, nego je to stvar samih tužitelja, to tuženici nisu u obvezi naknaditi tužiteljima nikakvu štetu, niti štetu koju su imali u pogledu ulaganja u prostor, niti bilo kakvu izgubljenu dobit, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.
Ovdje se radilo o poslu izvanredne uprave za koji je potrebna suglasnost svih suvlasnika, tužitelj ad. 1 i njegova supruga Ž. to su znali prije zaključenja ugovora, očito to M. nije znao, Š. to također nije znao, dakle, sud zaključuje da su prilikom predmetnog ugovora – ranija tužiteljica (i njen suprug) i M. kao predstavnik stanara ugovorili da M. prikupi većinu glasova suvlasnika, a ne suglasnost svih suvlasnika, to je ono što su utanačili i na čemu je M. radio, to je i napravio, tužitelja ad. 1 i njegovu suprugu nitko nije doveo u zabludu, oni su očito držali da će na kraju ishoditi suglasnost svih suvlasnika, a što nije bio slučaj. Dakle, ono na što se M. kao predstavnik stanara obvezao prema tužiteljima, to je i napravio, a ishođenje suglasnosti svih suvlasnika između ugovornih stranaka nije bilo utanačeno. Dakle, u ovom slučaju nema neispunjenja ugovorne obveze na strani suvlasnika stambene zgrade, odnosno tuženika uopće. Onako kako je M. preuzeo obvezu, tako je i ispunio, u ovom slučaju ne radi se o neispunjenju obveze sa strane suvlasnika SZ, vezano za odredbu čl. 342. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11). Ishođenje suglasnosti svih suvlasnika prilikom zaključenja predmetnog pravnog posla nije bilo utanačeno, ugovoreno, pa suvlasnici nisu obvezu propustili ispuniti. Sve i da je bilo drugačije, tužitelj je tužbom mogao ustati samo protiv predstavnika stanara, a ne i protiv ostalih suvlasnika jer oni nisu znali za detalje ugovorenog posla. Upravitelj – tuženik ad. 33 nije bio ugovorna stranka, njegov djelatnik nije nikoga doveo u zabludu, dakle, prigovor promašene pasivne legitimacije na strani ovog tuženika je osnovan.
Kako tuženici nisu u obvezi tužiteljima platiti išta, to sud dokaze na okolnosti visine nije ni izvodio, pribavljen je spis u postupku osiguranja dokaza, ali se nije koristio u smislu određivanja visine štete, jer tuženici nisu štetnici i nisu krivi tužiteljima ni za kakvu štetu koju su oni pretrpjeli.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženiku ad. 33 odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn; zastupanja na 5 ročišta u iznosu od po 5.000,00 kn (9. studenog 2017. godine, 8. ožujka 2018. godine, 4. listopada 2018. godine, 20. studenog 2018. godine i 21. ožujka 2019. godine); 25% PDV-a u iznosu od 7.500,00 kn; što zbrojeno daje iznos od 37.500,00 kn, koliko su tužitelji obvezani na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku ad. 33. Preostali tuženici trošak nisu popisali.
Što se tiče tuženika ad. 7 I. G. i ad. 14 Ivana G., u odnosu na njih je utvrđen prekid postupka jer su isti preminuli. Kako se radi o zahtjevu za solidarnu naknadu štete, vezano za načelo ekonomičnosti postupka, to je sud odlučio predmet po tužbi protiv ova dva tuženika formirati po posebnim poslovnim brojem, odnosno izdvojiti iz ovog postupka, jer je tužba davno podnesena, a predmet je zreo za presuđenje, tužitelji nisu označili nasljednike ova dva tuženika, a traženje i pozivanje nasljednika ova dva tuženika samo bi prolongirao postupak, što nije ekonomično, u tom predmetu sud će poduzeti potrebne radnje za okončanje i tog postupka.
U S., 10. svibnja 2019. godine
S U D A C
Julijana Ponoš, v. r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u pet primjeraka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.