Broj: Kž 21/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. T. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 14. studenog 2014. broj K-12/2014-21, u sjednici održanoj 14. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na opt. K. I. i kaznena djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i čl. 311. st. 1. KZ/97 i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu te žalba opt. T. M. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Slavonskom Brodu odlukom pod toč. 1. izreke proglasio je krivim opt. T. M. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Odlukom pod toč. 2. izreke pobijane presude opt. T. M. je proglašen krivim zbog počinjenja jednog produljenog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci te počinjenja jednog produljenog kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. KZ/11, za koje mu je na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, nakon čega je opt. T. M. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca.

 

Na temelju čl. 148. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje: ZKP/08) opt. T. M. je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 6.705,00 kn i paušala u iznosu od 1.500,00 kn.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 ovom je optuženiku naloženo da ošt. E.&S. b. d.d. na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 636.845,40 kn, dok je oštećenik s preostalim dijelom zahtjeva do zatraženog iznosa od 779.668,48 kn upućen na parnicu, a u pogledu imovinsko pravnog zahtjeva postavljenog prema opt. K. I. oštećenik je na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 u cijelosti upućen na parnicu.

 

Istom je presudom opt. K. I., na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08, oslobođen od optužbe zbog jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i st. 1. i čl. 38. KZ/97 te jednog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. KZ/97, a na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka koji se odnose na ovog optuženika padaju na teret proračunskih sredstva.

 

Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude, s prijedlogom da se „presuda u odnosu na prvookrivljenika preinači“ i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, s prijedlogom da se u tom dijelu pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te optuženik putem branitelja Z. M., odvjetnika iz S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku utvrde blaže pojedinačne kazne i da mu se izrekne blaža jedinstvena kazna.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

              Spis predmeta je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

 

              U odnosu na žalbe na osuđujući dio pobijane presude

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u presudi o sadržaju vještačenja i samog vještačenja te ne postoji proturječnost između  iznosa navedenih u dispozitivu s iznosima koji se navode u nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka.

 

Naime, to što se u izreci pobijane presude navode Opći uvjeti poslovanja banke, iako sud prvog stupnja u dokaznom postupku nije pročitao navedenu dokumentaciju jer u spisu nisu niti priloženi Opći uvjeti poslovanja banke, nije relevantno. Naime, odredbe čl. 246. i 279. KZ/11 nisu blanketne odredbe koje bi upućivale na određeni referentni propis koji bi sadržavao dodatna obilježja tih kaznenih djela, već te kaznene odredbe u potpunosti sadrže sve bitne elemente bića tih kaznenih djela. Dakle, Opći uvjeti poslovanja banke se u konkretnom slučaju ne odnose se na odlučne činjenice već su u činjeničnom opisu izreke presude navedeni u kontekstu nepravilnog postupanja optuženika koji je kao direktor banke, sve u cilju da sebi i drugima ostvari protupravnu imovinsku korist, a banci nanese štetu, protivno pravilima poslovanja banke, umjesto zaduženih referenata osobno kao direktor, umjesto nadležnih službenika banke, vršio obrade gotovinskih kredita pri čemu je i koristio lažnu dokumentaciju. Dakako da je takvo postupanje optuženika nepravilno i za to utvrđenje suda nije potrebno da se sud prvog stupnja detaljnije poziva na odgovarajuće odredbe Općih uvjeta poslovanja jer je i bez toga evidentno da je optuženik zlouporabio svoju dužnost direktora banke da štiti interese banke koji se temelje na odnosu povjerenja.

 

Stoga je u potpunosti prihvatljivo obrazloženje suda prvog stupnja (list 20., prvi odlomak) u kojem se ukazuje da pitanje uvida u Opće uvjete poslovanja banke nije relevantno jer je općepoznato da niti jedna banka ne dopušta ugovaranje kredita s fiktivnim osobama i na temelju lažne dokumentacije. Osim toga, pravila poslovanja banke i način postupanja u vezi odobravanja gotovinskih kredita su u dovoljnoj mjeri opisana u iskazima referenata i blagajnika banke koji su kao svjedoci ispitani u ovom kaznenom postupku, V. O., M. M., M. G., A. R. i I. B., a posebice u iskazu novog direktora banke, svjedoka K. Đ. Uostalom, sama pravila poslovanja banke koja je optuženik prekršio kako bi sebi i drugima na štetu banke ostvario korist  u biti u ovom kaznenom postupku nisu niti sporna, tako da su ti navodi žalitelja posve neosnovani.

 

U odnosu na utvrđenja suda prvog stupnja navedena u izreci presude u pogledu visine iznosa pribavljene protupravne imovinske koristi, odnosno visine štete za banku, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio onaj dio nalaza knjigovodstvenog vještaka u kojem se navode iznosi koji su nedvojbeno isplaćeni s blagajne banke za svaki od pojedinih kredita, jer se sud prvog stupnja osnovano nije upuštao u daljnja sporna pitanja na koja je također vještak ukazao, tj. koliko je iznosilo ukupno dospjelo potraživanje banke s obzirom na ugovornu, odnosno zateznu kamatu u vrijeme kada je vještačenje provedeno.

 

Dakle, izreka presude nije u proturječju s sadržajem knjigovodstveno financijskog vještačenja, dapače, izreka se upravo dosljedno i temelji na dijelu nalaza vještaka. Uostalom, ovim prigovorom kojeg optuženik podvodi pod bitne povrede odredaba kaznenog postupka se u biti prigovara ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja koji se odnosi na visine koristi, odnosno štete, te će o njemu više govora biti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, optuženik u dijelu obrazloženja žalbe (str. 7.) u kojem iznosi prigovore činjeničnog karaktera u odnosu na kaznena djela krivotvorenja iz čl. 279. st. 1. KZ/11 ističe postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 tvrdeći da u toč. 2. izreke pobijane presude u svim alinejama nedostaje opis namjere kao oblika krivnje tog produljenog kaznenog djela.

 

Međutim, optuženiku se ukazuje da iz cjelokupnog konteksta navedenih dijelova izreke pobijane presude jasno proizlazi da je optuženik s izravnom namjerom u poslovne isprave unio neistinite podatke jer izričaji „priložio lažnu osobnu iskaznicu sa serijskim brojem koji pripada drugoj osobi te priložio lažne potvrde o zaposlenju, lažne obrasce o isplati plaća, lažne mjenice i izjave dužnika o suglasnosti i lažne  zadužnice“, izvan bilo kakve sumnje ukazuju da je optuženik znao da se radi o neistinitim podacima i da je htio da se u poslovne isprave unesu takvi lažni podaci kako bi na štetu banke sebi ostvario imovinsku korist.

 

Dakle, kada iz činjeničnog opisa posve jasno proizlazi o kakvom obliku krivnje se radi i kada je evidentno da se u konkretnom slučaju ne može raditi o nekom drugom obliku krivnje već o izravnoj namjeri, tada nije niti potrebno u opis djela unositi normativna obilježja kaznenog djela subjektivnog karaktera jer je izreka i bez toga razumljiva. Uostalom, i ovaj prigovor optuženika se u biti svodi na njegovu tvrdnju da nije znao da se radi o lažnoj dokumentaciji i taj je prigovor u biti činjeničnog karaktera jer se njime nastoji dovesti u sumnju ispravnost tog utvrđenja suda prvog stupnja. Stoga će i o njemu elaboracija uslijediti u daljnjem dijela obrazloženja ove odluke.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje žalba optuženika ukazuje, niti je počinio bilo koju od postupovnih povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženik žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, koju uvodno u žalbi ističe, ne obrazlaže, pa je ovaj drugostupanjski sud, po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 i u tom pravcu ispitao pobijanu presudu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

 

Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Naime, sud prvog stupnja je u odnosu na kaznena djela iz čl. 246. st. 2. i čl. 279. st. 1. KZ/11 sve odlučne činjenice utvrdio na temelju obrane opt. K. I. koji je priznao da se s optuženikom M. dogovorio da će uzeti kredit koji banci neće vraćati i da će opt. M. sve to zataškati te je ovaj optuženik detaljno opisao na koji je način kredit, na temelju nesporno lažne dokumentacije, realiziran i kada je i na koji način  novac podigao i podijelio s opt. M. Nadalje, na temelju iskaza M. M. je sud prvog stupnja utvrdio da obradu kredita nije vodio ovaj referent banke koji klijenta I. nije niti vidio, iako se u ugovoru navodila šifra tog referenta, već je opt. M. sam proveo obradu kredita.

 

U odnosu na kaznena djela opisana pod toč. 2. izreke sud prvog stupnja je na temelju također iskaza referenata i blagajnika banke utvrdio da je obradu kredita koji su odobreni D. B., Z. B. i Ž. G., a koje osobe nesporno  nemaju nikakve veze s tim kreditima, opt. M. radio sam, iako su u ugovorima navedene šifre referenta kao osoba koje su radile na obradi kredita. Nadalje, prvostupanjski sud također je pravilno utvrdio da se radilo o krivotvorenim osobnim iskaznicama i lažnoj dokumentaciji navodnih klijenata potrebnoj za odobrenje kredita te da je ovaj optuženik novce u ime navedenih osoba, koje nitko u banci nije vidio, podizao na blagajni, a potpise s uplatnica je naknadno doprinosio. Uz sve navedene okolnosti koje već same za sebe s potpunom izvjesnošću ukazuju da je upravo opt. M. bio taj koji je na temelju takve lažne dokumentacije realizirao kredite u banci kako bi sebi pribavio imovinsku korist u znatnom iznosu, sud prvog stupnja pravilno  ističe da na isti zaključak izvan bilo kakve sumnje ukazuje i činjenica da su po kreditima za D. B. i Z. B. naknadno uplaćene tri rate kredita od kojih je uplata za veljaču 2013. izvršena u poslovnici banke u kojoj opt. M. radi. Upravo na temelju svih tih okolnosti sud prvog stupnja s potpunom sigurnošću i posve pravilno ukazuje da je isključeno da bi neke treće osobe, koje bi  izvršile takvu složenu operaciju prijevare banke, imale motiva naknadno uplaćivati pojedine rate kredita i to još u poslovnici banke, zbog čega s pravom ne prihvaća takvu neživotnu  obranu opt. T. M.

 

Prema tome, kada su sve odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku utvrđene izvan bilo kakve dvojbe i s potpunom sigurnošću, promašeni su svi žalbeni prigovori opt. T. M., da opt. K. I. ne govori istinu kada ga tereti za kaznena djela pod toč. 1., da nema dokaza da je znao da mu I. doprinosi lažnu dokumentaciju, da nije dokazano da je znao da su osobne iskaznice i sva dokumentacija navedene pod toč. 2. izreke lažne, da on nije mogao izraditi lažne iskaznice jer za to nema znanja niti tehnološku opremu, da nije utvrđeno od kuda je došla ta lažna dokumentacija i da  nema dokaza da je upravo on podnosio kreditne zahtjeve jer nije provedeno grafološko vještačenje.

 

Svim tim prigovorima, u kontekstu dokazanosti svih ostalih bitnih okolnosti o kojima je bilo riječ u prethodnom dijelu obrazloženja, optuženik niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje pravilnost zaključaka suda prvog stupnja da je upravo on, a ne netko treći, počinio predmetna kaznena djela. Za potrebe ovog postupka nije uopće relevantno tko je izradio lažne osobne iskaznice jer se optuženiku stavlja na teret uporaba, a ne izrada lažnih poslovnih isprava, a na prigovor neprovođenja grafološkog vještačenja, optuženik se, zbog nepotrebnog ponavljanja, upućuje na dio obrazloženja suda prvog stupnja (str. 9., 4. odlomak) jer te razloge kao potpuno pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

U pogledu ispravnosti utvrđenih novčanih iznosa navedenih u izreci presude, treba istaći da je sud prvog stupnja na temelju knjigovodstveno-financijskog vještačenja koje je proveo vještak M. O., utvrdio da je predmetnim kaznenim djelima zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju optuženik za sebe i drugog ostvario protupravnu korist koju čine iznosi realiziranih kredita koje je banka isplatila, a  koji istovremeno za banku predstavljaju štetu. Sud prvog stupnja se posve opravdano nije upuštao u utvrđivanje koliko iznosi šteta za banku u vrijeme vještačenja, što je pravilno obrazloženo u pobijanoj presudi (str. 24., 3. odlomak) time što je sporan obračun dospjelih i nedospjelih potraživanja zbog  upitnosti odgovarajuće kamatne stope (ugovorna, zatezna).

 

Što se tiče prigovora opt. T. M. da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir djelomične otplate po spornim ugovorima o kreditima, za istaći je da se tim uplatama nije umanjila šteta koja je nastala za banku u času kada su predmetna kaznena djela počinjena. Tim se naknadnim uplatama samo djelomično umanjuje ukupno potraživanje banke koje zbog neplaćanja anuiteta i proteka vremena raste, a koje je prema nalazu i mišljenju vještaka  bilo svakako veće od stvarno  isplaćenih iznosa kredita koji se navode u izreci.

 

Dakle, iznosi koji su navedeni u izreci presude odnose se na trenutak kada su kaznena djela dovršena, a kasnije uplate određenih rata kredita ulaze u sferu djelomičnog  ispunjenja ugovornih obveza, i te okolnosti s aspekta počinjenja i dovršenja predmetnih  kaznenih djela nisu relevantne.

 

Nadalje, opt. M. neosnovano u žalbi problematizira  upitnosti postojanja štete za banku navodeći da sporni ugovori o kreditu još uvijek nisu raskinuti i da banka ne može postavljati imovinskopravni zahtjev za potraživanja koja nisu dospjela.

 

Međutim, kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja navedeno, sud prvog stupnja je kod utvrđenja visine koristi za optuženike, odnosno štete za banku uzimao u obzir samo konkretno isplaćene svote novca po pojedinom kreditu, ne uzimajući o obzir obračune za naknadno dospjela potraživanja. Stoga je sud prvog stupnja pravilno prihvatio dio imovinskopravnog zahtjeva koji čini zbroj samo stvarno isplaćenih iznosa do kojih dolazi u trenutku kada su navedena kaznena djela dovršena, tako da je pitanje jesu li ugovori raskinuti ili nisu neodlučno.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba opt. T. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije osnovana žalba ovog optuženika niti zbog odluke o kazni jer pojedinačno utvrđene kazne zatvora te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca nisu prestroge.

 

Naime, u pravu je sud prvog stupnja kada kod obrazlaganja vrste i mjere kazne ističe da se radi o ukupno četiri kaznena djela, što ukazuje na upornost i povećanu pogibeljnost ovakvog počinitelja koji kaznena djela čini s izravnom namjerom, a visina stečene koristi, odnosno štete za banku (636.845,40 kn) višestruko nadilazi zakonski iznos koji predstavlja obilježje kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 (60.000 kn). Sve te okolnosti, kraj činjenice dosadašnje osuđivanosti opt. M., blaža kazna od izrečene ne bi niti po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja,  ispunila svrhu kažnjavanja, kako u smislu individualne, tako i generalne prevencije.

 

Pri tome opt. M. neosnovano u žalbi, očito nastojeći umanjiti svoju odgovornost, neosnovano ističe da kaznenim djelom koje je opisano pod toč. 1. izreke nije sebi pribavio imovinsku korist već drugom, budući je utvrđeno da je ovaj optuženik  i tim kaznenim djelom naknadno sebi pribavio imovinsku korist, iako ne u cjelokupnom iznosu realiziranog kredita.

 

Stoga nije osnovana žalba opt. M. zbog odluke o kazni.

 

S druge strane, nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni jer ovom optuženiku, i pored po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenih navedenih otegotnih okolnosti, a koje tužitelj u žalbi ponavlja, nije potrebno izreći strožu društvenu osudu jer su, kako pojedinačno utvrđene kazne zatvora te jedinstvena kazna zatvora, primjerene svim okolnostima koje utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

Stoga nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni koja je izrečena opt. T. M.

 

 

              U odnosu na žalbu na oslobađajući dio pobijane presude

 

Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke suda kojom je opt. K. I. oslobođen od optužbe zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 38. KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. KZ/97.

 

Naime, sud prvog stupnja opt. I. oslobađa od optužbe iako je optuženik izjavio da se smatra krivim za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 te je u obrani priznao na koji se način dogovorio s opt. T. M. da realizira sporni kredit, znajući da nema uvjete da kredit legalno od banke dobije, i da iznos koji je dobio  neće vratiti. Sukladno tom prethodnom dogovoru, opt. I. po uputi opt. M. prilaže u prilogu zahtjeva za odobrenjem kredita lažnu dokumentaciju, a nakon odobrenja s blagajne podiže 165.731,00 kn od koje sume prema vlastitom priznanju iznos od 7.000 eura daje opt. M. Iz navedenih poduzetih radnji bi proizlazilo da opt. I., kroz opisane aktivnosti, iako nema vlast nad ovim kaznenim djelom, pridonosi njegovom počinjenju i da se radi o radnjama pomaganja u kaznenopravnom smislu. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja, da opt. I. time što je samo podigao novce s tekućeg računa na koji mu ga banka doznačuje, ne pomaže u počinjenju kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 jer da je to kazneno djelo već bilo dovršeno. Naime, ovaj optuženik olakšava opt. M. da počini predmetno kazneno djelo i prije nego li je ono u potpunosti dovršeno na način da pristaje figurirati kao klijent banke koji traži kredit, dolazi stoga u banku, prilaže neistinitu dokumentaciju kojom se banka dovodi u zabludu i na koncu podiže novce s računa. Sve te aktivnosti bi ukazivale da se radi o radnjama pomaganja u počinjenu predmetnog kaznenog djela.

 

Jednako tako, kada opt. I. u obrani priznaje da je po uputi opt. M. potpisivao razne dokumente („brdo papira“) znajući da se ne radi o vjerodostojnoj dokumentaciji i putem opt. M. ju je priložio u spis, to bi ukazivalo da je on lažnu ispravu stavio u pravni promet te ju uporabio kao pravu, neovisno o tome tko je takvu lažnu dokumentaciju sačinio.

 

Iz naprijed navedenih razloga, trebalo je djelomičnim  prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinuti pobijanu presudu u odnosu na kaznena djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. i čl. 38. KZ/97 i čl. 311. st. 1. KZ/11 i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja će u odnosu na preostali dio optužbe provesti do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, te će njihovom pažljivom ocjenom, kako pojedinačnom, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrditi je li opt. K. I. svojim radnjama opisanim u izreci oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude pomogao  opt. T. M. da počini predmetno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/97 i je li prilaganjem u banku lažne dokumentacije, lažnu ispravu uporabio kao pravu.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba opt. T. M. nije osnovana, a žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, na temelju čl. 482. i čl. 483. st. 1. ZKP/08 trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 14. prosinca 2016.