1              Poslovni broj: Gž R-924/2017-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-924/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Verici Franić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz K. K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u K., protiv tuženika D. P. društvo s ograničenom odgovornošću za prijevoz i trgovinu, Z. M. OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Ž. B., Š., D. i S. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3144/11-63 od 28. rujna 2017., dana 8. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3144/11-63 od 28.rujna 2017.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za obvezivanje tuženika na isplatu bruto iznosa od 44.044,97 kuna, na ime noćnog rada, prekovremenog rada, rada nedjeljom i blagdanom sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, te da mu naknadi parnični trošak. Pod točkom II. izreke obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.230,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalio se je tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači,shodno žalbenim navodima, podredno ukune i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik je osporio sve njene navode predlažući odbijanje iste, potražujući ujedno trošak sastavljanja odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu sa osnove prekovremenog rada, noćnog rada rada subotom, nedjeljom i blagdanom.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju ( od siječnja 2010. do veljače 2011.) bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 1. veljače 2007. kao vozač, te da mu je radni odnos prestao na temelju izvanrednog otkaza od strane tužitelja kao radnika.

 

Isto tako, nije sporno da prema odredbi članka 12 stavak. 1. Ugovora o radu od 1. veljače 2007. tužitelj ima pravo na osnovnu plaću u iznosu od 2.380,00 kuna bruto, za prekovremeni rad sa uvećanjem od 35 %, za rad noću sa uvećanjem od 30 %, za rad nedjeljom sa uvećanjem od 35 % za rad blagdanom ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom sa uvećanjem od 50 %.

 

Prvostupanjski je sud imajući u vidu činjenicu da je tužitelj kod tuženika radio kao vozač u cestovnom prometu i kao mobilni radnik, smatrao da se na konkretni slučaj primjenjuje Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu ("Narodne novine", broj 60/08, i 124/10- dalje Zakon o radnom vremenu), pozivajući se na članak 3. točku 20. tog zakona, prema kojem razdoblje u kojem je tužitelj čekao na utovar i istovar predstavlja radno vrijeme, time da ne gubi iz vida i članak 3. točku 11. istog zakona koja definira razdoblje raspoloživosti.

 

Iz obrazloženja pobijane presude kao i spisa predmeta proizlazi kako je sud prvog stupnja pošao od slijedećeg:

 

- da je tužitelj u stranačkom iskazu naveo, kako je na posao dolazio oko 7,00 sati ujutro u krug tvrtke F. i čekao na utovar,  nakon čega je kretao na put, evidencija radnog vremena evidentirala se tahografskim  listićem koji je bio obavezan predavati tuženiku, a na temelju kojeg se trebalo evidentirati radno vrijeme i obračunavati plaća, radio je prekovremeno, noću i blagdanima, jer se roba u skladištu K. tovarila u noćnim satima. U početku mu je plaća bila usmeno ugovorena u iznosu od 5,500,00 kuna, a poslije u iznosu 7.000,00 kn, dok je prema ugovoru o radu iznosila 2.200,00 kuna. Tuženik da mu je isplaćivao samo plaću u iznosu od 2.200,00 kuna na račun, međutim, nije mu isplaćivao odrađene prekovremene sate, uvećanje plaće za noćni rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanom kao i dnevnice. Ne potražnja usmeno dogovorenu plaću već samo dodatke koje mu tuženik nije obračunao i isplatio;

- da je u tijeku postupka po prijedlog tužitelja provedeno financijsko vještačenje po vještaku T. d.o.o. od 29. lipnja 2017. kojim su sati rada tužitelja u utuženom razdoblju utvrđeni prema podacima evidentiranim u Tjednim pregledima vozača, ali samo u varijanti prema kojoj se u radno vrijeme uračunavaju i sati odmora između dvije vožnje, dnevnog odmora, prekida vožnje i stanke, da se iz tog vještva nije moglo utvrditi koliko je tužitelj u utuženom razdoblju odradio sati koji se smatraju radnim vremenom, a nastavno nije bilo moguće niti utvrditi koliko je od tog radnog vremena tužitelj odradio prekovremeno noću subotom nedjeljom i blagdanom;

- da je na ročištu 1. rujna 2017. odbijen prijedlog tuženika za provođenje vještačenja po vještaku prometne struke radi utvrđenja ukupno plativog fonda sati sukladno Zakonu o radnom vremenu, budući je teret dokazivanja osnove i visine tužbenog zahtjeva u ovom predmetu na tužitelju;

-da je tužitelj odustao od provođenja prometnog vještačenja, te je odustao i od prijedloga da se financijsko vještačenje provede na okolnosti visine naknade plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanom u varijanti kada mu se kao radno vrijeme ne uračunavaju sati odmora između dvije vožnje, dnevnog odmora, prekida vožnje i stanke.

 

U navedenom, polazeći od relevantnih naprijed citiranih odredbi Zakona o radnom vremenu, te od toga da je u ovom sporu teret dokaza na tužitelju, i da u tom smislu, tužitelj nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U tom pravcu, žalitelju je odgovoriti da se parnični postupak temelji  na dominantnoj primjeni raspravnog načela (članak 7. stavak 1. ZPP i članak  219. stavak 1. ZPP-a). To znači da su stranke te koji moraju navesti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve odnosno prigovore te predlagati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Tužitelj mora dakle predložiti dokaze za utvrđenje istinitosti svojih tvrdnji o postojanju pravno relevantnih činjenica. Sud ne samo da nije dužan nego i ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati postoji li još koja činjenica koja bi možda bila pravno značajna za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao osnovanost svojih tvrdnji, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pa suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja.

 

Glede daljnijh žalbenih navoda, kazati je kako se sadržajno svode na to da istima tužitelj daje svoju ocjenu provedenih dokaza, prigovarajući s tim u vezi i načinu odlučivanja pa isti ne dovode u pitanje zakonitost pobijane odluke.

 

Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te je odluka argumentirana i zasnovana na zakonu pa se upućuje dodatno na razloge pobijane presude.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i 155. ZPP-a.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan shodno odredbi članka 155. ZPP-a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

 

S obzirom na navedeno, a kako dakle, nisu osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu, 8. svibnja 2019.