Broj: Kžm 44/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom I. V., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 4. listopada 2016. broj Km-1/16, u sjednici održanoj 15. prosinca 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba mlt. I. V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, temeljem čl. 7. st. 1. toč. 2. i 3. u vezi čl. 11. i čl. 10. st. 2. toč 1. i 11. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 – u daljnjem tekstu: ZSM), prema mlt. I. V. izrečene su odgojne mjere i to pojačane brige i nadzora koja mjera ne može trajati kraće od 6 mjeseci ni dulje od 2 godine, te posebne obveze - pisana isprika oštećenoj D. V. preko Centra za socijalnu skrb te uključivanje u skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade, koja može trajati najdulje do jedne godine.

Temeljem čl. 89. st. 1. ZSM-a odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava, dok je ošt. D. V. upućena da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnicu.

Protiv tog rješenja žali se maloljetnik po svojoj braniteljici M. N., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 495. u vezi 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba maloljetnika nije osnovana.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Osim parafraziranja zakonskog teksta tog članka, žalitelj ne navodi konkretne razloge koji bi ukazivali na proturječnost ili nerazumljivost izreke i obrazloženja pobijane odluke. Upravo suprotno, prvostupanjski je sud u obrazloženju svog rješenja dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama  te nije zamijećena znatnija proturječnost između sadržaja dokaza reproduciranih u rješenju te samih tih dokaza izvedenih u postupku. Stoga se zaključci prvostupanjskog suda mogu povodom žalbe uspješno ispitati, a drugo je pitanje da li se žalitelj s tim razlozima slaže što, u stvari, predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Također, fotografije mjesta događaja, temeljem kojih prvostupanjski sud odbija prijedlog obrane za očevidom na licu mjesta, nisu nezakonit dokaz. Ovim navodima žalbe očito se smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Međutim, spomenute fotografije priložene su tijekom rasprave od strane punomoćnika oštećene i pregledane po sudu te uložene u spis, a nakon toga predočene maloljetniku koji se na njih, bez primjedaba, očitovao. Na jednak način postupljeno je i u odnosu na print sa internetske stranice Google Earth – Street wiew 2011, koji je sud pribavio po službenoj dužnosti. Stoga prepoznavanje i vlastoručno označavanje mjesta događaja na tim materijalima, u stvari, predstavlja dio maloljetnikove obrane pa se ne može tvrditi da spomenuti materijal nije uvršten u dokaznu građu, a još manje bi se radilo o nezakonitim dokazima, kako promašeno tvrdi žalitelj.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj ponavlja da je spolni kontakt između njega i oštećenice bio dragovoljan, a prvostupanjski je sud olako povjerovao terećenju ošt. D. V. iako njezin iskaz nije konzistentan niti potvrđen kontrolnim dokazima. Ukazuje se na normalno ponašanje oštećenice nakon događaja, a i činjenicu da se nikome nije požalila, iako je na rođendanu bilo više osoba. S obzirom da su maloljetnik i oštećenica bili u odnosu tzv. prijatelja s povlasticom, o čemu ima saznanja svjedok K. Č., trebalo je prihvatiti taj dokazni prijedlog obrane, kao i izvršiti očevid na licu mjesta.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je maloljetnik kritične prilike nasilno penetrirao prstima u spolovilo ošt. D. V., čime je na njezinu štetu silom izvršio sa spolnim odnošajem  izjednačenu spolnu radnju.

Terećenje ošt. D. V. (tada stare 16 godina) prvostupanjski sud s pravom prihvaća kao dosljedno i uvjerljivo te ga cijeni vjerodostojnim, za što daje sveobuhvatne razloge koje prihvaća i ovaj žalbeni sud. Osim tijekom iskaza na sudu, oštećenica je događaja jednako opisivala svom prijatelju D. P., sestri i roditeljima, kao i stručnim osobama Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, kojom prilikom su kod nje utvrđeni simptomi psihotraumatizacije te joj je preporučen daljnji tretman kojeg je i nastavila. Uznemirenost oštećenice onim što je proživjela jasno proizlazi iz iskaza D. P. i iskaza njezine sestre S. V. kojima se uz plač povjerila. Također, znakovito je i uzrujano ponašanje oštećenice kada je protekom par mjeseci od događaja iznenada ugledala maloljetnika u svom razredu (iako ne pohađaju istu školu), o čemu je obaviještena policija.

Osim toga, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da oštećenica nema motiva lažno teretiti maloljetnika. Njezina navodna želja da s maloljetnikom ostvari čvršću ljubavnu vezu, kako tvrdi žalba, doista nije uvjerljiv povod da se oštećenica zbog toga bezrazložno izvrgne svim neugodnostima koje nesumnjivo nosi vođenje ovakvog kaznenog postupka. Stoga je prije za prihvatiti da je oštećenica podnijela kaznenu prijavu protiv maloljetnika upravo zato što je s njim doživjela neugodno seksualno iskustvo te s pravom očekuje da on za to odgovara.

Osim toga, ali ne manje važno, terećenje oštećenice sukladno je rezultatima provedenog ginekološkog vještačenja od strane stalnog sudskog vještaka dr. V. E. G. Prema njezinom nalazu i mišljenju, ozljede nastale u blizini spolovila oštećenice i to ranice u predjelu himena i stražnjem dijelu malih usana, mogle su nastati noktima druge osobe prilikom penetracije prstima i to upravo na način kako oštećenica opisuje. Naime, s obzirom da su te ozljede nastale po kutem od 45 stupnjeva na središnju os vulve, ginekološki vještak zaključuje da su izvjesnije nanesene u stojećem položaju oštećenice, što odgovara njezinoj tvrdnji da ju je maloljetnik snagom svoga tijela pritisnuo uza zid i stojeći joj nasuprot ugurao prste u vaginu. Istovremeno, time je obeskrijepljena tvrdnja maloljetnika da su on i oštećenica ležali, a penetracija prstima je bila dragovoljna. Ovaj dokaz, kao i činjenicu da je oštećenica pretrpjela ozljede u zoni spolovila, žalitelj prešućuje iako se radi o materijalnom tragu koji nesumnjivo govori u prilog navoda optužbe.

Slijedom navedenog, promašeni su pokušaji žalbe da se terećenje oštećenice obezvrijedi ukazivanjem na manja odstupanja njezinog iskaza s iskazima drugih osoba, njezinih vršnjaka koji su kritične večeri s njom bili u društvu.

Što se tiče ponašanja oštećenice neposredno nakon događaja, treba ukazati na dio iskaza svjedoka M. K. koji opisuje da je oštećenica, doduše, izgledala "malo pijano", ali je bila u nekakvom šoku, nije joj bilo dobro i htjela se ispovraćati te je odmah pozvala sestru i otišla kući. Iako spomenuti svjedok nije ozbiljno shvatio njezine riječi da je silovana, sigurno se ne može tvrditi da je ponašanje oštećenice "bilo normalno", kako žalba bezuspješno želi prikazati.

S druge strane, maloljetnik na raspravi mijenja i nadopunjuje svoju obranu detaljima koji bi trebali ukazati na aktivno učešće oštećenice u intimnostima te naročitu prirodu njihovog odnosa kao tzv. prijatelja s povlasticom. S obzirom da o tome nije govorio ranije, prvostupanjski sud takve dopune s pravom ne cijeni uvjerljivima, već zaključuje da se radi o pokušaju izbjegavanja odnosno umanjenja vlastite kaznene odgovornosti.

Prvostupanjski sud je pravilno odbio saslušati svjedoka K. Č. na okolnost prirode odnosa maloljetnika i oštećenice prije kritičnog događaja, kao i provesti očevid na licu mjesta. Da li su maloljetnik i oštećenica prethodno bili u odnosu tzv. prijatelja s povlasticom koji bi, prema tvrdnji maloljetnika, uključivao stanovite seksualne kontakte, nije odlučna za dokazivanje predmetnog kaznenog djela jer sve da je takav odnos i postojao isti ne bi isključivao terećenje oštećenice da se konkretne prilike radilo o nasilnom spolnom kontaktu. Osim toga, oštećenica takvu prirodu odnosa poriče, a obrana tom dijelu njezinog iskaza tijekom istrage nije prigovorila niti je na tu okolnost predloženo njezino ponovno ispitivanje na raspravi. Također, očevidom na mjestu događaja ne bi se utvrdile drugačije činjenice od onih vidljivih iz fotografija priloženih na raspravi zbog čega i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da bi se predloženim dokazima bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak.

Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava te je predmetno kazneno djelo pravilno pravno kvalificirano kao kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.

Odluka o primijenjenoj maloljetničkoj sankciji ispitana je po službenoj dužnosti, sukladno čl. 3. ZSM u vezi čl. 478. ZKP/08.

Prilikom izbora vrste i karaktera odgojne mjere, prvostupanjski je sud vodio računa o svim okolnostima konkretnog slučaja u smislu čl. 3. ZSM, a posebno ličnosti maloljetnika i njegovim psihofizičkim osobinama te dosadašnjem životu i za to je u obrazloženju svoje odluke naveo izuzetno iscrpne i sveobuhvatne razloge, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud.

Zbog toga, a imajući u vidu i mišljenja stručnih osoba koje su tijekom postupka sudjelovale u obradi maloljetnika, po sudu prvog stupnja izrečene odgojne mjere pojačane brige i nadzora te posebne obveze u svemu će polučiti svrhu izricanja maloljetničkih sankcija u smislu čl. 6. ZSM.

Kako time navodi žalbe maloljetnika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 15. prosinca 2016.