Broj: Kž 657/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. G., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 10. studenoga 2016. broj Kv-I-47/16.-5 (K-38/08.), u sjednici održanoj 15. prosinca 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenog A. G. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, sukladno članku 498. stavku 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.) odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenog A. G. za obnovu kaznenog postupka, podnesen na temelju članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08., u kaznenom predmetu u kojem je osuđenik pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 23. travnja 2013. broj K-38/08. (ispravljena rješenjem od 19. rujna 2013.) te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. prosinca 2015. broj I Kž-647/13.-8, zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a koja je presuda preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. travnja 2016. broj I Kž-302/16.-5 na način da je osuđenik zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio osuđenik osobno i po branitelju D. R., odvjetniku iz O., bez navođenja žalbenih osnova, a s prijedlogom u obje žalbe da se ista prihvati te da se osuđeniku preinači u odluci o kazni pravomoćna presuda na način da mu se izrekne rad za opće dobro ili uvjetna osuda. U žalbi po branitelju predloženo je i ukidanje pobijanog rješenja te vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zbog podudarnosti žalbenih razloga obje će žalbe biti razmatrane kao jedna.

Sukladno članku 474. stavku 1. u svezi s člankom 495. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Naime, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je osuđenikov zahtjev za obnovu kaznenog postupka na temelju članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08. neosnovan te ga je kao takvog pravilno i odbio, budući da nisu ispunjene pretpostavke navedene u spomenutom članku.

Člankom 498. stavkom 1. točkom 4. ZKP/08. propisano je da se pravomoćna presuda može preinačiti i bez obnove kaznenog postupka, ako se nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Ovo stoga što je osuđeniku prilikom izricanja presude kao olakotno cijenjeno da je otac šestero djece, dok mu je prilikom odlučivanja o prethodnom zahtjevu za obnovu postupka podnesenom sukladno članku 498. stavku 1. točki 4. ZKP/08. u presudi I Kž-302/16.-5 od 13. srpnja 2016., kojom je osuđeniku snižena kazna s jedne godine i tri mjeseca na jednu godinu, cijenjeno da je nakon izrečene pravomoćne presude postao otac još dvoje djece (dakle, ukupno osmero djece), kao i trudnoća supruge s devetim djetetom. Iako je točno da sama trudnoća nije isto što i rođenje djeteta, već u toj je presudi osuđeniku kao nova okolnost koja je dovela do blaže kazne uzeta u obzir briga osuđenika kao oca ukupno osmero djece te briga bračnog druga oko trudne supruge. Stoga je pravilno ocijenio prvostupanjski sud da, uz navedene okolnosti koje su osuđeniku već cijenjene prilikom odlučivanja o kazni, činjenica rođenja devetog djeteta za koje se je znalo da će se uskoro roditi, nije takvog značaja da bi dovela do još blaže kazne.

Jednaka je situacija i s ponovnim isticanjem okolnosti da se protiv osuđenika u vrijeme donošenja pravomoćne presude nisu vodili drugi kazneni postupci, iako je to navedeno u prvostupanjskoj presudi. Naime, ta je okolnost isticana još u žalbi protiv prvostupanjske presude pa nije nova okolnost. Osim toga, činjenica da vođenje drugih postupaka u drugostupanjskoj presudi (kojom je također osuđeniku snižena kazna) nije otegotno cijenjena, pokazuje da je drugostupanjski sud i o toj okolnosti vodio računa kod odlučivanja o vrsti i visini kazne primjerenoj za osuđenika.

Pogoršanje materijalne situacije koja se kod osuđenika očituje kroz poteškoće u poslovanju trgovačkog društva u kojem obavlja funkciju direktora, kao što se to ističe i u prvostupanjskom rješenju, uobičajena je posljedica odlaska na izdržavanje kazne pa stoga ne može predstavljati okolnosti predviđene člankom 498. stavkom 1. točkom 4. ZKP/08.

Budući da osuđenikovom žalbom nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno članku 494. stavak 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 15. prosinca 2016.