Broj: Kr 98/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog R. V., zbog kaznenog djela iz članka 129. stavaka 1. i 3. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Puli - Pola od 7. rujna 2015. broj K-796/15. i presuda Županijskog suda u Puli - Pola od 9. veljače 2016. broj Kž-422/15., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog R. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čini presuda Općinskog suda u Puli - Pola od 7. rujna 2015. broj K-796/15. i presuda Županijskog suda u Puli - Pola od 9. veljače 2016. broj Kž-422/15., osuđeni R. V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 129. stavka 1. i stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.). Za navedeno kazneno djelo osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) osuđenom R. V. naloženo je platiti na ime troškova kaznenog postupka paušalnu svotu 500,00 kuna, kao i troškove nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti čija visina će biti određena posebnim rješenjem.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni R. V. po braniteljici, odvjetnici L. Š., „zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. ZKP“. Smatra da je navedena povreda počinjena „u pogledu postojanja odnosno nepostojanja zakonskih obilježja kaznenog djela prijetnje [jer] nisu ostvarena zakonska obilježja djela prijetnje … jer za to kazneno djelo je nužno da počinitelj drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio i uznemirio, a u konkretnom slučaju osuđenik oštećeniku nije prijetio konkretnim zlom, a niti su riječi osuđenika uznemirile i ustrašile oštećenika“. Osuđenik je predložio „da Vrhovni sud RH usvoji ovaj zahtjev i ukine presudu … i predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik je proglašen krivim da je kazneno djelo prijetnje počinio na raspravi u kaznenom predmetu. U tom predmetu on je bio okrivljenik, a oštećenik je bio svjedok koji je iskazivao o pretrazi stana u kojoj je sudjelovao kao policajac. Nezadovoljan svjedočenjem, a u namjeri da uplaši svjedoka, osuđenik mu se obratio riječima „vidjet ćemo se ja i ti još, nismo završili, vidjet ćeš ti još, pičko jedna lažljiva, vidjet ćemo se mi još“. Proglašen je krivim jer je „drugom prijetio kakvim zlom, a kazneno djelo je počinjeno prema službenoj osobi u svezi s njezinim radom“. Kvalifikatorna sastavnica (djelo počinjeno prema službenoj osobi u vezi s njezinim radom) ovdje nije sporna, a osuđenik smatra da nisu ostvarene sastavnice osnovnog oblika kaznenog djela prijetnje. No, nije u pravu.

Kazneno djelo prijetnje je djelo apstraktnog ugrožavanja. Ono je ostvareno kada je radnja počinitelja u objektivnom smislu ozbiljna prijetnja, odnosno podobna da oštećenik bude ustrašen ili uznemiren. Odlučna je namjera počinitelja koja mora biti usmjerena na ustrašivanje ili uznemiravanje, ali je nebitno je li ta namjera doista dovela do te posljedice. Zato subjektivni doživljaj oštećenika nije odlučan jer bi tada ostvarenje obilježja djela ovisilo o osobnom stanovištu ili interesu neke osobe, a to kriminalnopolitički nije opravdano. Prijetnja mora biti ozbiljna, a to isključuje kolokvijalne prijetnje izrečene u šali. Zato su za procjenu ozbiljnosti prijetnje važne i okolnosti u kojime je prijetnja izrečena.

U konkretnoj situaciji, pravomoćnom odlukom pravilno je utvrđeno da su ispunjene odlučne sastavnice kaznenog djela prijetnje. Osuđenik je nezadovoljan svjedočenjem policajca na raspravi te mu uputio riječi očito u namjeri da ga uznemiri, stavljajući mu u izgled zlo koje se očigledno sastoji u napadu na tjelesni integritet. To je razvidno i iz iskaza oštećenika koji je naveo da je izrečeno shvatio „u smislu da će dobiti po tamburi“, a taj izraz kolokvijalno označava napad na tjelesni integritet. Stoga je u pravomoćnoj odluci pravilno utvrđeno da je osuđenik ostvario objektivne i subjektivne sastavnice kaznenog djela prijetnje vodeći računa i o okolnostima u kojima je prijetnja izrečena. On je na raspravi, uz psovku, nezadovoljan iskazom svjedoka, stavio mu u izgled nastupanje zla. Objektivno je riječ o ozbiljnoj prijetnji izrečenoj u namjeri uznemirenja svjedoka zbog njegovog iskazivanja. Zato je pravna ocjena u pravomoćnoj odluci pravilna, a navodi zahtjeva je ne dovode u pitanje.

Slijedom iznesenog je na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08. trebalo odbiti zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude jer je neosnovan.

Zagreb, 19. prosinca 2016.