Broj: Kž 605/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. L. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i  2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. D. H. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 11. listopada 2016. broj Kv-I-218/16 (K-82/15), u sjednici održanoj dana 19. prosinca 2016.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba opt. D. H., ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

              Županijski sud u Zagrebu je pobijanim rješenjem na temelju čl. 402. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) odredio da će se opt. D. H. suditi u odsutnosti, u tijeku postupka koji se protiv tog optuženika vodi po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru od 27. ožujka 2013. broj K-DO-38/12, izmijenjenoj podneskom od 30. listopada 2015. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11.

              Protiv prvostupanjskog rješenja podnio je žalbu optuženik po braniteljici A.-M. G., odvjetnici iz Z., a predložio je da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se isto preinači i odbije prijedlog za suđenje u odsutnosti.

Spis je, sukladno čl. 495. u svezi čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je osnovana.

              Opravdano žalitelj ukazuje na to da je pobijanim rješenjem ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer nema razloga o odlučnim činjenicama.

              Naime, sukladno odredbi čl. 402. st. 3. ZKP/08, optuženiku se može suditi u odsutnosti samo ako postoje osobito važni razlozi da mu se sudi, a nije moguće suđenje u stranoj državi ili nije moguće izručenje ili je optuženik u bijegu ili nije dostižan državnim tijelima. Dakle, da bi se donijela odluka o suđenju u odsutnosti, potrebno je da se kumulativno ispune određene pretpostavke.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi da je protiv opt. D. H. u dva navrata bio određen pritvor, odnosno istražni zatvor, pri čemu je posljednji put to učinjeno 08. travnja 2015., da bi 13. travnja 2015. bila izdana tjeralica, a 18. svibnja 2015. izdan i Europski uhidbeni nalog. S obzirom na to da ove mjere nisu dale rezultata, može se zaključiti da je optuženik u bijegu, zbog čega se nepotrebno, jer nije utvrđeno gdje se opt. H. nalazi, prvostupanjski sud upustio u razmatranje eventualnih smetnji za izručenje navodeći da je ovaj optuženik državljanin Republike Bosne i Hercegovine. Iz istih razloga irelevantno je bilo upuštati se u razmatranje mogućnosti ustupanja kaznenog progona opt. H., pri čemu ipak treba napomenuti da je u tom pogledu prvostupanjski sud iznio potpuno neprihvatljiv stav, na što, između ostalog, opravdano upire žalitelj, ukazujući da se prema čl. 65. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04 – dalje u tekstu:  ZOMPO) kazneni progon protiv stranca s prebivalištem u stranoj državi koji je na području Republike Hrvatske počinio kazneno djelo može ustupiti toj stranoj državi, pod uvjetom da se ona tome ne protivi, a za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do deset godina (a za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina).

Iz izloženog slijedi da je nesumnjivo utvrđeno postojanje prve zakonom predviđene pretpostavke, odnosno da se optuženik nalazi u bijegu. No, za donošenje odluke o suđenju u odsutnosti potrebno je da postoje i „osobito važni razlozi“. Prvostupanjski sud zaključuje o ostvarenju te pretpostavke uzimajući u obzir „prirodu inkriminiranog kaznenog djela, okolnosti počinjenja kaznenog djela, protek vremena od počinjenja kaznenog djela te prava oštećenika“. Iz te formulacije koja koristi uopćene izraze, a ne sadrži konkretne okolnosti kojima se obrazlaže postojanje osobito važnih razloga, nije moguće ustanoviti što to prvostupanjski sud smatra važnim razlozima, zbog čega se pobijano rješenje ne može ispitati.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud ponovno razmotriti prijedlog za suđenje u odsutnosti. Pritom će posebno imati na umu ustavno pravo iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem se počinitelj djela ima pravo braniti sam ili uz izabranog branitelja i da ima pravo sudjelovati u dokaznom postupku, ili, drugim  riječima, osnovno pravo svakog počinitelja kaznenog djela da mu se sudi u nazočnosti, a da suđenje u odsutnosti predstavlja tek rijedak izuzetak koji se dozvoljava pod strogo propisanim uvjetima koji moraju biti ispunjeni. Sama kazna zaprijećena za terećeno kazneno djelo nije i ne može predstavljati osobito važan razlog za takvu odluku, što je već višekratno definirano sudskom praksom (I Kž-583/98, I Kž-34/99, I Kž-165/08). U tom kontekstu sud prvog stupnja cijenit će podatke iz spisa i potom donijeti novu odluku koju će valjano obrazložiti, imajući na umu sve što je u ovom rješenju navedeno.

Slijedom svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci, na temelju 494. st. 3. toč.3. ZKP/08.

U Zagrebu 19. prosinca 2016.