Broj: Kž 97/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. rujna 2014. broj K-156/13, u sjednici održanoj dana 19. prosinca 2016., u prisutnosti javnom dijelu sjednice branitelja opt. Z. B., odvjetnika Lj. P. V.,

p r e s u d i o   j e

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu je na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optužene Z. B. i I. B. oslobodio od optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv spolne slobode, teško kazneno djelo protiv spolne slobode, iz čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. toč. 5. i čl. 153. st. 1. KZ/11, a kažnjivo po čl. 154. st. 2. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Optuženi Z. B. je po branitelju Lj. P. V., odvjetniku iz Z., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, uz prijedlog da se ista odbije.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica je održana u prisutnosti branitelja opt. Z. B., odvjetnika Lj. P. V., i, sukladno odredbi čl. 474. st. 5. ZKP/08, u odsutnosti uredno obaviještenih zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i opt. Z. B. (čl. 474. stavak 2. ZKP/08), koji je u odgovoru na žalbu zatražio održavanje javne sjednice.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Pozivajući se na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, državni odvjetnik navodi da je ostvarena ona iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer da su razlozi prvostupanjske presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Ovu tvrdnju konkretizira time što je prvostupanjski sud uvodno naveo da su iskazi ošt. D. K. dani pred državnim odvjetnikom i na raspravi, iako sadržajno bitno drugačiji, logični i životni, odnosno da se oba ta iskaza mogu uklopiti u sadržaj iskaza ostalih ispitanih svjedoka, koji nisu posebno analizirani.

Međutim, državni odvjetnik gubi iz vida da je navod prvostupanjskog suda o tome da su obje verzije događaja iznesene po oštećenici same za sebe logične i da predstavljaju zaokruženu cjelinu, pa da su i životne, a takva konstatacija nije neprihvatljiva niti se njome ostvaruje žalbom naznačena bitna postupovna povreda, budući da isti sud prethodno ističe da je od presudne važnosti u tom kaznenom predmetu bilo utvrditi kada je oštećenica lagala, odnosno je li to bilo prilikom iskazivanja pred državnim odvjetništvom ili pak na raspravi. U tom kontekstu u pobijanoj presudi izneseni stav o logičnosti izdvojeno razmatranih verzija događaja oštećenice iznesenih u spomenuta dva navrata nije ni proturječan niti nejasan, jer on predstavlja konstataciju koja se odnosi na uopćeno razmatranje svake pojedine verzije iskaza oštećenice, ali same za sebe, bez da se komparira s ostalim izvedenim dokazima, odnosno da se ne podvrgne testu konfrontacije, dok se u nastavku presude suda prvog stupnja vrlo detaljno obrazlaže zbog čega u suštini nema dovoljno argumentacije za zaključak o dokazanosti da su optuženici počinili inkriminirano djelo, a bez da se povrijedi odredba čl. 411. st. 4. ZKP/08.

Drugim riječima, argumentacija na kojoj prvostupanjski sud gradi svoju odluku može biti razmatrana samo kroz žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali ne i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik.

Stoga nije ostvarena naznačena bitna postupovna povreda, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na koju pazi po službenoj dužnosti, sukladno obvezi iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje državni odvjetnik nalazi u, po njegovom mišljenju, neadekvatno analiziranom i ocijenjenom iskazu oštećenice, pri čemu smatra da je, suprotno stanovištu prvostupanjskog suda, trebalo prihvatiti verziju zbivanja koju je oštećenica iznijela ispitana pred državnim odvjetnikom. Nalazi da je upravo ta verzija logična i životna, ističući da razlozi kojima je oštećenica na raspravi nastojala objasniti svoje reteriranje i izmjene iskaza nisu ni logični ni uvjerljivi. Osim toga, ističe da se njezin iskaz dan pred državnim odvjetnikom podudara s iskazima svjedoka po čuvenju, redom oštećeničinih prijatelja kojima se ona nakon događaja povjerila. Također drži da pojedini materijalni dokazi ne daju temelja za zaključak o prihvatljivosti verzije zbivanja koju je oštećenica iznijela na raspravi, pa tako i njezina SMS korespondencija koju je nakon događaja vodila sa svjedocima M. M. i J. K., dok ginekološki nalaz prema kojem nije bilo znakova traume smatra u tom smislu neutralnim.

Međutim, suprotno prigovorima državnog odvjetnika, i ovaj drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne dokaze, koje je potom vrlo detaljno i savjesno analizirao i kritički ocijenio, i to ponaosob i u međusobnoj povezanosti, zbog čega, a poglavito poštujući odredbu čl. 411. st. 4. ZKP/08, smatra da nije bilo mjesta drugačijoj odluci.

Naime, ključni dokaz za utvrđivanje što se inkriminiranog dana dogodilo je nepobitno iskaz ošt. D. K., a ujedno se radi i o izvornom dokazu. Činjenica je da je ta svjedokinja, ispitana pred državnim odvjetnikom, ozbiljno teretila obojicu optuženika, ali i da je na raspravi od tog terećenja u cijelosti odustala, prikazujući zbivanje u potpuno drugačijem svjetlu, uz tvrdnju da je te večeri došlo do spolnog odnosa između nje i opt. Z. B., ali da je ona u tome dobrovoljno sudjelovala, dok je ustvrdila da nije bilo nikakvog spolnog kontakta ni odnosa s opt. I. B. Oštećeničinom ispitivanju u istrazi, pred državnim odvjetništvom, nije nazočio niti jedan optuženik, niti njihovi branitelji, što znači da oni nisu imali mogućnost postavljanja pitanja oštećenici, odnosno provjere vjerodostojnosti njenih tadašnjih tvrdnji. Na raspravi, kada je obrana imala tu mogućnost, oštećenica je na opisani način drastično izmijenila svoj iskaz, obrana nije ni mogla postavljati pitanja koja bi imala funkciju propitkivanja vjerodostojnosti ranijeg iskaza, a to pak znači da taj iskaz ne može biti isključivi temelj za osuđujuću presudu, ali i da se osuđujuća presuda ne smije temeljiti u odlučujućoj mjeri na tom iskazu. Kada je oštećenica, dakle, povukla ranije terećenje obojice optuženika, te inzistirala na tome da je ranije lagala, naglašavajući da je lagala i svojim prijateljima opisujući događaj na takav način, tada iskazi svjedoka po čuvenju više nemaju isto značenje za provjeru istinitosti i vjerodostojnosti iskaza oštećenice, budući da potječu od, kako je sama oštećenica izjavila, njenih netočnih i izmišljenih navoda.

Jedini svjedok koji je nazočio dijelu zbivanja u stanu opt. Z. B. inkriminirane večeri je J. K., koji je također u istrazi ispitan samo pred državnim odvjetnikom, pri čemu na to ročište nisu bili pozvani ni optuženici ni njihovi branitelji, pa nisu imali mogućnost postavljati pitanja tom svjedoku. Ovaj svjedok, pak, na raspravi je također ozbiljno reterirao u nekim tvrdnjama, i to upravo onima koje donekle terete optuženike, odnosno prikazuju njihovo ponašanje makar djelomično agresivnim. S obzirom na odredbu čl. 411. st. 4. ZKP/08, jasno je da se osuđujuća odluka nije smjela ni isključivo ni u odlučujućoj mjeri temeljiti ni na iskazu svjedoka J. K. iz istrage.

Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da SMS komunikacija sadržajno nije dovoljna za utvrđenje dinamike zbivanja kritične večeri, naročito razmotre li se poruke koje je oštećenica slala u svjetlu njezine na raspravi iznesene izričite tvrdnje da je lagala svim prijateljima, doista nije bilo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu. Kod takve primjene zakona, stvar je državnog odvjetnika, kao jedinog ovlaštenog tužitelja, hoće li nakon citirane izričite izjave oštećenice dane na raspravi odlučiti se za pokretanje postupka protiv oštećenice zbog kaznenog djela davanja lažnog iskaza.

Neovisno o tomu što je točno da je neprihvatljiva teza prvostupanjskog suda kako bi se očekivali znakovi traume na ginekološkom pregledu, koji su međutim izostali, ta okolnost nema utjecaja na analizu i ocjenu izvedenih dokaza, odnosno ne može, kraj sadržaja odredbe čl. 411. st. 4. ZKP/08, te ozbiljno izmijenjenih iskaza ošt. D. K. i svjedoka J. K., rezultirati drugačijim zaključkom od onog koji je donio prvostupanjski sud, tj. da nema dovoljno dokaza da su optuženici počinili terećeno djelo. Identično vrijedi i u odnosu na konstataciju prvostupanjskog suda kako na pokrivaču, krevetu i odjeći oštećenice nije bilo DNA tragova opt. I. B.

Opravdano je, kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud odbio kao nevažne dokaze predložene po državnom odvjetniku, odnosno kao svjedoke ispitati M. K. i D. D., a razlozi izneseni u prvostupanjskoj presudi prihvatljivi su i ovom drugostupanjskom sudu.

Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci, na temelju čl. 482. ZKP/08.

Zagreb, 19. prosinca 2016.