Broj: Kzz 57/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. J. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 295. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 17. studenog 2016. broj KZZ-DO-35/2016 podnesenom protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. prosinca 2015. broj I Kž-Us-151/15-4, u sjednici održanoj 21. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 17. studenog 2016. broj KZZ-DO-35/2016 kao neosnovan.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 16. studenog 2015. broj KOV-US-39/15 (K-91/12) odbijen je prijedlog braniteljica okrivljenog Z. A., odvjetnica dr. sc. L. V. i A.-M. G. da se iz spisa izdvoje nezakoniti dokazi – nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za informatiku, telekomunikacije i biometriju M. B. (listovi 1760-1778 spisa) i snimač razgovora marke „O.“ model … oduzet od D. T. uz izdavanje potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 885078 od 19. veljače 2015.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. prosinca 2015. broj I Kž-Us-151/15-4 prihvaćena je žalba okrivljenog Z. A. te je preinačeno navedeno prvostupanjsko rješenje na način da je prihvaćen prijedlog braniteljica okrivljenog Z. A. te su iz spisa predmeta izdvojeni navedeni nalaz i mišljenje vještaka M. B. te snimač razgovora marke „O.“.

Protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog „pogrešne primjene odredbe čl. 10. st. 3. u vezi čl. 468. st. 3. Zakona o kaznenom postupku“ s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese presudu kojom utvrđuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je „pravomoćnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-151/15 od 15. prosinca 2015. povrijeđen zakon u odredbi čl. 10. st. 3. u svezi čl. 468. st. 3. Zakona o kaznenom postupku“.

Zahtjev nije osnovan.

Državni odvjetnik u zahtjevu navodi da je „mišljenja da upravo iz činjeničnog opisa kaznenog djela koje se stavlja na teret Z. A., a u odnosu na koje djelo su kao dokaz predloženi dokazi koji su izdvojeni, proizlaze okolnosti koje djelu daju takav značaj i opravdavaju da se ovi dokazi konvalidiraju u smislu čl. 10. st. 3. Zakona o kaznenom postupku“, jer da je „očito (…) da [je] IV okr. Z. A. u ovom konkretnom slučaju nastupao, prema činjeničnom opisu optužnice kao osoba od povjerenja gradonačelnika G. Z. M. B. tražeći mito od poduzetnika D. T., kako bi dobio posao u G. Z.“, a da „opisane okolnosti postupanja nekoga tko nastupa, u ovom slučaju, kao ovlašteni službenik G. Z., iako to nije, tražeći mito da bi poduzetnik mogao dobiti posao u G. Z., (…) dovode u pitanje transparentnost i nepristranost u obavljanju javnih poslova te obavljanju poslova na način koji će osigurati povjerenje javnosti i poduzetnika“, a da se „na ovaj način narušava (…) povjerenje građana i poduzetnika u zakonito i nepristrano postupanje tijela javne vlasti i stvara se antipoduzetnička klima“. Zaključuje da, „kako je opisanim postupanjem okr. Z. A. dovedena u pitanje nepristranost u obavljanju javnih poslova te se navedeni poslovi ne obavljaju na način koji će osigurati povjerenje javnosti i poduzetnika (…), postoje okolnosti da se primijeni odredba čl. 10. st. 2. Zakona o kaznenom postupku te da je neprimjenom te odredbe povrijeđen zakon“.

Iz iznesenog proizlazi da državni odvjetnik zahtjevom ne osporava utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je snimka razgovora koju je D. T. sačinio snimajući bez naloga istražnog suca i bez znanja i odobrenja sada okrivljenog Z. A. razgovor kojega su vodili u okrivljenikovom uredu pribavljena povredom Ustavom zajamčenih prava na zaštitu osobnog i obiteljskog života, ugleda i časti, zaštićenih odredbom čl. 35. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/01., 85/10. - pročišćeni tekst), zbog čega bi ona predstavljala nezakonit dokaz u smislu članka 10. stavka 2. točke 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), ali smatra da su ispunjeni uvjeti za njegovu konvalidaciju u smislu stavka 3. članka 10. ZKP/08., prema kojoj se odredbi ne smatraju nezakonitima dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz stavka 2. točke 2. tog članka u postupku za teške oblike kaznenih djela iz nadležnosti županijskog suda, kod kojih interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava.

Suprotno ovim tvrdnjama, ispravno je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, našao da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu odredbe članka 10. stavka 3. ZKP/08.

Naime, iako je kazneno djelo na koje se odnosi sporni dokaz iz nadležnosti županijskog suda (jer to proizlazi iz odredbe članka 31. stavka 1. u vezi s člankom 21. stavkom 2. točkom 1. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta – „Narodne novine“ broj 76/09., 116/10., 145/10., 57/11. 136/12. i 148/13. - u kojoj je izrijekom naznačeno i kazneno djelo trgovanja utjecajem iz članka 295. KZ/11.), ni po ocjeni ovog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne radi se o tako teškom obliku tog kaznenog djela kod kojega interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava.

S obzirom na navode zahtjeva, razlozima kojima je drugostupanjski sud obrazložio osporeni zaključak (da se „način počinjenja tog djela prema činjeničnom opisu inkriminacije uklapa … u uobičajene okvire počinjenja takvih kaznenih djela i ne spada u težak oblik tog djela u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZKP/08“ te da se, i „uvažavajući značaj i težinu tzv. koruptivnih kaznenih djela … niti prema navodima optužbe niti prema visini zahtijevanog i primljenog mita, niti prema nekoj drugoj posebnoj okolnosti, a niti prema zaprijećenoj kazni za to djelo, radnjama optuženika opisanim u optužnici ne daju karakteristike postupanja težeg značaja koji je uvjet za primjenu odredbe čl. 10. st. 3. ZKP/08.“) valja dodati da okrivljenom Z. A. predmetnom optužnicom nije stavljeno na teret da bi inkriminirano mu kazneno djelo počinio u dogovoru s gradonačelnikom G. Z., M. B., niti se ovaj u tom postupku tereti za počinjenje nekog kaznenog djela povezanog s tim radnjama okrivljenog Z. A., a zbog svega toga se činjenica (koju u zahtjevu spominje i državni odvjetnik) da okrivljeni A. nije „ovlašteni službenik“ G. Z. ukazuje značajnom za ocjenu da radnje za koje se on tereti ne predstavljaju teški oblik kaznenog djela trgovanja utjecajem iz članka 295. stavka 3. KZ/11.

Osim toga, narušavanje „transparentnosti i nepristranosti“ posljedica je imanentna svim oblicima počinjenja kaznenog djela trgovanja utjecajem iz članka 295. KZ/11. pa se predmetno kazneno djelo ni po tome ne razlikuje od uobičajenih pojavnih oblika takvih nedopuštenih radnji.

U odnosu na tvrdnju zahtjeva da se radi o „obavljanju javnih poslova“ potrebno je istaknuti da je okrivljenom Z. A. stavljeno na teret traženje novčane nagrade kako bi ishodio da se trgovačkom društvu dodijeli organizacija manifestacije pod nazivom „Z.“. Iz podataka u spisu jasno proizlazi da se nije radilo o manifestaciji koja bi imala širi društveni značaj i koja bi bila od posebnog javnog interesa, već je ona očigledno trebala predstavljati samo zabavni sadržaj koji bi njenim organizatorima donio financijsku korist, zbog čega niti karakter poslova za čije ishođenje je okrivljeni A., prema optužbi, od D. T. zatražio i primio mito njegovom djelu ne daju teži značaj.

Konačno, svako koruptivno ponašanje vezano uz postupanje tijela javne vlasti „narušava (…) povjerenje građana i poduzetnika u [njihovo] zakonito i nepristrano postupanje“ (kako to u zahtjevu ističe državni odvjetnik), ali to ne može biti osnova za zaključivanje da je u svim takvim slučajevima opravdana primjena članka 10. stavka 3. ZKP/08., odnosno da bi u svim postupcima za takva kaznena djela bilo dopušteno koristiti dokaze pribavljene povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života.

Slijedom iznesenog, navodima zahtjeva nije doveden u sumnju zaključak drugostupanjskog suda da kazneno djelo inkriminirano okrivljenom Z. A. ne predstavlja teški oblik kaznenog djela kod kojega bi interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja pretegnuo nad povredom prava i koji bi time opravdao naknadu konvalidaciju izvorno nezakonitog dokaza, zbog čega nije povrijeđena odredba članka 10. stavka 3. ZKP/08.

Zbog toga je, na temelju članka 513. stavka 1. ZKP/08. presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 21. prosinca 2016.