Broj: Kž 600/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. T., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 14. rujna 2016. broj K-2/16, u sjednici održanoj 21. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba T. T. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Šibeniku  na temelju čl. 508. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) je u cijelosti ostavio na snazi presudu Županijskog suda u Šibeniku od 29. studenog 2011., broj K-38/08, potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. prosinca 2012., broj I Kž-173/12-4  kojom je opt. T. T. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ797  u vezi čl. 41. ZIDKZ-a („Narodne novine“ broj 71/06) i na temelju tog propisa, uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. 4. c. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine te kojom mu je na temelju čl. 173. st. 7. KZ/97 oduzeta opojna droga marihuana u količinama od 509,30 grama i 1,11 grama i opojna droga amfetamin u količini od 31,48 grama.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora od 24. veljače 2016. do 9. svibnja 2016. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. svibnja 2016., pa nadalje.

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženiku je naloženo da podmiri troškove branitelja po službenoj dužnosti u iznosu od 7.750,00 kn i plati paušal u iznosu od 500,00 kn.

Protiv te je presude optuženik podnio žalbu putem branitelja V. G., odvjetnika iz S.,  zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju opojne droge, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Kako je branitelj optuženika u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08  žalbi zahtijevao da se on i optuženik izvijeste o sjednici vijeća nazočnost optuženika je sukladno čl. 475. st. 9. ZKP/08 iz Zatvora u Splitu osigurana putem konferencijskog uređaja za prijenos slike i tona, dok je u odnosu na uredno izvještenog branitelja V. G. i državnog odvjetnika, sjednica u smislu odredbe čl. 475. st. 5. ZKP/08, održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba nije osnovana.

Iako optuženik to izrijekom ne navodi, iz obrazloženja žalbe proizlazi da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Naime, tvrdi da je potvrda o privremenom oduzimanju pola kilograma marihuane i droge amfetamin, koju je sud pročitao kao dokaz u dokaznom postupku, nezakonit dokaz i to iz razloga jer ta droga nije pronađena kod njega već na određenoj udaljenosti od vozila, te je potpisana pod prijetnjama i prinudom, što da je u suprotnosti s čl. 3.  Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uslijed nezakonitosti ovog dokaza, optuženik smatra da su nezakoniti i svi ostali dokazi na kojima se temelji prvostupanjska presuda.

Međutim, protivno istaknutim navodima optuženika potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj ... od 26. siječnja 2008. (list 9 spisa) nije nezakonit dokaz u smislu odredbe čl. 10. st. 2. ZKP/08.

Naime, prigovor da je  potvrda o privremenom oduzimanju predmeta nezakonit dokaz iz razloga jer da droga nije nađena pri pretrazi kod optuženika, nego na otvorenom mjestu desetak metara od njega, nije u suštini postupovni prigovor već se njime zapravo osporava vjerodostojnost sadržaja potvrde,  što je činjenično pitanje. Dakle, to što bi potvrda sadržavala neki neistinit podatak, ne činu ju nezakonitom jer  takav dokaz može biti predmetom ocjene suda i ne mora se izdvojiti iz spisa, ali će ga sud ocijeniti kao nevjerodostojan te će ovisno o takvoj ocijeni donijeti odgovarajuće zaključke o činjenicama značajnim za ishod kaznenog postupka.

Što se tiče tvrdnje optuženika da je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta nezakonit dokaz jer da ju je optuženik potpisao pod prijetnjama i da je bio prinuđen od strane policije treba istaći da mu je sud prvog stupnja na te prigovore argumentirano odgovorio u obrazloženju presude ukazujući da se evidentno radi o iskonstruiranim  prigovorima kojima optuženik  nastoji izbjeći kaznenu odgovornost.

Naime, s pravom sud prvog stupnja  ističe da optuženik pri prvom ispitivanju kada je imao branitelja, ovu okolnost, koja bi da je istinita, svakako bila od utjecaja na tijek kaznenog postupka, nije isticao. U daljnjem tijeku prvostupanjskog postupka, pa niti u obnovljenom  postupku optuženik, osim što u obranama na neuvjerljiv način govori o pritiscima da potpiše potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i izvješće o uhićenju, ne predlaže na te okolnosti niti jedan dokaz, što je također nelogično. Stoga je neosnovana žalbena tvrdnja da je sud u duhu konvencijskog prava  sam trebao provesti djelotvornu službenu istragu na tu okolnost jer sam optuženik tu tvrdnju nije učinio uvjerljivom i vjerojatnom. Naime, uopćene i ničim argumentirane tvrdnje optuženika da je „dobia dvi, tri triske“, da mu se prijetilo oduzimanjem djece putem Centra za socijalnu skrb, da će biti zadržan u pritvoru, da ga nisu tukli policajci C. i R., već ostali od kojih spominje policajce K. i B. niti u najmanjoj mjeri ne ukazuju na potrebu provođenja „djelotvorne“ istrage na okolnost nezakonitog postupanja policije. Da se radi o smišljenim konstrukcijama optuženika, a ne vjerodostojnim prigovorima na rad policije, proizlazi i iz činjenice da optuženik u žalbi prigovore o pritiscima o kojima je govorio u obranama proširuje na način da ističe  da je potrebno utvrditi kada je doveden u policiju, koliko su trajala njegova ispitivanja u policijskoj postaji, kakvi su bili uvjeti smještaja, kakva je bila hrana, piće i dr. Prema tome, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da se radi o neosnovanim prigovorima kojima se ne dovodi u sumnju zakonitost potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, a time niti ostalih dokaza koji su u vezi s ovim dokazom.

Uostalom, s pravom sud prvog stupnja ističe da optuženikov  potpis na potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta nema taj značaj koji mu pridaje optuženik, jer se ne radi o dokazu na kojemu bi se mogla, bez drugih značajnijih dokaza, donijeti osuđujuća presuda. U konkretnom slučaju, sve da je optuženik i odbio potpisati potvrdu o oduzimanju predmeta, zatvoren krug indicija, koje čine činjenice utvrđene iz nedosljedne i proturječne obrane optuženika te iskaza svjedoka K., R. i C., s potpunom sigurnošću ukazuju na vezu optuženika i pronađene droge koja je bila dijelom namijenjena i za daljnju prodaju.

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje žalba, kao niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud uvijek  pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio jer su u pobijanoj presudi sve odlučne  činjenice na pravilan i potpun način utvrđene.

Optuženik u žalbi ponavlja svoju tezu koju je iznosio u obrani, a koja se svodi na to da nema dokaza da je droga marihuana u količini od 509,30 g i 31,48 g droge amfetamina njegova. Ponavlja u žalbi sve one okolnosti koje je iznosio i u obrani,  da droga nije nađena kod njega, već na otvorenom prostoru, na udaljenosti od 10-15 metara od njega, tako da on s njom nema nikakve veze, da  je dobrovoljno predao policajcima jedan gram marihuane koju je imao kod sebe za osobnu konzumaciju, jer tu vrstu droge uživa dugi niz godina. Smatra nelogičnim da bi on tu drogu koja je pronađena izvan automobila nosio i ostavljao na tom mjestu u R. Napominje da nije provedeno odgovarajuće vještačenje kako bi se utvrdilo da se na paketićima te droge nalaze njegovi DKT, odnosno biološki tragovi,  nije provedeno kemijsko vještačenje kako bi se utvrdilo imaju li droga koju je on imao kod sebe i droga pronađena u količini od pola kilograma isti kemijski sastav što bi ga dovodilo u vezu s tom spornom drogom. Ističe da  svjedok K. u iskazu navodi da je droga bila u šarenoj vrećici, a da je optuženik u autu imao bijelu vrećicu s papirima te ukazuje da svjedoci R. i C. u pogledu važnih okolnosti iskazuju neodređeno jer se ne sjećaju svih detalja tako da njihovi iskazi nisu pouzdani. Sve to po njegovom mišljenju opravdava primjenu instituta in dubio pro reo  jer u takvoj činjeničnoj dvojbi na koju je ukazao, treba uzeti navode optužbe nedokazanim i osloboditi ga optužbe.

Međutim, svim navedenim prigovorima optuženik niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. Nema govora o tome da postoji činjenična dvojba koja bi opravdavala primjenu procesnog instituta in dubio pro reo  jer dokazi koje je izveo sud prvog stupnja s punom izvjesnošću ukazuju da je optuženik dijelom i  radi prodaje posjedovao  drogu koju je policija pronašla 26. siječnja 2008.

Naime, sud prvog stupnja s spravom ne prihvaća uistinu neuvjerljivu i nedosljednu obranu optuženika koja je u suprotnosti s iskazom svjedoka A. K. koji je optuženika vozio u R. Dok optuženik navodi da je cilj putovanja u R. ugovaranje poslova za sebe, pa i za svjedoka K., ovaj svjedok o tome nema saznanja već govori da mu je optuženik rekao da ide nešto odnijeti u R. Oni različito iskazuju i u pogledu razloga zaustavljanja upravo na mjestu gdje je droga pronađena, jer svjedok K. napominje da se nisu uputili prema vikendici braće B. već su bili posve na suprotnoj lokaciji u R., dok optuženik tvrdi da su se uputili tim osobama kako bi dogovorili poslove u vezi sajma brodova. Svjedok K. je vidio da je optuženik, koji mu je rekao da ide telefonirati, pri izlasku iz automobila sa sobom ponio vrećicu, dok optuženik govori o tome da se išao pomokriti, a kasnije da je htio zapaliti joint.

Dakle, kada se dovede u vezu ovakva potpuno neuvjerljiva i proturječna obrana optuženika s iskazima policajaca R. R. i T. C. koji su drogu pronašli nedaleko od automobila, kojima sud opravdano vjeruje jer su iskazivali dosljedno i uvjerljivo, evidentno proizlazi zaključak da je i tu drogu koja je pronađena izvan automobila optuženik posjedovao dijelom i radi daljnje prodaje.

Ovom sudu drugog stupnja nisu uvjerljive teze na kojima se implicite kroz žalbene navode sugerira, da je droga mogla pripadati bilo kome, odnosno da je policija optuženiku „podmetnula“ drogu kako bi ga se neosnovano osudilo zbog trgovine narkoticima.

Naime, takva koincidencija da je droga pronađena na mjestu na kojem se „slučajno“ zatekao optuženik na putu u R. je potpuno neprihvatljiva i takav zaključak ne zahtijeva širu argumentaciju. Teza žalbe da nije isključeno da mu je policija sve ovo „namjestila“ također nije prihvatljiva jer se postavlja pitanje zašto bi policija upravo optuženika, koji nije evidentirani „diler“ droga, jer je do sada dva puta osuđivan samo radi neovlaštenog posjedovanja opojnih droga, lažno teretila zbog ovog kaznenog djela i to na način da se iscenirala ovakva komplicirana operacija koja zahtijeva praćenje optuženika iz S. u R., podmetanje droge u trenutku kada optuženik izlazi iz auta, (iako policija ne može unaprijed računati da će optuženik na putu stati i izlaziti iz vozila) i sl.

Iz svih naprijed navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno  utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik se ne žali zbog povrede kaznenog zakona, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, i u tom pravcu ispitao prvostupanjsku presudu te je utvrdio da kazneni zakon nije povrijeđen na štetu optuženika.

Neosnovano se optuženik žali zbog odluke o kazni i odluke o oduzimanju predmeta. Naime, kada je sud prvog stupnja pobijanom presudom u cijelosti ostavio  na snazi citiranu pravomoćnu presudu Županijskog suda u Šibeniku i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske to znači da je ta presuda ostala neizmijenjena i u odluci o kazni i odluci o oduzimanju predmeta.

Dakle, kako žalba optuženika  nije osnovana trebalo ju je, na temelju čl. 482. ZKP/08, kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 21. prosinca 2016.