Broj: Kž 426/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. A. K. i opt. L. H., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 15. lipnja 2016. broj K-8/16-40, u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2016.,

p r e s u d i o   j e

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. A. K. i opt. L. H. kao neosnovane te potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru opt. A. K. i opt. L. H. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, pa je opt. A. K. na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci a opt. L. H. na temelju čl. 230. st. 2. u vezi čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 54. KZ/11 opt. A. K. u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. siječnja 2016. do 19. veljače 2016., te od 15. ožujka 2016. pa nadalje.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećeni M. i p. d.o.o. S. je sa imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 1700,00 kuna upućen na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 opt. A. K. i opt. L. H. dužni su solidarno naknaditi efektivne troškove kaznenog postupka u iznosu od 5132,00 kn, te s naslova paušala iznos od 500,00 kn svaki, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni samo u odnosu na opt. A. K., s prijedlogom da se tom optuženiku izrekne stroža kazna.

Žalbu je podnio i opt. A. K. po branitelju Ž. O., odvjetniku iz B., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

Opt. L. H. žalbu je podnio po branitelju P. L., odvjetniku iz B., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika izrekne blaža kazna.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje opt. L. H. smatra da se njegovo djelovanje u izvršenju kaznenog djela svodilo na stajanje pokraj vrata, dakle pomaganje, a da je sve ostale radnje izvršenja počinio opt. A. K., slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da bi on bio supočinitelj djela.

Međutim, opt. L. H. se na raspravi o kaznenom djelu koje mu je optužnicom stavljeno na teret očitovao na način da se smatra krivim, a počinjenje kaznenog djela priznao je potpuno i u svojoj obrani.

Prema odredbi čl. 464. st. 7. ZKP/08, žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti optuženik u odnosu na točku optužbe za koju se izjasnio da se smatra krivim, osim ako je optuženik za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, a o tome se ovdje ne radi.

Zbog toga optuženik žalbom ne može osporavati pravilnost niti potpunost utvrđenja koja se odnose na okolnosti počinjenja i njegovu krivnju za kazneno djelo razbojništva, pa njegova žalba iz osnove navedene u čl. 470. ZKP/08 u tom dijelu nije razmatrana.

Kako opt. L. H. sa identičnim žalbenim prigovorom obrazlaže i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, valja naglasiti da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio njegovu ulogu u počinjenju kaznenog djela razbojništva i to u svojstvu supočinitelja. Naime, upravo iz obrane opt. H. nedvojbeno proizlazi da je djelo počinjeno na temelju zajedničke odluke oba optuženika, te da je u vrijeme počinjenja djela maskiran stajao uz vrata trgovine, i to sa unutarnje strane, na koji način je, a kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja sudjelovao u radnji izvršenja kaznenog djela kao supočinitelj. Stoga žalba opt. H. zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud u odnosu na opt. A. K. propustio dovoljno cijeniti okolnost da je taj optuženik višekratno, pa i istovrsno osuđivana osoba.

Opt. A. K. u žalbi zbog odluke o kazni navodi da prvostupanjski sud nije dovoljno uzeo u obzir njegovo iskreno priznanje djela, te okolnost da je ovisnik o više psihoaktivnih tvari, kao i okolnost da je zadnje djelo počinio 2013., od kada se više ne pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela.

Opt. L. H., pobijajući presudu iz iste zakonske osnove tvrdi da sud prvog stupnja u odnosu na njega pri izricanju kazne nije dovoljno vrednovao činjenicu da kod njega nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost, a propustio je cijeniti, kao olakotno njegove loše materijalne prilike.

Međutim, žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

Ispitujući odluku o kazni pobijane presude, te imajući u pritom vidu žalbene navode državnog odvjetnika i oba optuženika, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje vrste i visine kazne sukladno čl. 47. KZ/11, pri čemu je sve utvrđene okolnosti ispravno i vrednovao.

Naime, prilikom odmjeravanja kazne, sud prvog stupnja je osnovano opt. K. i opt. H. kao olakotno uzeo da su priznali počinjenje kaznenog djela i da su loših materijalnih i socijalnih prilika, a opt. K. još posebno kao olakotno da je djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti, te opt. H. kao olakotno i dosadašnju neosuđivanost, te da je dužan skrbiti o maloljetnom djetetu. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i otegotne okolnosti na strani opt. K., koje se ogledaju u činjenici da je više navrata osuđivan, pri čemu i za istovrsno kazneno djelo, dok kod opt. H. otegotne okolnosti nisu utvrđene.

Stoga su, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, izrečene kazne i to opt. K. u visini od tri godine i šest mjeseci, te opt. H. kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci uz pravilnu primjenu odredbi o ublažavanju kazne, upravo primjerene kako počinjenom djelu, tako i ličnostima počinitelja. Naime, ovaj sud drugog stupnja nalazi da su izrečene kazne optuženicima adekvatne stupnju njihove krivnje, te pogodne da ostvare i svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 - izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak, te utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela. Zbog iznijetih razloga nije bilo osnove za pooštrenje kazne opt. K. za što se u svojoj žalbi zalaže državni odvjetnik, niti za blaže kažnjavanje za što se u svojim žalbama zalažu optuženici.

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio postupovne povrede na koje, kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom izloženog, a budući ne postoje razlozi zbog kojih stranke pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08, njihove žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 22. prosinca 2016.