10 Gž-730/17-2                                                                                                                              

             

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borellia 9                                                                                       10 Gž - 730/17 - 2

 

 

 

 

     R E P U B L I K A    H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

             

 

 

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., zastupane po O. državnom odvjetništvu u Z., OIB: …, protiv tuženika M. N., B., …, OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice R. H. protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj Pn-80/16 od 19. svibnja 2017., dana 29. travnja 2019., 

 

 

                                                           r i j e š i o    j e

 

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj Pn-80/16 od 19. svibnja 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

 

 

                                                              Obrazloženje

 

             

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku M. N. da tužiteljici R. H. s osnova naknade imovinske štete plati iznos 5.318,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 1.026,04 počevši od 21. svibnja 2013., a na iznos od 4.292,51 kn počevši od 28. prosinca 2012., pa do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H. narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, kao i da joj nadoknadi trošak prouzročen ovom parnicom, sve u roku 15 dana".

 

              Protiv označene presude prvostupanjskog suda žalbu je izjavila tužiteljica R. H. iz svih žalbenih razloga navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe čl. 116., čl. 117. i čl. 118. Zakona o državnim službenicima i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Žaliteljica ističe da griješi prvostupanjski sud kada obrazlaže da se nije u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima jer čelnik državnog tijela, kod kojega je tuženik bio u službi, nije donio rješenje iz čl. 117. Zakona o državnim službenicima. Žaliteljica smatra da je ovakav stav prvostupanjskog suda pogrešan jer postoji odgovornost tuženika za štetu po općim propisima obveznog prava posebice jer je isti priznao štetni događaj i štetu, pa ju je dužan nadoknaditi. Žaliteljica upire da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice o stupnju nepažnje tuženika prilikom uzrokovanja nezgode, što proizlazi iz samog sadržaja odgovora na tužbu, kao i navoda tijekom postupka. Žaliteljica predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati uz nalaganje tuženiku da žaliteljici nadoknadi trošak postupka.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Prije svega treba reći da se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva isplata novčanog iznosa od 5.318,55 kn (čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine",  broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14.- dalje ZPP).

 

              Sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda ili rješenje, kojim se završava postupak u sporu u postupku u sporovima male vrijednosti, može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 10. i 11. tog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle presuda suda prvog stupnja u konkretnom slučaju se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa iz tih razloga, žalbu tužiteljice R. H. u dijelu kojim upire da je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenice o stupnju nepažnje tuženika M. N., ovaj sud nije uzeo u obzir prilikom ispitivanja pobijane presude.

 

              Ispitujući pobijano rješenje, povodom žalbe tužiteljice R. H., ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

              Naime, prvostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužiteljice R. H. kao neosnovan, a iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da to čini jer čelnik državnog tijela, u kojem je tuženik M. N. bio državni službenik, nije postupio u smislu odredbe čl. 117. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" broj: 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 24/08., 34/11., 49/11., 34/12. i 49/12. – dalje ZDS) pa da time nisu ispunjene pretpostavke da bi sud, o odgovornosti tuženika M. N., odlučivao primjenom odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15. - dalje ZOO), a što bi ukazivalo da prvostupanjski sud drži kako nisu ispunjene procesne pretpostavke za pokretanje parničnog postupka, a u kojem slučaju je isti tužbu sa tužbenim zahtjevom morao odbaciti kao nedopuštenu, a ne odbiti kao neosnovanu, odnosno meritornom odlukom.

 

              Ovakvo obrazloženje prvostupanjskog suda je u suprotnosti sa izrekom pobijane presude i zbog toga se ne može valjano ispitati, što ukazuje da je ista donesena uz počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Prvostupanjskom sudu se ukazuje da, prema stavu ovog suda, postupanje čelnika državnog tijela po odredbi čl. 117. ZDS i donošenje rješenja o visini i načinu nastanka štete nije procesna pretpostavka za pokretanje parničnog postupka te odlučivanje o naknadi štete po općim propisima obveznog prava, na to ukazuje sadržaj te odredbe koji dopušta, ali ne obvezuje, čelnika tijela da rješenjem, koji nije upravni akt, dakle koji nema snagu ovršne isprave, utvrdi visinu štete i okolnost prema kojima je ista počinjena, no iz sadržaja te odredbe ne proizlazi takva obveza i gubljenje prava na sudsku zaštitu i naknadu štete u sudskom postupku.

 

              Na to ukazuje i odredba čl. 118. ZDS koja određuje da će se šteta nadoknaditi po općim propisima obveznog prava u slučaju kada službenik odbije nadoknaditi štetu dragovoljno ili po pozivu državnog tijela kojem je počinjena, pa dakle upravo samo odbijanje naknade štete je pretpostavka da se ista potražuje u sudskom postupku i po općim propisima obveznog prava, s time da i dalje treba uzeti u obzir odredbu čl. 116. ZDS koja propisuje potrebni oblik krivnje državnog službenika za obvezu nadoknade počinjene štete.

 

              S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, žalbu tužiteljice R. H. uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

 

                U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti ukazanu bitnu povredu te će obnoviti provedene dokaze, te eventualno novo predložene sukladno odredbi čl. 461.a ZPP, te će nakon kritičke i savjesne ocjene provedenih dokaza, te utvrđenja bitnih činjenica, odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a svoju odluku valjano obrazložiti.

 

              S obzirom za sve navedeno, trebalo je riješiti kao u izreci.

 

                                                        U Zadru, 29. travnja 2019.

                                                                                                                             

 

                                                                                                                                      S U D A C

 

                                                                                                                                    Željko Đerđ