Broj: Kr 93/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. C. zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. siječnja 2016. broj Kzd-1/15 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2016. broj Kžzd-66/16, u sjednici održanoj 4. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se zahtjev osuđenog D. C. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 27. siječnja 2016. broj Kzd-1/15, potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2016. broj Kžzd-66/16, D. C. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 2. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine te dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11. za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju osam mjeseci i u trajanju četiri mjeseca pa je, na temelju članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. siječnja 2015. do 9. srpnja 2015., a na temelju članka 148. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), osuđenik je oslobođen od obveze naknade troškova kaznenog postupka.

 

              Osuđeni D. C. je po braniteljici, odvjetnici V. G.-Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude iz razloga navedenih u članku 469. točkama 1. i 4. ZKP/08. i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „ukine i vrati predmet na ponovno suđenje, odnosno istu preinači u pravcu iznesenih navoda“.

 

              Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje, a taj odgovor dostavljen je osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

              Zahtjev nije osnovan.

 

              Obrazlažući povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., osuđeni D. C. tvrdi da nije mogao biti proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. u stjecaju s kaznenim djelom teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 2. KZ/11. jer da je „prijetnja nanošenja teških tjelesnih ozljeda (…) jedan od kvalificiranih oblika kaznenog djela prijetnje pa time nanošenje teških tjelesnih ozljeda pokriva i ostale kvalifikatorne oblike prijetnje“. Smatra „da se u predmetnom slučaju može raditi samo o prividnom stjecaju kaznenih djela“, zbog čega zaključuje da „je zakon pogrešno primijenjen na štetu okrivljenika“.

 

              Suprotno ovim tvrdnjama, ispravno je D. C. osuđen zbog počinjenja kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. i teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 2. KZ/11. u stjecaju. Naime, iz činjeničnog opisa radnji tih djela sadržanog u izreci prvostupanjske presude proizlazi da je osuđenik 17. siječnja 2015. oštećenoj J. K., dok ju je, „u cilju da je teško tjelesno povrijedi (…), udarao rukama po glavi i naguravao, (…) u cilju da je ustraši i uznemiri, rekao da ako on ne završi posao da zna ljude koji će to učiniti umjesto njega, da će je ubiti on ili netko drugi jer zna ljude, uslijed čega je J. K. osjetila strah za svoj život, a od udaraca je zadobila teške tjelesne povrede“ koje su nastavno i detaljno opisane. Dakle, prijetnja ubojstvom, izrečena oštećenici tijekom zadavanja joj teških tjelesnih ozljeda, ne može biti konzumirana u kaznenom djelu iz članka 118. KZ/11. jer osuđenik radnje kojima tu prijetnju i ostvaruje ne čini istovremeno ili neposredno nakon izricanja prijetnje, već prijetnju počinjenjem još težeg kaznenog djela (ubojstva) zapravo osnažuje zadavanjem oštećenici teških tjelesnih ozljeda. Zbog toga se ne radi o prividnom, nego o pravom stjecaju kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. i teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 2. KZ/11., pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. koju osuđenik ističe u zahtjevu.

 

              U odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11. počinjeno na štetu maloljetnog I. K. osuđeni D. C. u zahtjevu tvrdi da „sud bez ikakvog dokaza utvrđuje da je postupanje osuđenika ozbiljno ugrozilo i ugrožava odgoj, razvoj i zdravlje mlt. I. K.“, da „utvrđeno postupanje osuđenika ne upućuje da bi se radilo o takvoj učestalosti ili intenzitetu koji bi kod djece uzrokovao znatnu fizičku ili psihičku bol“ te da „u svakom slučaju nije dokazano da bi osuđenik postupao s namjerom izazivanja fizičke ili psihičke boli kod mlt. I. K.“ pa smatra da „nisu ispunjena subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 177. st. 2.“ zbog čega da je „Kazneni zakon primijenjen na štetu osuđenika“.

 

              Međutim, u činjeničnom opisu radnji ovog kaznenog djela sadržanom u izreci prvostupanjske presude jasno su opisana postupanja osuđenika koja, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predstavljaju zlostavljanje djeteta I. K. koje je jedan od oblika počinjenja kaznenog djela iz članka 177. stavka 2. KZ/11. Naime, osuđenik je, prema tim utvrđenjima, „pristajući ugroziti (…) psihofizički razvoj“ i oštećenika I. K., u njegovoj prisutnosti „lupao po prozorima stana i vikao tražeći od djeteta A. C. da ga pusti u stan (…), vrebao po dvorištu i skrivao se po podrumu praveći se da je otišao pa bi nakon nekog vremena ponovno počeo lupati po vratima i prozorima, a kada bi ga J. K. ipak pustila u stan, vrijeđao bi ju pred djecom raznim pogrdnim riječima, govoreći joj da je kurva i drolja, vikao i psovao te u više navrata govorio da će ih sve porokati, da će onda otići na Savski mosti i ubiti sebe ali da se neće ubiti bez veze, a jedne prilike ju je također u prisustvu djece naguravao od stana do dvorišta, kada ju je gurnuo na zidić uslijed čega je pala, dok su djeca za to vrijeme vrištala i plakala (…), a također djetetu I. K. govorio da zašuti, da se ne miješa i da se makne od njega i od mame te da ga mama više ne zanima, kojim riječima i ponašanjem je ugrozio psihofizički razvoj djece A. C. i I. K.“. Ovakve osuđenikove radnje nedvojbeno predstavljaju zlostavljanje djeteta I. K. jer izvjesno mogu negativno utjecati na njegov psihofizički razvoj, a osuđenikov oblik krivnje naznačen je kao neizravna namjera s kojom je također moguće počiniti predmetno kazneno djelo. Konačno, nastupanje štetnih posljedica (uzrokovanje znatne fizičke ili psihičke boli kod djeteta), suprotno tvrdnjama osuđenika, nije element bića kaznenog djela iz članka 177. stavka 2. KZ/11. već su posljedice koje su opisane u stavku 3. članka 177. KZ/11. kvalifikatorne okolnosti koje dovode do strožeg kažnjavanja, ali za takav oblik ovog kaznenog djela osuđenik niti nije proglašen krivim.

 

              Pritom se napominje da citirani osuđenikovi navodi kojima osporava činjenična utvrđenja ne mogu biti predmetom zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude jer se ovaj pravni lijek, prema članku 517. stavku 1. ZKP/08., može podnijeti samo zbog u tim odredbama navedenih povreda odredaba kaznenog postupka i povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika.

 

              Slijedom iznesenog, nije počinjena niti povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. KZ/11. koju citiranim tvrdnjama u odnosu na ovo kazneno djelo ističe osuđeni D. C..

 

              Konačno, osuđenik u zahtjevu tvrdi da je došlo do povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku jer da je „drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene navode osuđenika“ kojima je on „u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude argumentirano izložio razloge radi kojih se na iskazima oštećene J. K. i mlt. A. C. ne može temeljiti utvrđenje odlučnih činjenica niti isključiti kao istinita obrana osuđenoga koju potvrđuje djelomično iskaz policajca D. Ž. i D. K.“, a da se „obrazloženje suda drugog stupnja (…) svodi na nabrajanje dokaza na kojima se temelji presuda suda prvog stupnja bez osvrta na konkretne žalbene navode osuđenika“.

 

              Citiranim tvrdnjama osuđenik zapravo ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ali ta povreda nije neka od onih zbog kojih se, prema odredbi članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti. I., potrebno je naglasiti da se drugostupanjski sud u opširnoj odluci očitovao o svim istaknutim žalbenim osnovama – posebno i o onoj iz članka 470. stavka 2. ZKP/08. i to upravo u odnosu na žalbene navode kojima je osporavan iskaz oštećene J. K. ispitane kao svjedokinje, a njen je iskaz, kao i iskaze svih ostalih ispitanih svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka te isprave, odgovarajući na žalbene navode, analizirao na stranici 4. (odlomci 2. i 3.) drugostupanjske presude – te je dostatno i jasno odgovorio na sve bitne navode žalbe koju je osuđenik podnio protiv prvostupanjske presude

 

              Dakle, drugostupanjski je sud postupio u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP/08. (koja, uostalom, niti ne nalaže drugostupanjskom sudu odgovoriti na svaki navod iz žalbe, već na one važne tvrdnje istaknute u odnosu na pojedine žalbene osnove), pa u žalbenom postupku nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/08. na koju u zahtjevu upire osuđenik.

 

              Slijedom iznesenog, zahtjev osuđenog D. C. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

 

 

Zagreb, 4. siječnja 2017.