1

Poslovni broj: UsImio-41/19-7

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

     UPRAVNI SUD U SPLITU

      Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Vesni Šimić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. A., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po opunomoćeniku Ž. M., službenoj osobi tuženika, radi prijevremene starosne mirovine, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 25. travnja 2019., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 26. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: 140-02/18-03/03014139024, Urbroj: 341-99-99-06/2-18-009514 od 18. veljače 2019.

                                                                         i

 

                                                                r i j e š i o   j e

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: 140-02/18-03/03014139024, Urbroj: 341-99-99-06/2-18-009514 od 18. veljače 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u D. od 30. studenoga 2018., kojim je tužitelju, rođenom 4. kolovoza 1951., priznato počevši od 1. studenog 2012. pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u svoti od 3.839,77 kuna mjesečno.

Tužitelj je pravovremeno podnio tuženiku protiv osporenog rješenja tuženika, ističući da je podnio žalbu na rješenje od 30. studenoga 2018. jer mu u iznos visine mirovine nisu obračunati platni podatci tj. novčani iznosi ostvareni u godinama i firmama, pobliže navedeni u žalbi. Nedvojbeno stoji činjenica da su sve navedene firme A. redovno i uredno  plaćale sve zakonske doprinose tuženiku za tužiteljevu mirovinu, pa je stoga i tuženik morao po zakonu i po službenoj dužnosti imati svu navedenu traženu i nedostajuću dokumentaciju u evidenciji tužiteljevih mirovinskih doprinosa, čak i u slučaju da su u međuvremenu te navedene firme „ugašene“ ili su dobile neke nove pravne sljednike. Nadalje, da je poduzeo niz radnji i da je dobio pouzdanu informaciju da tuženik u svojoj evidenciji ima i posjeduje kompletnu evidenciju tužiteljevih plaća za period rada u firmi A. n.sol.o., Zagreb, O. M. n.sub.o. od dana 1. siječnja 1989. do zaključno s danom 31. prosinca 1989., pa stoga ovim putem zahtijeva od Suda da po službenoj dužnosti provjeri ove navode i utvrdi postojanje evidencije iznosa plaća. Prema dobivenim neslužbenim informacijama tuženik u svojoj evidenciji podataka o plaćama, osnovicama osiguranja, naknadama i vrijednosnim bodova za 1989. ima evidentirano da tužitelj ima plaću/naknadu: 28.779,22, prosječna godišnja plaća u Republici Hrvatskoj 9.870,98, vrijednosni bodovi: 2,9155, ukupni vrijednosni bodovi po godini: 2,9155. Temeljem naprijed navedenog ovim putem tužitelj zahtijeva od naslova da mu presudom prizna visinu plaće koju je imao u O. M., n.sub.o. od dana 1. siječnja 1989. do zaključno sa danom 31. prosinca 1989. i obračuna u iznos mirovine za cijeli period rada u navedenim O. A. radna organizacija za vanjsku trgovinu u periodu od dana 1. lipnja 1984. do zaključno s danom 30. travnja 1990.

Nedvojbeno stoji činjenica da su svi naprijed navedeni podaci morali po Zakonu o arhivskom gradivu i arhivama, Zakonu o mirovinskom osiguranju, članku 7. i 8. Zakona o općem upravnom postupku i po službenoj dužnosti biti ažurno evidentirani kod tuženika. Tužitelj posebno ističe činjenicu da je netko počinio/la teško kazneno djelo brisanjem tužiteljeve evidencije o mirovinskom stažu i njegovim primanjima u naprijed navedenim poduzećima, a također i iz firme u kojima je tužitelj također radio i to u O. b. D. i Zavodu za izgrađivanje D., koje podatke je tužitelj osobno ishodio i dostavio tuženiku, iako je to zakonska i službena dužnost tuženika. Tužitelj posebno ističe činjenicu da je moguć zakonit izračun iznosa prijevremene starosne mirovine za gore navedene firme A. i to temeljem zakonite pravno valjane službene dokumentacije koju je tužitelj dostavio tuženiku u prilogu dopisa od 16. lipnja 2017. i to obrasca MPP-1/M2 i M4 Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala za g. B. i rješenje 5/3 - NM firme „I.“ Poduzeće za međunarodnu trgovinu, B. od 2. svibnja 1990., iz kojeg se nedvojbeno utvrđuju brojni podaci. Tužitelj posebno ističe sljedeće činjenice: na temelju tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa tužitelj je Sporazumom o preuzimanju radnika dvaju poduzeća tj. A.-M., i „I.“, B. prešao raditi iz firme A.-M., u firmu „I.“, B. Isto znači da je tužitelj sukladno tada važećim zakonskim propisima Republike Hrvatske prešao raditi na isti visoki rang radnog mjesta i za istu visinu plaće (dohotka), jer po tada važećem Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa radnik nije smio biti oštećen za visinu plaće tj. morala je biti istog ili većeg iznosa, a po zakonu nije smjela biti manja. U rubrici zarada – doprinos naveden je iznos od 5.228.160 dinara mjesečno, pa stoga tužitelj smatra da je zakonito i opravdano da mu Sud presudom prizna navedeni iznos doprinosa od 5.228.160 dinara mjesečno i za cijelo vrijeme rada u naprijed navedenim poduzećima A. n.sol.o. Naprijed navedene zakonske odredbe, činjenice i dokumente tuženik u predmetnom rješenju nigdje ne spominje niti ih je uvažio, iako da je po zakonu to bio dužan učiniti. Temeljem naprijed navedenog tužitelj zahtijeva od Suda da mu presudom prizna visinu plaće u iznosu od 5.228,160 dinara mjesečno i naloži tuženiku da tužitelju obračuna u iznos mirovine za cijeli period rada u navedenim O. A. radna organizacija za vanjsku trgovinu, A. n.sol.o., u periodu od 1. lipnja 1984. do zaključno sa danom 30. travnja 1990. Tuženik u predmetnom rješenju nije u iznos visine (svote) mirovine obračunao ostvarene iznose plaća za period rada u firmi „I.“ poduzeće za međunarodnu trgovinu, B. za razdoblje rada 1. svibnja 1990. do zaključno s danom 30. rujna 1990. (5 mjeseci), iako je po odredbama članka 17. točka 2. i čl. 1. točka 11., 12. i 13. Zakona o potvrđivanju Ugovora između RH i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju to bio dužan učiniti jer je ovim Zakonom i navedenim člancima jasno propisano način primjene ovog Ugovora u Republici Hrvatskoj i utvrđivanja novčanih davanja građana kao da su radili u Republici Hrvatskoj. Tužitelj posebno ističe činjenicu da tuženik u predmetnom rješenju nije postupio niti po odredbama tuženikovog ranije donijetog rješenja Klasa: 141-02/13-01/OB, Urbroj: 341-99-05/3-13/1768 od 4. travnja 2013., kojim je uvažena njegova žalba. Tužitelj predlaže da Sud donese presudu kojom će poništiti rješenje tuženika Klasa: 140-02/18-03/03014139024, Urbroj: 341-99-06/2-18-009514 od 18. veljače 2019. Zatražio je da Sud odredi da je tuženik dužan novim rješenjem tužitelju obračunati iznos od 5.228.160,00 dinara mjesečno u novi izračun visine mirovine tužitelja za cjelokupni vremenski rad u firmama. Ujedno je zatražio troškove upravnog spora.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana. Osporavano rješenje doneseno je u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Naime, tužitelju je priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu na temelju mirovinskog staža utvrđenog prema odredbama članka 22. do 28. Zakona o mirovinskom osiguranju na teret hrvatskog mirovinskog osiguranja koji iznosi 35 godina, 5 mjeseci i 8 dana. Od toga je pet mjeseci mirovinskog staža navršenog u Republici Srbiji u razdoblju od 1. svibnja 1990. do 30. rujna 1990. preuzeto na teret hrvatskog mirovinskog osiguranja prema članku 17. stavku 1. i 2. Ugovora između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju, a Ugovorom nije predviđena mogućnost uzimanja u obzir i platnih podataka za to razdoblje jer doprinosi nisu uplaćeni u Republici Hrvatskoj (presuda Visokog upravnog suda, poslovni broj, Usž-3415/16-2 od 22. veljače 2017.) Matična evidencija u mirovinskom osiguranju je djelatnost prikupljanja, registriranja i vođenja podataka neophodnih za provedbu mirovinskog osiguranja, a matičnu evidenciju o osiguranicima, obveznicima plaćanja doprinosa i korisnicima prava iz mirovinskog osiguranja vodi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na temelju podataka koje su dužni dostavljati obveznici plaćanja doprinosa. U postupku ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja, temeljni elementi za priznanje i određivanje prava (mirovinski staž, plaća, naknade plaće, osnovica osiguranja) uzimaju se iz podataka koji su registrirani i pohranjeni u matičnoj evidenciji. Prema članku 96. Zakona Zavod je obvezan utvrditi točnost i potpunost podataka koji se unose u matičnu evidenciju i koji služe za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja, a svojstvo osiguranika, mirovinski staž, plaće, osnovice osiguranja, naknade plaće i doprinos utvrditi na osnovi isprava izdanih u skladu sa zakonom (članak 99. stavak 1. Zakona). Ovom odredbom je uspostavljeno pravilo da se činjenice na kojima se temelje prava, odnosno davanja iz mirovinskog osiguranja, utvrđuju samo na temelju isprava. Za mirovinski staž tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 1989. do 30. travnja 1990. kod poslodavca O. M. uzeti su u obzir podaci o plaći. Za razdoblja zaposlenja od 1. lipnja 1984. do 31. prosinca 1988. u A. nedostaju podaci o plaći za 1985., 1987. i 1988., koji su zatraženi od Državnog arhiva u Z., ali su oni dopisom od 8. studenoga 2018. obavijestili Zavod da kod njih nije pohranjena dokumentacija tvrtke A. A. d.o.o., A. n.sol.o. u V. G. i M. d.d. u Z.

Slijedom navedenog osporavano rješenje na zakonu je utemeljeno. Predlaže da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je 25. travnja 2019. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju su pristupili tužitelj i opunomoćenik tuženika.

Sud je odbio prijedlog tužitelja za provođenjem dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka A. P., M. Z., S. M. i D. A., kao suvišan, jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti i bez provođenja predloženog dokaza.

Sud je odbio prijedlog tužitelja za nalaganjem Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske i Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske provođenje istražnog postupka protiv nepoznatih počinitelja radi utvrđivanja gdje se nalaze platni podaci tužitelja, odnosno jesu li izbrisani, jer Sud ne nalazi da ima osnova za sumnju da se radi o kaznenom djelu, a ukoliko tužitelj smatra da isto postoji, te eventualno ima saznanja o istom, ovlašten je sam podnijeti kaznenu prijavu.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Iz spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj dana 10. kolovoza 2012. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu.

Postupajući po navedenom zahtjevu doneseno je prvostupanjsko rješenje od 19. studenog 2012., kojim je tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši  od 1. studenog 2012. u iznosu od 3.794,59 kuna mjesečno, protiv kojeg je tužitelj izjavio žalbu, te je navedeno rješenje poništeno drugostupanjskim rješenjem od 31. prosinca 2012.

U ponovnom postupku doneseno je rješenje od 4. veljače 2013., kojim je tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. studenog 2012. u iznosu od 3.839,77 kuna mjesečno, protiv kojeg je tužitelj ponovno izjavio žalbu, te je navedeno rješenje poništeno drugostupanjskim rješenjem od 4. travnja 2013.

U izvršenju navedenog rješenja doneseno je prvostupanjsko rješenje od 28. lipnja 2013., kojim je tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. studenog 2012. u iznosu od 3.839,77 kuna mjesečno, protiv kojeg je tužitelj ponovno izjavio žalbu, te je navedeno rješenje poništeno drugostupanjskim rješenjem od 31. listopada 2013.

U izvršenju navedenog rješenja doneseno je prvostupanjsko rješenje od 22. srpnja 2014., kojim je tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. studenog 2012. u iznosu od 3.839,77 kuna mjesečno, protiv kojeg je tužitelj ponovno izjavio žalbu, te je navedeno rješenje poništeno drugostupanjskim rješenjem od 11. studenog 2014., protiv kojeg je tužitelj podno tužbu.

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3415/16-2 od 22. veljače 2017. odbijena je žalba i potvrđena je presuda ovog suda, poslovni broj: 3 Uslmio-551/14-8 od 9. lipnja 2016., u kojem obrazloženju se Sud očitovao o primjeni članka 17. stavak 2. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 14/01 i 10/03)., a vezano uz platne podatke za staž kraći od 12 mjeseci, prema kojem se isti ne mogu uzimati u obzir prilikom izračuna mirovine iz hrvatskog osiguranja.

U izvršenju rješenja od 11. studenog 2014. doneseno je prvostupanjsko rješenje od 7. srpnja 2017., kojim je tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. studenog 2012. u iznosu od 3.839,77 kuna mjesečno, protiv kojeg je tužitelj ponovno izjavio žalbu, te je navedeno rješenje poništeno drugostupanjskim rješenjem 23. travnja 2018, u kojem je u bitnom navedeno da za pet mjeseci navršenog mirovinskog staža u Republici Srbiji u razdoblju od 1. svibnja 1990. do 30. rujna 1990., koji je preuzet na hrvatski teret prema članku 17. stavku 1. i 2. Ugovora, nije predviđena mogućnost uzimanja u obzir platnih podataka jer su doprinosi plaćeni u Republici Srbiji.

S tim u svezi tuženik se pozvao na citiranu presudu ovog suda, poslovni broj: 3 Uslmio-551/14-8 od 9. lipnja 2016. i presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3415/16-2 od 22. veljače 2017. Tuženik je poništio prvostupanjsko rješenje od 7. srpnja 2017., jer nedostaju podaci o plaći za razdoblje zaposlenja od 1. lipnja 1984. do 31. prosinca 1988., za koje razdoblje je tužitelj bio zaposlen kod poslodavca „A.“ i to za 1985., 1987. i 1988. godinu, a isti podaci nisu zatraženi od nadležnog Državnog arhiva, te je ocijenjeno da je isto doneseno na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo zatražilo je od Državnog arhiva u Zagrebu platne podatke tužitelja za sporno razdoblje, koji je dopisom od 8. studenog 2018. obavijestio prvostupanjsko tijelo da nisu preuzeli arhivsko gradivo, nakon čega je doneseno rješenje od 30. studenoga 2018., kojim je tužitelju, rođenom 4. kolovoza 1951., priznato počevši od 1. studenog 2012. pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u svoti od 3.839,77 kuna mjesečno.

Protiv tog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika od 18. veljače 2019.

Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja razvidno je da je tužitelj, koji je rođen 4. kolovoza 1951., do dana 1. studenog 2012. navršio 61 godinu i 2 mjeseca života, da mirovinski staž tužitelja prema članku 22. ZOMO, koji se računa za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu, iznosi do dana 1. studenog 2012. ukupno 35 godina, 5 mjeseci i 8 dana, te je ispunio uvjete za priznavanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu prema članku 31. i 32. ZOMO. Najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi utvrđeni su prema članku 75. do 77. ZOMO-a i iznose 1.6974 ostvareni u razdoblju od 1976. do 2011., da polazni faktor prema članku 78. stavak 2. ZOMO-a iznosi 0.8436, da su osobni bodovi za određivanje prijevremene starosne mirovine određeni prema članku 79. i 184. ZOMO dobiveni tako da se najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi 1.6974 pomnože s ukupnim mirovinskim stažem iskazanim u decimalnom obliku 35.4389 i s polaznim faktorom 0.8436, te iznose 50.7459. Svota tužiteljeve mirovine određena je prema članku 74. st. 1. ZOMO tako da se osobni bodovi 50.7459 pomnože s mirovinskim faktorom 1,0 i s aktualnom vrijednošću mirovine na dan priznanja prava na mirovinu od 59,58 kn sukladno Odluci o aktualnoj vrijednosti mirovine (Narodne novine, broj: 100/12), te iznosi 3.023,44 kn mjesečno. U svotu  mirovine prema članka 79. stavak 2. ZOMO uračunat je i dodatak na mirovinu u svoti od 816,33 kn određen na način i pod uvjetima određenim Zakonom o dodatku na mirovine određene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 79/2007., 114/2011.). Slijedom navedenog tužiteljeva mirovina iznosi 3.839,77 kn mjesečno, počevši od 1. studenog 2012.

Prema članku 94. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, 76/12 - dalje ZOMO), koji je valjalo primijeniti sukladno članku 187. („Narodne novine“ broj: 157/13), Zavod obvezno vodi matičnu evidenciju o osiguranicima, poslovima iz članka 38. ovoga Zakona, korisnicima prava iz mirovinskog osiguranja te obveznicima doprinosa na način i u skladu s odredbama ovoga Zakona (stavak 1). Podaci iz stavka 1. ovoga članka evidentiraju se u matičnoj evidenciji na način i u postupku koji utvrđuje Zavod općim aktom (stavak 2.). Nadalje, prema članku 96. ZOMO Zavod je obvezan utvrditi točnost i potpunost podataka koji se unose u matičnu evidenciju i koji služe za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja (stavak 1.) Podaci uneseni u matičnu evidenciju, na način propisan ovim Zakonom, mogu se naknadno mijenjati samo ako se utvrdi da su netočni (stavak 2.).

Prema članku 97. stavku 1. ZOMO-a, podaci sadržani u matičnoj evidenciji koriste se za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja, provedbu toga osiguranja i za druge potrebe određene zakonom i općim aktom Zavoda.

Prema odredbi članka 99. stavku 1. ZOMO svojstvo osiguranika, mirovinski staž, plaće, osnovice osiguranja, naknade plaće i drugo utvrđuju se na osnovi isprava izdanih u skladu sa zakonom.

Prema podacima spisa prvostupanjsko tijelo nije bilo u mogućnosti pribaviti platne podatke za sporno razdoblje od poslodavca tužitelja, što je razvidno i iz dopisa od 3. lipnja 2015., niti od pravnog sljednika poslodavca tužitelja – trgovačkog društva M. d.o.o., kako proizlazi iz obavijesti istog od 12. lipnja 2018.

Slijedom navedenog, obzirom na stanje spisa te rezultate provedenog upravnog postupka i činjenicu kako je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog drugostupanjskog rješenja utvrđeno da nedostaju platni podaci za razdoblje na koje tužitelj ukazuje u tužbi (1985., 1987. i 1988.) te da nadležni arhiv ne raspolaže navedenim podacima,  to je po ocjeni ovoga suda tužitelju pravilno izvršen obračun visine mirovine na način da su istom prema odredbi članka 75. do 77. ZOMO-a utvrđeni najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi, a sve kako je to gore navedeno.

U odnosu na traženje tužitelja da mu se za sporne godine kod poslodavca A. utvrde vrijednosni bodovi prema plaćama koje je ostvario kod poslodavca M., navesti je da isto nema uporišta u zakonskim odredbama.

Prvostupanjsko tijelo je kod priznavanja prava i utvrđivanja visine mirovine obradilo raspoložive platne podatke koji su mu dostavljeni od poslodavaca, uključujući i platne podatke od 1. siječnja 1989. do 30. travnja 1990., te je utvrdilo visinu mirovine, a sve sukladno odgovarajućim odredbama ZOMO. Drugostupanjsko tijelo je izvršilo kontrolu podataka i osnovica na temelju kojih se vrši izračun mirovine te utvrdilo da je isti pravilno utvrđen. Tužitelj u žalbenom postupku a ni tijekom ovog upravnog spora nije dostavio odnosno raspolagao drugim podacima od poslodavaca.

Slijedom svega navedenog osporeno rješenje od 18. veljače 2019., po ocjeni ovoga suda, a suprotno tvrdnjama tužitelja, donijeto je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju pravilne primjene odredbi materijalnog prava te nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, pri čemu ostali prigovori tužitelja, obzirom na utvrđeno činjenično stanje i citirane odredbe ZOMO-a nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu.

Stoga je, a obzirom da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, valjalo na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan pa je i odlučeno kao u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 26. travnja 2019.

S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66.  ZUS-a).

 

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Vesna Šimić