Broj: Kž-290/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to: Zdravka Garića kao predsjednika vijeća, te Sene Midžić Putigna i Dorijane Dolenec Kujundžić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Marčac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I. okrivljenog J. T. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 330. st. 2. i 3. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama I. okrivljenika J. T. podnesenoj putem branitelja T. B., odvjetnika iz P. i II. okrivljenika P. T., podnesnoj putem branitelja Ž. P., odvjetnika iz V., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu od dana 23. prosinca 2015. godine, posl. br. K-611/15, na sjednici vijeća održanoj dana 04. siječnja 2017. godine

p r e s u d i o   j e

I. Povodom žalbi I. okrivljenika J. T. i II. okrivljenika P. T., a po službenoj dužnosti, te djelomičnim prihvaćanjem žalbe I. okrivljenika J. T. preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se:

- I. okrivljenom J. T. za kaznena djela za koja je tom presudom proglašen krivim i to za kazneno djelo iz čl. 330. st. 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 113/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 u daljnjem tekstu  KZ/97), a kažnjivo po čl. 330. st. 2. KZ/97, temeljem odredbe čl. 330. st. 2. KZ/97 u svezi s čl. 60. st. 1. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. i 4. KZ/97, a kažnjivo po čl. 99. st. 1. KZ/97 temeljem čl. 99. st. 1. KZ/97 u svezi s čl. 60. st. 1. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa se temeljem čl. 60. st. 2. t. c. KZ/97 I. okrivljeni J. T. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci na koju mu se temeljem odredbe čl. 67. KZ/97 primjenjuje uvjetna osuda kojom se određuje da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ukoliko I. okrivljenik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

- II. okrivljenom P. T. za kaznena djela za koja je tom presudom proglašen krivim i to za kazneno djelo iz čl. 330. st. 2. i 3. KZ/97, a kažnjivo po čl. 330. st. 2. KZ/97, temeljem odredbe čl. 330. st. 2. KZ/97 u svezi s čl. 60. st. 1. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. i 4. KZ/97, a kažnjivo po čl. 99. st. 1. KZ/97 temeljem čl. 99. st. 1. KZ/97 u svezi s čl. 60. st. 1. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa se temeljem čl. 60. st. 2. t. c. KZ/97 II. okrivljeni P. T. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci na koju mu se temeljem odredbe čl. 67. KZ/97 primjenjuje uvjetna osuda kojom se određuje da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ukoliko I. okrivljenik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

II. Žalbe I. okrivljenog J. T. u preostalom dijelu te II. okrivljenog P. T. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u preostalom pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom posl. br. K-611/15-45 od dana 23. prosinca 2015. godine Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu oglasio je krivima I. okrivljenika J. T. i II. okrivljenika P. T. da su počinili u stjecaju, svaki po jedno kazneno djelo protiv javnog reda – protupravnom naplatom u pokušaju opisano u čl. 330. st. 2. i 3. KZ/97, a kažnjivo po čl. 330. st. 2. KZ/97, te po jedno kazneno djelo protiv života i tijela teškom tjelesnom ozljedom u pokušaju opisano u čl. 99. st. 1. i 4. KZ/97, a kažnjivo po čl. 99. st. 1. KZ/97.

Temeljem čl. 33. st. 2. KZ/97 u svezi s čl. 60. st. 1. KZ/97 I. okrivljenom J. T. utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, temeljem čl. 99. st. 1. KZ/97 u svezi s čl. 60. st. 1. KZ/97 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te je temeljem čl. 69. st. 6. KZ/97 I. okrivljeniku opozvana uvjetna osuda iz presuda Općinskog suda u Pazinu posl. br. K-420/12-10 od 28. lipnja 2012. godine, preinačena presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Kž-162/13 od 05. studenog 2013. godine zbog kaznenog djela iz čl. 129. st. 2. KZ/97 kojom presudom mu je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko u roku od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, te da se ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a koja kazna zatvora se uzima kao utvrđena.

Temeljem čl. 60. st. 2. t. c. KZ/97 I. okrivljenik J. T. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

Temeljem čl. 63. KZ/97 I. okrivljenom J. T. je u jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca uračunato vrijeme uhićenja i to od 27. veljače 2009. godine od 22,15 sati do 28. veljače 2009. godine u 12,15 sati.

Istom presudom II. okrivljenom P. T. je temeljem odredbe čl. 330. st. 2. KZ/97 u svezi čl. 60. st. 1. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, temeljem odredbe čl. 99. st. 1. KZ/97 u svezi s čl. 60. st. 1. KZ/97 mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te je temeljem čl. 60. st. 2. t. c. KZ/97 II. okrivljeni P. T. osuđen na jedinstvu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a u koju mu je temeljem odredbe čl. 63. KZ/97 uračunato vrijeme uhićenja od 27. veljače 2009. od 23,00 sati do 28. veljače 2009. u 12,15 sati.

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 u daljnjem tekstu ZKP/08) sud je odredio da su I. i II. okrivljeni dužni podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. do 6. ZKP/08 na način da su solidarno dužni podmiriti trošak stalnog sudskog vještaka dr. sc. V. S. u iznosu od 5.367,00 kuna, trošak svjedokinje M. T. u iznosu od 3.000,00 kuna, trošak oštećenika M. S. u iznosu od 80,00 kuna, trošak svjedoka Lj. S. u iznosu od 80,00 kuna, trošak svjedoka A. O. u iznosu od 80,00 kuna, odnosno sveukupno 8.607,00 kuna, te da su svaki dužni na ime paušalne svote platiti iznos od 2.000,00 kuna, dok će se o visini ostalih troškova odlučiti zasebnim rješenjem.

Protiv te presude pravodobne žalbe su podnijeli I. okrivljeni J. T. putem branitelja T. B., odvjetnika iz P., i II. okrivljeni P. T., putem branitelja Ž. P., odvjetnika iz V., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Kaznenog zakona, a I. okrivljeni J. T. i pravodobnu dopunu žalbe i zbog odluke o kazni, s prijedlozima da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili podredno da se preinači pobijanu presudu na način da se okrivljenike oslobodi optužbe, odnosno prema dopuni žalbe I. okrivljenika podredno da se okrivljenicima izrekne uvjetna osuda.

Odgovor na žalbu II. okrivljenika podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu u kojem navodi da smatra tu žalbu neosnovanom te predlaže da je drugostupanjski sud odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Ovaj sud je temeljem čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavio spis na dužno razgledanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola koje je dana 21. listopada 2016. godine vratilo spis.

Nije osnovana žalba II. okrivljenika P. T., kao ni žalba I. okrivljenika J. T. osim zbog odluke o kazni, a ovaj sud je povodom žalbi okrivljenika, a po službenoj dužnosti te djelomičnim prihvaćanjem žalbe I. okrivljenika zbog odluke o kazni, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni.

Iako I. i II. okrivljeni u žalbama ističu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka I. okrivljenik obrazlaže u žalbi isključivo žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prigovarajući pravilnosti činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda navodeći da se isti ne temelje na savjesnoj i brižljivoj ocijeni dokaza, obzirom da je prvostupanjski sud temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja trebao okrivljenike osloboditi optužbe za kaznena djela za koja su optuženi, dok II. okrivljenik ovu žalbenu osnovu obrazlaže tvrdnjama da je nastupila zastara kaznenog progona obzirom da su okrivljenici optuženi za kaznena djela počinjena 27. veljače 2009. godine, čime obrazlaže žalbenu osnovu povrede Kaznenog zakona.

Međutim, iako okrivljenici ne obrazlažu ovu žalbenu osnovu ovaj sud je povodom njihovih žalbi, a temeljem čl. 476. st. 1. ZKP/08 i po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu, te je našao da je prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toj zakonskoj odredbi, osim bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 10. ZKP/08. Naime, prvostupanjski sud je presudom povrijedio odredbu čl. 13. ZKP/08 koji određuje da se povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu. U ovom kaznenom predmetu presudom Općinskog suda u Pazinu posl. br. K-123/12 od 15. ožujka 2013. godine I. i II. okrivljeni oglašeni su krivima da su počinili kaznena djela za koja su oglašeni krivim i ovom presudom, time da im je svakom za kazneno djelo iz čl. 330. st. 2. i 3. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca dok im je za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. i 4. KZ/97 utvrđena svakom kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je svaki od okrivljenika temeljem odredbe čl. 60. st. 2. t. c. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci na koje kazne su im temeljem odredbe čl. 67. KZ/97 primijenjene uvjetne osude s rokom kušnje od tri godine. Protiv te presude žalbe su podnijeli samo I. i II. okrivljeni, dok državno odvjetništvo nije podnijelo žalbu, te se stoga po ukidanju prvostupanjske presude rješenjem ovog suda posl. br. Kž-329/13 od 07. veljače 2014. godine primjenom odredbe čl. 13. ZKP/08 koja propisuje zabranu reformatio in peius okrivljenike nije moglo osuditi na težu kaznu, a što je učinjeno I. okrivljeniku opozivom uvjetne osude izrečene u drugom kaznenom postupku, i posljedično tome višom jedinstvenom kaznom te osudom na kazne zatvora oba okrivljenika.

Obzirom da ova povreda odredaba kaznenog postupka temeljem odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08 ne povlači za sobom i ukidanje prvostupanjske presude već je moguće i prema stanju stvari preinačiti prvostupanjsku presudu ovaj sud je presudio kao u izreci.

Nisu osnovane žalbe I. i II. okrivljenika ni zbog povrede Kaznenog zakona.

I. okrivljenik obrazlaže ovu žalbenu osnovu navodima da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu odredbi o nužnoj obrani i krajnjoj nuždi te pokušaju, obzirom da smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje pogrešnom ocjenom iskaza svjedoka i drugih dokaza te da je trebao prihvaćajući obranu I. i II. okrivljenika i iskaze svjedoka M. T. i A. B. utvrditi da je II. okrivljeni u pogledu sukoba sa oštećenikom Lj. S. postupao u nužnoj obrani, a I. okrivljeni u krajnjoj nuždi, te da nije dokazano da bi okrivljenici počinili kaznena djela za koja su oglašeni krivima.

Iz ovakvog obrazloženja ove žalbene osnove razvidno je da i u okviru ove žalbene osnove I. okrivljenik ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

II. okrivljeni ovu žalbenu osnovu obrazlaže navodima o nastupu zastare kaznenog progona u ovom kaznenom predmetu obzirom da je oglašen krivim za djela počinjena 27. veljače 2009. godine pa da je zastara nastupila protekom šest godina od tog datuma.

Obzirom da su za kaznena djela iz čl. 330. st. 2. i 3. KZ/97 i čl. 99. st. 1. i 4. KZ/97 propisane kazne zatvora do tri godine te da ni po KZ/97 nije nastupila zastara kaznenog progona za ova kaznena djela do stupanja na snagu Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 u daljnjem tekstu KZ/11) 01. siječnja 2013. godine, temeljem odredbe čl. 86. KZ/11 koji određuje primjenu ovog zakona na zastarne rokove i za djela počinjena prije stupanja na snagu tog zakona i temeljem odredbe čl. 81. KZ/11, zastara kaznenog progona za ova kaznena djela je deset godina od počinjenja kaznenih djela. Dakle suprotno žalbenim navodima II. okrivljenika nije nastupila zastara kaznenog progona za kaznena djela za koja su I. i II. okrivljenici oglašeni krivima u ovom kaznenom predmetu.

Dakle nisu osnovane žalbe I. i II. okrivljenika niti iz ove žalbene osnove, a ovaj sud je još temeljem odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08 ispitao po službenoj dužnosti pobijanu presudu te je našao da na štetu I. i II. okrivljenika nije povrijeđen Kazneni zakon.

Nisu osnovane žalbe I. i II. okrivljenika niti iz žalbene osnove pogrešno i nepotpunog činjeničnog stanja.

Suprotno žalbenim navodima pravilno je i potpuno prvostupanjski sud temeljem pažljive, svestrane i savjesne ocjene svakog dokaza posebno kao i u njihovoj ukupnosti utvrdio činjenično stanje temeljem kojeg je pravilno zaključio da su I. i II. okrivljeni počinili kaznena djela za koja su optuženi te ih za ista oglasio krivima.

Tako je pravilno prvostupanjski sud cijenio obrane I. i II. okrivljenika da nisu silom i ozbiljnom prijetnjom pokušali naplatiti postojeći dug od M. S. kao i da nisu pokušali teško fizički ozlijediti Lj. S., te iskaz M. T., supruge I. okrivljenika i majke II. okrivljenika neživotnim i nevjerodostojnim, te neistinitima.

Pravilno je prvostupanjski sud i utvrdio kao nespornu odlučnu činjenicu postojanja duga koji su I. i II. okrivljenik došli naplatiti od M. S. te je pravilno prihvaćanjem iskaza oštećenika M. S. koji je izjavio da se moglo raditi o dugu od oko 500,00 kuna, te iskaza Lj. S. i B. S. koji su izjavili da se radilo o dugu između 300,00 kuna i 500,00 kuna, utvrdio da se radi o dugu od 500,00 kuna. Sud nije povjerovao obranama I. i II. okrivljenika da nikakvu silu niti prijetnju nisu primijenili prema M. S. kako bi naplatili taj dug, a obzirom da je pravilno cijenio uvjerljivim i istinitim iskaz oštećenika M. S. koji je naveo da su upravo I. i II. okrivljeni došavši radi naplate duga mu govorili da će ga zadaviti i ubiti i nakon toga i fizički nasrnuli na njega, a što potvrđuju svojim iskazima i B. S. i Lj. S. te je potvrđen i podacima iz liječničke dokumentacije za tog oštećenika. Pri tome razlike u iskazima tih svjedoka su posljedica okolnosti da su ti svjedoci bili samo djelomično prisutni inkriminiranom događaju, odnosno i sami bili u određenom dijelu napadani te stoga i onemogućeni da primijete u tim trenutcima što se dešavalo sa drugim osobama, te su iskreno iskazivali o onome što su osobno primijetili.

I. okrivljenik u žalbi pogrešno ističe da prema iskazu M. S. II. okrivljenik samo ga uhvatio za ruku pa da stoga nije dokazano kako bi ga isti fizički napao. Pri tome žalitelj propušta primijetiti da je taj oštećenik opisao detaljno ponašanje I. i II. okrivljenika koji su radi naplate duga zajedno ga verbalno napadali, vikali na njega, svašta mu govorili, između ostalog i da će ga ubiti i zadaviti, te da je I. okrivljenik ga napao i navlačio dok se on pokušavao uvući u šank pa da mu se u tome pridružio i II. okrivljenik koji ga je također, dok se oštećenik pokušavao uvući u šank i tako onemogućiti napad na sebe hvatao za ruku, a nakon čega je slijedio i napad I. okrivljenika pepeljarom koja mu je ispala iz ruke i razbila se, kao i da je I. okrivljenik ga nakon toga hvatao rukom oko vrata.

Obzirom da ovakav iskaz potvrđuju i iskazi svjedoka B. S. i Lj. S. pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su i I. i II. okrivljeni počinili kazneno djelo protupravne naplate u pokušaju iz čl. 330. st. 2. i 3. KZ/97.

Pri tome je pravilno prvostupanjski sud cijenio i da iskaz A. B. nije vjerodostojan, a ne neutralan kako tvrdi I. okrivljenik u žalbi. Naime pravilno je prvostupanjski sud cijenio da taj svjedok želeći se ne zamjeriti strankama u postupku je prešutio odlučne činjenice, obzirom da taj svjedok primjerice je iskazao kako ni II. okrivljeni ni oštećenik Lj. S. nisu bili na podu konobe i fizički se obračunavali, a koja činjenica je nesporna kao i da nije vidio povrede Lj. S. koji je imao razbijeni nos.

Također pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, posebice pravilnom ocjenom iskaza oštećenika Lj. S. koji je detaljno i vjerodostojno opisao fizički napad I. i II. okrivljenika koji su ga zajedno napali kada je došao na poziv B. S. kako bi spriječio daljnji napad na M. S. da su I. i II. okrivljenik zajedno u namjeri da ga teško tjelesno ozljede fizički nasrnuli na tog oštećenika. Obzirom na njihovo kordinirano i zajedničko djelovanje te po sudu prvog stupnja pravilno utvrđenu dinamiku tog sukoba, pa tako i okolnosti da su i I. i II. okrivljeni udarali tog oštećenika u nos, a posebice pravilnom ocjenom medicinske dokumentacije za tog oštećenika kao i nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka iz kojeg je utvrdio da je s istim načinom zadavanja udarca kakve su tom oštećenici zadali I. i II. okrivljeni i to samo nešto jačega intenziteta vrlo lako moglo doći i do teške tjelesne ozljede, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su I. i II. okrivljeni zajedno na štetu Lj. S. počinili kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 1. i 4. KZ/97.

Obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je do napada na Lj. S. došlo nakon što su oba okrivljenika prijetili i fizički napadali M. S. kojem je na poziv supruge B. S. u pomoć došao Lj. S. te da su nakon toga napali i Lj. S., pravilno je utvrđeno da do tjelesnog ozljeđivanja Lj. S. nije došlo uslijed postupanja okrivljenika u nužnoj obrani, odnosno u krajnjoj nuždi.

Okolnost da je fizički napad na Lj. S. prekinuo A. B. pravilno je prvostupanjski sud utvrdio iz iskaza tog oštećenika kojeg je pravilno prvostupanjski sud cijenio istinitim i vjerodostojnim, za razliku od iskaza A. B. koji je i tu okolnost kao i cijeli drugi niz okolnosti pa i one nesporne u ovom postupku negirao.

Dakle nisu osnovane žalbe I. i II. okrivljenika niti iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni po žalbama okrivljenika kao i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 10. ZKP/08, a kako je to već ranije navedeno, našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne pa je tako kao olakotno cijenio I. i II. okrivljeniku korektno ponašanje pred sudom, II. okrivljeniku da nije zaposlen i da nema stalnih primanja te da je otac dvoje maloljetne djece, a I. i II. okrivljeniku njihovu dosadašnju prekršajnu i kaznenu osuđivanost. Međutim prvostupanjski sud je pri utvrđivanju kazne povrijedio odredbu čl. 13. ZKP/08, obzirom da su protiv prvostupanjske presude posl. br. K-123/12 od 15. ožujka 2013. godine žalbe podnijeli samo okrivljenici pa da im stoga i nije mogao izreći težu kaznenu sankciju od one izrečene na koju je osudio tom presudom kao i da nije bilo stoga mjesta opozivu uvjetne osude primijenjene presudom Općinskog suda u Pazinu posl. br. K-420/12 za I. okrivljenika.

Stoga je ovaj sud cijeneći da su u presudi Općinskog suda u Pazinu posl. br. K-123/12 pojedinačno utvrđene kazne zatvora za svako od kaznenih djela, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci sa primijenjenim rokom kušnje uvjetne osude od 3 (tri) godine primjerene svim prije navedenim okolnostima od značaja za odmjeravanje kazne te starijoj dobi I. okrivljenika, kao i svrsi izricanja kaznenih sankcija propisanoj zakonom.

Okolnost da su I. i II. okrivljeni kazneno djelo protupravne naplate počinili radi naplate dugovanja od oštećenika M. S., ne može se uzeti kao olakotna okolnost obzirom da se radi o elementu bića kaznenog djela protupravne naplate za koje su oglašeni krivima.

Ovaj sud je prihvaćanjem žalbe I. okrivljenika u pogledu odluke o kazni i povodom žalbi I. i II. okrivljenika, a po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08 preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu odluke o kazni, a kako je to navedeno u točki I. ove presude, dok je u preostalom dijelu žalba I. okrivljenika, te u cijelosti žalba II. okrivljenika odbijena kao neosnovana te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu temeljem odredbe čl. 482. ZKP/08 potvrđena prvostupanjska presuda, a kako je odlučeno u točki II. ove presude.

U Puli-Pola, dana 04. siječnja 2017. godine