Broj: Kž 357/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene A. B. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika izjavljenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 13. veljače 2014. broj K-31/12., u sjednici održanoj 10. siječnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude a optužene A. B. i optuženog R. B., u odnosu na osuđujući dio te se ukida pobijana presuda u cijelosti i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed gornje odluke u odnosu na osuđujući dio, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, postala je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Varaždinu, na temelju članka 354. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. - pročišćeni tekst i 115/06. - dalje u tekstu: ZKP/97.), oslobođen je od optužbe R. B. da bi počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.) činjenično opisanog u točki 2. izreke prvostupanjske presude.

 

Istom presudom optužena A. B. i optuženi R. B. proglašeni su krivima da su počini kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. činjenično opisano u točki 1. prvostupanjske presude. Na temelju iste odredbe KZ/11. oboje optuženika osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju po jedna godina te im je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda i određeno vrijeme provjeravanja tri godine.

 

Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10.) utvrđeno je da je optužena A. B. ostvarila imovinsku korist 97.780,00 kuna, a optuženi R. B. 134.100,00 kuna te da navedeni iznosi postaju sredstva državnog proračuna Republike Hrvatske. Optuženicima je naloženo da te iznose uplate u državni proračun Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 122. stavka 1. ZKP/97. optuženici su dužni solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 119. stavka 2. točke 1. ZKP/97. ukupno 13.779,25 kuna, a svaki od njih dužan je naknaditi troškove iz članka 119. stavka 2. točke 6. ZKP/97. po 1.000,00 kuna. Osim toga, optuženi R. B. dužan je naknaditi troškove iz članka 119. stavka 2. točke 7. ZKP/97. na ime nagrade i nužnih izdataka braniteljice po službenoj dužnosti A. V. 2.031,25 kuna, a oboje optuženika dužni su naknaditi troškove iz članka 119. stavka 2. točke 7. ZKP/97. koji se odnose na nagradu i nužne izdatke postavljenih im branitelja po službenoj dužnosti.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na osuđujući dio zbog odluke o kazni. Predložio je da „Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem je II-okrivljenika oslobodio optužbe za kazneno djelo navedeno pod toč. 2) optužnice i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje“, a u odnosu na osuđujući dio da optuženicima budu izrečene „bezuvjetne kazne zatvora“.

 

Optužena A. B. je po braniteljici, odvjetnici D. S., podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka. Predložila je da prvostupanjska presuda bude preinačena i oslobođena od optužbe za kazneno djelo koje joj je stavljeno na teret.

 

Žalbu je podnio i optuženi R. B. po branitelju, odvjetniku B. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predložio je da pobijana presude bude preinačena i optuženik oslobođen od optužbe „da bi počinio k. d. iz toč. II/ izreke pobijane presude, podredno da pobijani dio predmetne presude“ bude ukinut i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Oboje optuženika su po braniteljima podnijeli odgovor na žalbu državnog odvjetnika predloživši da ta žalba bude odbijena kao neosnovana.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika, osim zbog odluke o kazni

 

Državni odvjetnik žali se na oslobađajući dio presude (točka 2. izreke prvostupanjske presude u odnosu na optuženog R. B.). Smatra da je prvostupanjski pogrešno utvrdio kada je izvršena prva isplata zakupnine. Osim toga, „smatramo za razliku od suda da je bitno iz kojeg je osnova dug nastao te iz kojeg je osnova podmiren [i da] se radi o podmirenju pozajmica koje je II-okrivljenik sebi isplatio iz sredstva T. L.-T. d.o.o. u iznosu 69.500,00 kuna, jer to nigdje nije evidentirano u poslovnim knjigama [pa] još uvijek postoji dugovanje II-okrivljenika s osnova pozajmica“. Tim žalbenim navodima državni odvjetnik je s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude za optuženog R. B.

 

U postupku nije sporno da je optuženi R. B. kao direktor T. „L.-T.“ d.o.o. sebi kao fizičkoj osobi u vidu pozajmica isplatio novac ostvaren poslovanjem društva i to 69.500,00 kuna. Također je nesporno da je optuženik isplatio 80.000,00 kuna B. M. kao iznos zakupnine poslovnog prostora koji je koristilo T. „L.-T.“ d.o.o., ali da ta isplata nije provedena u poslovnim knjigama, prema utvrđenju prvostupanjskog suda „zato što se poslovne knjige nisu vodile“. Zato prvostupanjski sud „smatra da za počinjenje utuženog kaznenog djela nije od ključog interesa iz kojeg osnova je dug nastao te iz kojeg osnova je dug podmiren. Nesporno je da je II. okrivljenik R. B. kao fizička osoba imao dug spram T. „L.-T.“ d.o.o., a nesporno je da je umjesto tog T. upravo II. okrivljenik R. B. kao fizička osoba podmirio dug.“ Iz toga prvostupanjski sud izvlači zaključak da uzimanjem pozajmice od T. „L.-T.“ d.o.o. optuženik nije imao namjeru prouzročiti štetu T. „L.-T.“ d.o.o.

 

No, takav zaključak se za sada ne može prihvatiti jer je žalbenim navodima državnog odvjetnika doveden u sumnju.

 

Naime, na listu 29 spisa je Ugovor o ustupu tražbine broj ... između T. „L.-T.“ d.o.o. kao ustupatelja i B. M. kao primatelja. No, iz tog ugovora, a niti iz utvrđenog činjeničnog stanja nije jasno na koji poslovni ili drugi odnos se odnosi 80.000,00 kuna koji je kao dug evidentiran između T. „L.-T.“ d.o.o. i optuženika. Nije jasna poveznica između tog duga i pozajmice za čije uzimanje je optuženik optužen, osobito jer 80.000,00 kuna premašuje iznos pozajmice. Prvostupanjski sud očito nije vodio računa da je temeljito dvojbeno smije li se raditi ustup neevidentiranih potraživanja za koje se ne zna jesu li uopće postojala ili nisu. Zato se za sada ne može zaključiti da postoji dug 80.000,00 kuna koji bi T. „L.-T.“ d.o.o. imao prema optuženiku pa da bi onda mogao postojati pravna osnova za prijeboj tog duga i duga koji optuženik ima prema T. „L.-T.“ d.o.o. s osnove pozajmice.

 

Stoga je žalba državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osnovana. U ponovljenom postupku za ovo djelo prvostupanjski sud će izvesti potrebne dokaze, a posebno raspraviti i valjano obrazložiti (ne)utvrđenje činjenica na koje je ovdje upozoren (postoji li i na što se odnosi dug od 80.000,00 kuna T. „L.-T.“ d.o.o. prema optuženiku, ako postoji zašto nije naveden u Ugovoru o ustupu tražbine i proveden kao prijeboj u odnosu na pozajmicu koju je optuženik kao fizička osoba uzeo od T. „L.-T.“ d.o.o.).

 

U odnosu na žalbe oboje optuženika

 

Optužena A. B. smatra da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu kada je mijenjao činjenični opis osuđujućeg dijela pobijane presude i time „počinio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka“.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na taj žalbeni navod utvrđeno je da je državni odvjetnik izmijenio činjenični opis pa je naveo da je optuženica „sebi kao“ fizičkoj osobi „u vidu pozajmice“ isplatila ukupno 126.280,00 kuna. Prilikom presuđenja, prvostupanjski sud je taj iznos promijenio u 150.000,00 kuna obrazlažući tu izmjenu činjeničnim utvrđenjem na temelju financijsko knjigovodstvenog vještačenja. No, time je u činjeničnom opisu povećao kriminalnu količinu postupanja optuženice. Takvu izmjenu činjeničnog opisa sud nije ovlašten raditi jer je riječ o preinačenju na štetu optuženice. Takvo preinačenje ovlašten je raditi samo tužitelj, a ne i sud pa je zato optužba prekoračena i time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. Osim toga, takva izmjena ima i negativnu posljedicu u odnosu na oduzimanje imovinske koristi od optuženice.

 

U odnosu na optuženog R. B. za osuđujući dio presude, optuženik upire u nalaz i mišljenje vještakinje prema kojem je on u inkriminiranom razdoblju uzeo pozajmice 304.000,00 kuna, vratio 169.900,00 kuna te ostao dužan 134.100,00 kuna.

 

Takav nalaz i mišljenje vještakinje prihvaća i prvostupanjski sud (list 14 prvostupanjske presude, prvi odlomak odozgo). No, potom prvostupanjski sud navodi da je „nesporno da II. okrivljenik nije vratio ništa te da … duguje iznos od 134.100,00 kuna“. Time je prvostupanjski sud upao u proturječje zbog kojeg se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati jer nije jasno što je točno prvostupanjski sud utvrdio; u obrazloženju se navodi da je optuženik pozajmio 304.000,00 kuna, a u činjenom opisu izreke da je pozajmio 134.100,00 kuna. Ako je točno ono što tvrdi vještakinja i u jednom dijelu pobijane odluke prihvaća prvostupanjski sud, onda je od pozajmice 304.000,00 kuna optuženik veći dio vratio, a to može imati posljedicu najmanje u odnosu na utvrđivanje kriminalne količine.

 

Stoga je prvostupanjski sud u odnosu na optuženog R. B. u osuđujućem dijelu pobijane odluke počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Zbog opisane proturječnosti između izreke i razloga presude te proturječnosti u razlozima o odlučnoj činjenici prvostupanjska presudu je trebalo ukinuti.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede na koje je ovom odlukom upozoren. Nakon izvedenih dokaza donijet će novu presudu koju će valjano obrazložiti uključujući i detaljnije pravno pitanje o (ne)postojanju pravne neprekidnosti koju optuženici kako izgleda neosnovano pobijaju.

 

Imajući na umu sve navedeno, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., prvostupanjska presuda je ukinuta u cijelosti pa je, po prirodi stvari, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio, postala bespredmetna.

 

Zagreb, 10. siječnja 2017.