Broj: Kž 323/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika izjavljenima protiv presude Županijskog suda u Sisku od 16. veljače 2015. broj K-9/14., u sjednici održanoj 10. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se optuženiku za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona počinjeno na štetu N. M., na temelju tih zakonskih odredbi te uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 2. Kaznenog zakona utvrđuje kazna zatvora 3 (tri) godine, dok se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora 2 (dvije) godine za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona počinjeno na štetu S. Z. pa se optuženik na temelju članka 51. stavka 1. Kaznenog zakona osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora 4 (četiri) godine u koju mu se, na temelju članka 54. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. siječnja 2014. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. siječnja do 18. travnja 2014.

II. Žalba optuženog M. M. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Sisku, proglašen je krivim optuženi M. M. da je počinio dva kaznena djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. i u svezi s člankom 51. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.). Na temelju članka 110. u svezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 48. stavcima 1. i 2. te člankom 49. stavcima 1. i 2. KZ/11. optuženiku je u odnosu na kazneno djelo prema oštećenoj N. M. utvrđena kazna zatvora dvije godine, a u odnosu na kazneno djelo prema oštećenom S. Z. utvrđena mu je kazna zatvora također dvije godine. Na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. optuženi M. M. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora tri godine u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 21. siječnja 2014. do 18. travnja 2014.

Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11., 121/11., 143/12., 56/13. i 145/13.; dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka i to paušal 1.000,00 kuna i ostale troškove ukupno 2.826,00 kuna.

Na temelju članka 156. stavka 1. ZKP/08. oštećena N. M. i S. Z. su s imovinskopravnim zahtjevima upućeni u građansku parnicu.

Protiv navedene presude državni odvjetnik je podnio dvije žalbe; jednu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a drugu samo zbog odluke o kazni. U obje žalbe je predložio „da Vrhovni sud Republike Hrvatske … pobijanu presudu preinači u odluci o kazni“. S obzirom na istovjetnost razloga i prijedloga žalbi, sa žalbama je postupljeno kao s jednom žalbom državnog odvjetnika.

Žalbu je podnio i optuženi M. M. po branitelju, odvjetniku B. P., „iz svih razloga navedenih u čl. 467. ZKP-a“ s prijedlogom da „Vrhovni sud povodom ove žalbe preinači [pobijanu presudu] na način da okrivljenika oslobodi od optužbe ili da ovu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak“.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na optuženikovu žalbu predloživši da ta žalba bude odbijena kao neosnovana.

Optuženik je po branitelju podnio odgovor na žalbe državnog odvjetnika u kojem je predložio da obje žalbe državnog odvjetnika budu odbijene kao neosnovane.

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

Optuženik smatra da „sud u tijeku rasprave nije primjenio Odredbu čl. 414. st. 1. ZKP-a koja se odnosi na to da je nakon utvrđenja okrivljenikove istovjetnosti svjedoke obvezno uputiti na mjesto gdje će pričekati dok ne budu pozvani radi ispitivanje. Tako npr. već na sjednici optužnog vijeća … bila je nazočna oštećena kao svjedok … [I]sto se ponovilo i na pripremnom ročištu … u sudnici su bili prisutni oštećeni kao svjedoci i to oštećena N. M. i oštećeni S. Z. Tek na glavnoj raspravi … upućeni su na sudski hodnik do ponovnog poziva. Međutim, to sada više nije imalo nikakve svrhe obzirom da su do tada, tj. i na pripremnom ročištu i na sjednici Optužnog vijeća bili nazočni tijekom cijelog postupka“. Zato „obrana smatra da su ovi dokazi u smislu propisa iz čl. 10. st. 2. toč. 3. ZKP-a nezakoniti. To čini i daljnju bitnu povredu postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a jer je time teško povrijeđeno i pravo na pravično suđenje“. No, žalitelj nije u pravu.

Najprije treba navesti da se obveza upućivanja svjedoka i vještaka „na mjesto koje je za njih određeno, gdje će pričekati dok ne budu pozvani radi ispitivanja“ (članak 414. stavak 1. ZKP/08.) odnosi na raspravu, a ne na postupanje na optužnom vijeću i pripremnom ročištu. Odredbe ZKP/08. koje se odnose na postupak pred optužnim vijećem i na pripremnom ročištu ne predviđaju obvezu upućivanja svjedoka na mjesto koje je za njih određeno dok ne budu pozvani radi ispitivanja jer se na optužnom vijeću i na pripremnom ročištu svjedoci niti ne pozivaju radi ispitivanja. Iznimka je ako se na optužnom vijeću provodi tzv. suđenje unutar suđenja, odnosno ako se svjedoci ispituju radi utvrđivanja okolnosti odlučnih za odlučivanje o (ne)zakonitosti određenih dokaza, ali o tome ovdje nije riječ.

Ovdje su na optužno vijeće i na pripremno ročište pozvani oštećenici koji u tom trenutku još nisu imali svojstvo svjedoka. Naime, određena osoba stječe svojstvo svjedoka pozivanjem i tom svojstvu, odnosno kada procesno tijelo odluči da će osobu ispitati kao svjedoka. Na optužno vijeće se poziva i oštećenik (članak 348. stavak 2. ZKP/08.) koji ne mora nužno biti i svjedok i koji na optužnom vijeću može obrazložiti imovinskopravni zahtjev, upozoriti na dokaze o krivnji okrivljenika te predložiti privremene mjere osiguranja imovinskopravnog zahtjeva (članak 350. stavak 2. ZKP/08.). Na pripremno ročište poziva se oštećenik (članak 372. stavak 1. ZKP/08.) koji može postaviti imovinskopravnih zahtjev (članak 375. stavak 2. ZKP/08.). Prema tome, na optužnom vijeću i na pripremnom ročištu se ne provodi dokazna radnja ispitivanja oštećenika u svojstvu svjedoka nego se oštećenik poziva radi davanja navedenih izjava koje nisu svjedočki iskazi. Stoga je uloga oštećenika na optužnom vijeću i pripremnom ročištu određena i ograničena zakonom, ali je neupitno postojanje njihova prava da budu na sjednici optužnog vijeća ili na pripremnom ročištu. Zakon ne predviđa tada dužnost njihova upućivanja van sudnice. Ta dužnost postoji samo na raspravi i to nakon što je na pripremnom ročištu ili na raspravi donesena odluka da će oštećenik biti ispitan u svojstvu svjedoka (članak 414. stavak 1. ZKP/08.). Upravo tako je ovdje i postupljeno. Prvostupanjski sud je na raspravi pravilno primijenio odredbu članka 414. stavka 1. ZKP/08. i uputio oštećenike kao svjedoke van sudnice do njihova pozivanja i ispitivanja na raspravi. Na sjednici optužnog vijeća i na pripremnom ročištu oštećenici nisu upućivani van sudnice jer to nisu niti trebali biti. Upravo suprotno, imali su pravo biti prisutni, pa su pravilno primijenjene i odredbe koje se odnose na prisustvovanje oštećenika na sjednici optužnog vijeća i na pripremnom ročištu.

Stoga iskazi oštećenika kao svjedoka na raspravi nisu nezakoniti niti je počinjena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. na koju se optuženik neosnovano poziva.

Optuženik nadalje smatra da je počinjena bitna povreda iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 285. ZKP/08. Naime, „oštećena N. M. je prilikom saslušanja kod ŽDO Sisak kao supruga okrivljenika bila upozorena … te je koristila blagodat i nije željela svjedočiti. Na glavnoj raspravi … je navela da se razvela od okrivljenika i nije upozorena u smislu propisa iz čl. 285. ZKP-a. Obrana smatra da svjedok ne može izgubiti svojstvo privilegiranog svjedoka … u slučaju da u tijeku postupka dođe do razvoda braka jer bi to bilo na štetu obrane“. No, žalitelj nije u pravu jer polazi od pogrešne postavke o razlogu postojanja povlastice nesvjedočenja iz članka 285. ZKP/08.

Naime, povlastica nesvjedočenja za bračnog i izvanbračnog druga, rođaka, posvojenika i posvojitelja postoji zato da bi te osobe bile oslobođene teške moralne dvojbe; iskazivati istinu pa možda naškoditi bližnjem ili iskazivati lažno pa se izvrći kaznenom progonu za kazneno djelo davanja lažnog iskaza. Zato je postojanje povlastice i humano. Povlastica je stoga osobna i odnosi se samo na osobe jasno određene u zakonu te je neprenosiva (tako i odluka ovog suda I Kž 946/04.). Drugim riječima, povlastica nesvjedočenja nije pravo okrivljenika te se njeno (ne)postojanje ne ocjenjuje s gledišta štete ili koristi obrani u smislu povrede nekog zakonom određenog okrivljenikovog prava.

Nadalje, povlastica traje dok traje poseban odnos između osobe određene u članku 285. ZKP/08. i okrivljenika. Kada takav poseban odnos prestane, tada više ne postoji niti moralna dvojba koja po prirodi stvari postoji samo u odnosu na zakonom određene bliske osobe. Prema tome, osoba s kojom je okrivljenik u braku oslobođena je obveze svjedočenja dok brak traje jer kada brak prestane, tada prestaje i povlastica nesvjedočenja jer je prestao posebno bliski odnos između tih osoba. Osim toga, to je razvidno iz odredbe članka 285. stavka 1. točke 1. ZKP/08. koja određuje da je oslobođena obveze svjedočenja „osoba s kojom je okrivljenik u braku“. Drugim riječima, ako nema braka, onda nema niti povlastice nesvjedočenja.

U konkretnoj situaciji brak između optuženika i oštećene N. M. prestao je razvodom (članak 47. Obiteljskog zakona, „Narodne novine“, broj 103/15.) prije nego je oštećenica ispitana na raspravi. Stoga prvostupanjski sud pravilno svjedokinju nije upozorio u smislu članka 285. ZKP/08. jer ona nakon razvoda braka više nije oslobođena obveze svjedočenja bez obzira na to što je u tijeku istrage bila u braku s optuženikom i tada pravilno upozorena po članku 285. ZKP/08. Prestankom braka prestala je za oštećenicu i povlastica iz članka 285. ZKP/08. Zato žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana jer je prvostupanjski sud pravilno postupio kada oštećenicu na raspravi nije upozorio po članku 285. ZKP/08.

Optuženik smatra i da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. „jer se presuda ne može ispitati … iz razloga što je sama izreka presude nerazumljiva i proturječna … razlozi o odlučnim činjenicama potpuno su nejasni i proturječni, ali se u obrazloženju niti ne navodi sve ono što je odlučno, a što je sadržano u ispravama i zapisnicima o iskazima danim u tijeku postupka“.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik prigovara činjeničnim utvrđenjima pa nije riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka. Izreka presude je razumljiva, ne postoji proturječnost na koju se žalitelj poziva, ali je pobliže ne raščlanjuje. Osim toga, sve odlučne činjenice su razmotrene i utvrđene, prvostupanjski sud je za njih dao odgovarajuće razloge i objašnjenja pa je prvostupanjsku presudu moguće u potpunosti ispitati. Žalbeni navod o tome da izostaju navodi u prvostupanjskoj presudi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima također nije osnovan jer su presudi u bitnim dijelovima navedeni i obrazloženi dokazi. Obrazloženje prvostupanjske presude niti ne mora sadržavati cjelokupni sadržaj izvedenih dokaza jer bi to bilo puko prepisivanje spisa predmeta. Takvo postupanje ne bi bilo niti sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08., a osim toga je i nepotrebno jer odvlači pažnju ne nebitne i nesporne činjenice.

Najveći dio činjeničnih prigovora optuženika u žalbi odnosi se na okolnost da na „velikom nožu nisu pronađeni ničiji tragovi krvi, osim tragova okrivljenika“. Pritom žalitelj upire na medicinsko vještačenje i DNA analizu koji iznose teoretsku mogućnosti brisanja tragova te da je „vrlo malo vjerojatno, odnosno nemoguće da se sadašnjom DNA analizom ne mogu utvrditi i eventualno prisustvo krvi“ drugih osoba. Žalitelj zato smatra da su iskazi oboje oštećenika isključeni „jer bi tada morali postojati i tragovi njihove krvi na ovom nožu“. Činjenično stanje je, prema žalitelju, trebalo utvrditi na temelju obrane okrivljenika koji tvrdi da nije imao namjeru ubiti oštećenike nego se želio pomiriti s oštećenicom i počiniti samoubojstvo.

No, žalbeni navodi ne dovode u pitanje potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski sud dao je detaljnu i valjanu raščlambu izvedenih dokaza koju prihvaća i ovaj sud te upućuje optuženika na obrazloženje prvostupanjske presude, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja (osobito stranice 9 do 12 prvostupanjske presude). Ipak, treba navesti i ovo.

Žalbeni navodi koji upiru da nisu pronađeni tragovi DNA oštećenika na velikom nožu s kojim su, prema iskazima oboje oštećenika nanesene neke od povreda koje su zadobili, nisu osnovani. Naime, prema vještačkom nalazu na nožu su pronađeni tragovi koji odgovaraju DNA profilu optuženika, ali i još neki tragovi čiji „aleli nisu dostatni za identifikaciju“. Vještakinja za biološka vještačenja navela je da je moguće da tragovi ranijih povreda budu izbrisani tragovima naknadno zadobivenih istim sredstvom jer su na oštricama oba noža pronađeni obilni tragovi krvi. Osim toga, vještakinja je objasnila i da postoje vrlo oskudni tragovi koji su ispod praga detekcije dostupnih molekularno-genetskih metoda analize. Kada se imaju na umu ove okolnosti, tada je jasno da je izostanak tragova krvi oštećenika na velikom nožu moguć imajući na umu dinamiku događaja, osobito da je nakon počinjenja djela optuženik tim nožem sebi nanio ozljede na zapešćima koje su krvarile. Zato izostanak DNA tragova ne isključuje iskaze oboje oštećenika koji su inače u bitnim dijelovima podudarni. Način nanošenja ozljeda kako su to opisali oštećenici uklapa se u mehanizam nastanka opisan po sudskomedicinskom vještaku. Njihov iskaz u dijelovima potvrđen je i iskazima svjedoka I. M. i M. V., osobito onaj dio prema kojem je oštećenica obojici svjedoka odmah rekla da je optuženik nožem ubo oštećenog S. Z.

Prema tome, nema nikakve dvojbe da se događaj odigrao onako kako je to prvostupanjski sud utvrdio. Za činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjski sud dao je valjane i logične razloge. Žalbeni navodi ih ne dovode u sumnju pa zato žalba optuženika niti u odnosu na činjenice nije osnovana.

Optuženik u žalbi tvrdi i da je riječ „o jednom kaznenom djelu počinjenom u idealnom stjecaju ako bi se prihvatilo obrazloženje presude. Međutim, … nesumnjivo je da se radi o jednom produljenom kaznenom djelu“. No, „kaznena djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode ne mogu se pravno označiti kao produljena“ (članak 52. stavak 2. KZ/11.). Zato je prvostupanjski sud optuženikovo djelovanje pravilno označio kao počinjenje dva kaznena djela u stjecaju; jedno na štetu oštećene N. M., a drugo na štetu S. Z.

U odnosu na žalbe stranaka, zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik podnio je dvije žalbe; jednu zbog odluke o kazni, a drugu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Obje sadrže istovjetan tekst, a žalba zbog odluke o kazni sadrži jedan odlomak koji žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni ne sadrži. Iz sadržaja obje žalbe očito je da se državni odvjetnik žali zbog odluke o kazni smatrajući da olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio nisu naročito olakotne okolnosti prigovarajući ublažavanju kazne i visini jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen.

S obzirom na to da optuženik smatra da se radi o produljenom kaznenom djelu „sud okrivljenika ne bi mogao osuditi na dvije kazne zatvora i iste objediniti, već bi mogao izreći samo jednu kaznu za jedno kazneno djelo“.

Optuženikova žalba zbog odluke o kazni nije osnovana, a žalba državnog odvjetnika osnovana je u odnosu na utvrđenu kaznu za kazneno djelo na štetu oštećene N. M. i na jedinstvenu kaznu zatvora.

Prvostupanjski sud je kao olakotno cijenio optuženikovu neosuđivanost, primjereno držanje pred sudom i iskreno žaljenje. Otegotnim je cijenio upornost u počinjenju djela koja slijedi iz niza radnji koje su vremenski dugo trajale „kao i njegovo nepriznavanje počinjenja kaznenih djela, naglašavajući da nije imao namjeru ubiti oštećene“.

Najprije treba navesti da poricanje djela nikako ne smije biti cijenjeno kod odmjeravanja kazne. Jedno od okrivljenikovih prava je „iznijeti odnosno ne iznijeti svoju obranu i odbiti odgovoriti na postavljeno pitanje ili braniti se šutnjom“ (članak 64. stavak 1. točka 7. ZKP/08.). Iz tog prava slijedi i to da okrivljenik ima pravo poricati počinjenje djela. To pravo je odlika suvremenog i civiliziranog kaznenog postupka i ugrađeno je u hrvatski kazneni postupak. Okrivljenik stoga nije dužan priznati počinjenje djela. Ako bi se poricanje počinjenja djela uzimalo kao otegotna okolnost, tada bi se negiralo navedeno pravo okrivljenika. Takva praksa bi na prikriveni i zaobilazan način stavljala u izgled mogućnost teže kazne ako okrivljenik ne prizna počinjenje djela, a korištenje takvog sredstva radi dolaženja do priznanja je zabranjeno (članak 276. stavak 5. ZKP/08.). Zato je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotnu okolnost uzeo to što optuženik nije priznao počinjenje djela.

No, ostale okolnosti su pravilno utvrđene, ali djelomično pogrešno ocijenjene i to u odnosu na oštećenu N. M. Optuženik je doista iskazao upornost jer je u dinamici događaja dva puta napao oštećenicu. Brakorazvodna parnica između njih je bila u tijeku i očito je da optuženik to nije prihvaćao. Njegova nasilna reakcija u stvari predstavlja neprihvatljivo „kažnjavanje“ osobe koja više ne želi biti s njim. Takvo ponašanje i optuženikovo poimanje načina rješavanja situacije s kojom se ne miri mora imati odgovarajući odraz i u kazni. Zbog takve pogibeljnosti optuženikova ponašanja, radi ispunjenja svrhe kažnjavanja, posebno izražavanja društvene osude zbog počinjenog djela na štetu žene s kojom je bio u brakorazvodnoj parnici, prvostupanjsku presudu trebalo je preinačiti u odluci o kaznenoj sankciji u odnosu na oštećenu N. M. U odnosu na oštećenog S. Z. prihvaćena je po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna jer je ona pravilno odmjerena s obzirom na sve okolnosti. Treba napomenuti da je riječ o dva pokušaja kaznena djela, a za pokušaj je moguće i blaže kažnjavanje koje je ovdje opravdano imajući na umu i iskreno žaljenje optuženika.

Stoga je optuženik, na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine. Ta kazna odgovara stupnju krivnje (članak 47. stavak 2. KZ/11.), a može dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Jedinstvena kazna sadrži i primjerenu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio oštećenicima i društvu u cjelini.

Na temelju članka 54. KZ/11. u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru i istražnom zatvoru od 21. siječnja 2014. do 18. travnja 2014.

Pri ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je slijedom izloženog, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. siječnja 2017.