- 1 -              Uzz-48/2009-7

 

 

 

 

 

Broj: Uzz-48/2009-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević, predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u upravnoj stvari tužitelja I. d.o.o. Z.1, OIB: ..., protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-415-05/06-01/605, urbroj: 513-04/06-2 od 23. lipnja 2006., radi naplate javnih davanja, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj poslovni broj UZ-DO-88/09-4 od 30. studenog 2009., protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-8348/2006-4 od 8. srpnja 2009., na sjednici održanoj 24. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija.

 

Obrazloženje

 

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-8348/2006-4 od 8. srpnja 2009. uvažena je tužba I. d.o.o. te je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-415-05/06-01/605, Urbroj: 513-04/06-2 od 23. lipnja 2006. Tim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv dopunskog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Carinarnice Z.2, Klasa: UP/I-415-05/06-01/9, Urbroj: 513-02-54/98-06-3 od 19. travnja 2006. kojim je tužitelj obvezan zajedno s trgovačkim obrtom „S.“ iz Z.2 na solidarno plaćanje javnih davanja u iznosu od 52.531,00 kn te zateznih kamata u iznosu od 4.770,96 kn za robu puštenu u slobodan promet po jedinstvenoj carinskoj deklaraciji (JCD) broj 54038/640/7260 od 4. srpnja 2005.

 

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ga Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbu tužitelja.

 

Tužitelj u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti osporava sve navode zahtjeva te predlaže isti odbiti kao neosnovan.

 

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

 

Pobijana presuda ispitana je, na temelju odredbe članka 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92 i 27/92 – dalje: ZUS), samo u granicama zahtjeva.

 

U postupku pred prvostupanjskim upravnim tijelom obvezan je tužitelj kao deklarant, na temelju odredbe članka 5. stavka 6. i članka 204. stavaka 3. i 4. Carinskog zakona („Narodne novine“ broj 78/99-140/05 – dalje: CZ/05) te članka 21. stavka 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 127/00. 86/01 i 150/02), da solidarno, s carinskim dužnikom trgovačkim obrtom „S.“ u vlasništvu T. Š. iz Z.2, plati razliku carinskog duga i zatezne kamate za robu puštenu u slobodan promet po JCD od 4. srpnja 2005.

 

Odgovarajući na žalbene navode, drugostupanjsko tijelo u obrazloženju svog rješenja ističe da je pravilno tužitelj obvezan na plaćanje predmetnog carinskog duga po osnovi članka 5. stavka 6. CZ, budući da je isti, prema sadržaju dispozicije za uvoz koju je priložio uz deklaraciju, u konkretnom slučaju imao status opunomoćenog otpremnika, a prema sadržaju bankovne garancije od 28. prosinca 2004., koja je izdana na zahtjev tužitelja kao nalogodavca i koja je upisana u JCD, a potom u Središnjem uredu Carinske uprave prihvaćena i evidentirana, tužitelj je pristao garantirati za carinskog dužnika naplatu njegovog carinskog duga. Osim toga, drugostupanjsko tijelo zaključuje da je prema odredbi članka 204. stavka 3. CZ/05 dužnik deklarant, a u slučaju neizravnog zastupanja dužnik je i osoba za čiji račun je carinska deklaracija podnesena. Nadalje, stavkom 4. istog članka određeno je ako su u carinskoj deklaraciji za jedan od postupaka iz stavka 1. istog članka iskazani podaci koji su imali za posljedicu da propisana uvozna carina nije ili nije u cijelosti obračunata i naplaćena, carinskim dužnikom smatra se i osoba koja je dala podatke iskazane u podnesenoj deklaraciji. Slijedom iznijetoga, drugostupanjsko tijelo je zaključilo da je carinarnica utemeljeno, po svim navedenim osnovama, solidarno obvezala tužitelja kao deklaranta da podmiri razliku nastalog carinskog duga zajedno s osobom za čiji je račun carinska deklaracija podnesena.

 

Međutim, ocjenjujući zakonitost rješenja tuženog tijela, Upravni sud Republike Hrvatske je u pobijanoj presudi utvrdio da su oba upravna tijela (i prvostupanjsko i drugostupanjsko) pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu tužitelja, kada su o njegovoj obvezi na plaćanje javnih carinskih davanja odlučivali primjenom odredbe članka 204. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Carinskog zakona („Narodne novine“ broj 140/05), koji je u primjeni od 1. siječnja 2006., obzirom na to da je u konkretnom slučaju carinski dug nastao puštanjem robe u slobodan promet po jedinstvenoj carinskoj deklaraciji od 4. srpnja 2005.

 

Iako Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da se sud u pobijanoj presudi propustio osvrnuti na dio rješenja tuženog drugostupanjskog upravnog tijela kojim se, kod utvrđenja obveze tužitelja, pozvao i na odredbu članka 204. stavka 4. CZ/05 koji u odnosu na raniji Carinski zakon nije mijenjan, ovaj sud smatra da navedena okolnost nije odlučna. Naime, iako je prvostupanjsko upravo tijelo tužitelja obvezalo na plaćanje carinskog duga i po toj osnovi, u postupcima koji su prethodili ovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije raspravljeno je li tužitelj, dajući podatke iskazane u podnesenoj carinskoj deklaraciji, znao ili morao znati da ti podaci nisu istiniti, a što je osnovna pretpostavka da bi se isti mogao smatrati carinskim dužnikom u smislu citirane zakonske odredbe.

 

U svakom slučaju, u situaciji kada je na konkretni odnos primijenjen propis koji nije bio na snazi u vrijeme njegova nastanka, pravilno je Upravni sud Republike Hrvatske poništio drugostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Tek će u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo moći, odlučujući o spornom carinskom dugu primjenom odredbi Carinskog zakona („Narodne novine“ broj 78/99, 94/99, 73/00 i 47/03), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se taj dug temelji, raspraviti sve činjenice koje su odlučne u primjeni članka 204. stavaka 3. i 4. citiranog Carinskog zakona, pa tako i činjenicu je li se u konkretnom slučaju radilo o neizravnom zastupanju, odnosno činjenicu je li tužitelj, koji je dao podatke iskazane u carinskoj deklaraciji, znao ili morao znati da ti podaci nisu istiniti.

 

Zasad je neodlučno pozivanje Državnog odvjetništva na potrebu usklađenja sudske prakse, uz obrazloženje da je u predmetu Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-3737/05, u presudi od 3. rujna 2008., u identičnoj pravnoj situaciji zauzeto oprečno shvaćanje. To stoga što je u konkretnom slučaju tužba uvažena isključivo zbog pogrešne primjene propisa koji u trenutku nastanka carinske obveze još uvijek nije bio na snazi. Tek će se u nastavku postupka, primjenom odredbi Carinskog zakona („Narodne novine“ broj 78/99, 94/99, 73/00 i 47/03), utvrditi je li i po kojoj osnovi tužitelj u obvezi, solidarno s carinskim dužnikom, platiti razliku carinskog duga i zatezne kamate za robu puštenu u slobodan promet po JCD od 4. srpnja 2005.

 

S druge strane, u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-3737/05 od 3. rujna 2008., na koju se Državno odvjetništvo poziva u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, činjenice odlučne za utvrđenje obveze trgovačkog društva C. A. d.o.o. za plaćanje carinskog duga uz carinskog dužnika društvo V.-M. d.o.o. utvrđivane su upravo primjenom odredbi Carinskog zakona koje će i u ovom (ponovljenom postupku) prvostupanjsko tijelo morati imati u vidu, pa kako je zasad neizvjestan ishod konkretnog postupka, preuranjen je prigovor o potrebi usklađenja sudske prakse.

 

Nije, stoga, osnovan prigovor iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da je pobijana odluka rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 50. stavka 1. ZUS-a, zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan pa je o njemu valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. travnja 2019.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović Ivanišević, v. r.