Broj: Kž 673/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. K., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 20. listopada 2016. godine, br. K-33/15, u sjednici održanoj 11. siječnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. B. K. za kazneno djelo iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. KZ/97 za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 90. KZ/97 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne od 30. prosinca 1998. do 30. prosinca 2004. godine.

 

II.              Odbija se kao neosnovana žalba opt. B. K. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Varaždinu, presudom od 20. listopada 2016. godine br. K-33/15 u cijelosti je stavio izvan snage pravomoćnu presudu koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 16. travnja 1999. br. K-2/99-23 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. studenoga 1999. br. I Kž-459/99-3 kojom je opt. B. K. proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ/97 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam (8) godina.

 

Pod toč. II. opt. B. K. je proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. KZ/97 i na temelju čl. 90. u svezi čl. 33. st. 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine i šest (6) mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora od 30. prosinca 1998. do 30. prosinca 2004. godine.

 

Na temelju čl. 80. KZ/97 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - kuhinjskog noža dužine oštrice 11,5 cm koji će se po pravomoćnosti presude uništiti.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 9.681,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Optuženik se žali po branitelju I. P., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona i predlaže da se pobijana presuda ukine ili preinači u korist optuženika.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka međutim, ne navodi koja postupovna povreda iz čl. 468. ZKP/08 bi bila ostvarena.

 

U žalbenim razlozima ističe da su nedostatni razlozi o utvrđenju postojanja namjere na počinjenje inkriminiranog kaznenog djela na koji način su izostali razlozi o spornim činjenicama što ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je dao dostatne razloge za utvrđenje o postojanju namjere na lišenje života što je rezultiralo teškom i po život opasnom ozljedom pa je djelo ostalo u pokušaju.

 

Naime, kada netko ubada kuhinjskim nožem duljine oštrice 11,5 cm u prsište gdje su smješteni vitalni organi čovjeka, stvarajući ubodni kanal u duljini od 18,5 cm pri čemu nastaje teška i po život opasna ozljeda, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda o postupanju s izravnom namjerom, što je sve prvostupanjski sud i obrazložio u pobijanoj presudi dajući za to opširne i argumentirane razloge.

 

Kako je prvostupanjski sud i za ostala svoja utvrđenja dao razloge, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Kada optuženik navodi da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s odredbom čl. 458. ZKP/08 proizlazi da ističe postupovnu povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

 

Međutim, optuženik ne navodi u čemu se sastoji povreda iz čl. 458. ZKP/08, dok iz razloga žalbe proizlazi da u stvari ističe da pobijana presuda nije napisana u skladu s čl. 459. ZKP/08 u čemu nije u pravu, jer iz obrazloženja prvostupanjske presude nedvojbeno proizlazi koje činjenice nisu bile osporene, a opširno je obrazloženo iz kojih razloga je sporne činjenice sud našao dokazanima, posebno u pogledu namjere.

 

Stoga nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 pri čemu je potrebno još istaknuti da kada bi sud i postupio protivno čl. 459. ZKP/08, da bi bila ostvarena postupovna povreda, potrebno je da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

 

U konkretnom slučaju nisu ostvareni potrebni uvjeti da bi se moglo govoriti o navedenoj postupovnoj povredi.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava namjeru na počinjenje kaznenog djela, a slijedom toga i pokušaj tvrdeći da, da bi isti bio kažnjiv da se mora raditi o započinjanju radnje koja nije dovršena uslijed okolnosti koje su neovisne od namjere počinitelja, što po tvrdnji žalbe nije dokazano, jer iz provedenog postupka ne proizlazi da je optuženik htio dovršenje djela.

 

Kako je već ranije rečeno pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza zaključio da je optuženik ubadajući oštećenika kuhinjskim nožem duljine oštrice 11,5 cm u lijevu stranu prsnog koša, nanoseći mu tešku i po život opasnu ozljedu, postupao s izravnom namjerom na lišenje života. Postupajući na utvrđeni način, ubadajući opisanim nožem u predio tijela gdje se nalaze vitalni organi čovjeka, optuženik nije mogao računati da do smrtnog ishoda neće doći ili da će pravodobna i adekvatna liječnička intervencija, što je u konkretnom slučaju izostalo, takav ishod spriječiti.

 

Za ocjenu je li optuženik postupao s izravnom namjerom na lišenje života, nije odlučna činjenica da je optuženik mogao zadati još koji ubod nožem, jer je postupajući na opisani način ostvario svoju namjeru.

 

Iako je oštećenik zadobio ubodnu ranu lijeve strane prsišta sa oštećenjem pete međurebrene arterije lijevo s posljedičnim unutarnjim iskrvarenjem uslijed čega je nastupila smrt oštećenika, optuženik je proglašen krivim za pokušaj kaznenog djela, jer je iz nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. B. utvrđeno da bi pravovremena liječnička intervencija spriječila smrtni ishod, te nakon što je liječnik dr. V. H. proglašen krivim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 6. svibnja 2008. br. K-294/06 za teško kazneno djelo protiv zdravlja ljudi počinjeno na štetu oštećenika u ovom kaznenom predmetu, državni odvjetnik je u ponovljenom postupku teretio optuženika za pokušaj, a ne i dovršeno kazneno djelo ubojstva.

 

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika da se ne bi radilo o pokušaju kaznenog djela ubojstva počinjenog s izravnom namjerom.

 

Neosnovano optuženik osporava i nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka Klinike za psihijatriju V., Zavoda za forenzičku psihijatriju, koji je dan na temelju uvida u sadržaj sudskog spisa, medicinsku dokumentaciju i na temelju ispitivanja provedenog u toj ustanovi, pri čemu je vještak, koji je i saslušan na raspravi, imao u vidu i provedeno toksikološko vještačenje.

 

Iz navedenog nalaza i mišljenja prvostupanjski sud je utvrdio da tempore criminis optuženikove sposobnosti shvaćanja značenja vlastitih postupaka i njegove mogućnosti vladanja vlastitom voljom su bile smanjene u znatnom stupnju ali ne bitno.

 

Na raspravi je vještak doc. dr. sc. A. B. pojasnio da su sposobnosti optuženika bile smanjene, ali da to smanjenje nikako niti u jednom svom dijelu nije dosezalo kategoriju bitnog smanjenja. Izraz znatno smanjenje bi, prema vještaku, odgovarao srednjem stupnju smanjenja.

 

Vještak je naveo i da benzodijazepin može uzrokovati agresivno ponašanje, ali takva komplikacija benzodijazepinske terapije je vrlo rijetka i nema dokaza da se dogodila kod optuženika u bilo kojem vremenu pa ni tempore criminis.

 

Time je odgovoreno na pitanje obrane koje se sada ponavlja i u žalbi iako se ne nude novi dokazi u prilog drugačijem zaključku, budući je vještak raspolagao cjelokupnom medicinskom dokumentacijom za optuženika na koju se sada ponovo poziva žalba.

 

Prema vještačkom nalazu na ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela utjecala su tri faktora, disocijalni poremećaj ličnosti, psihičke smetnje u sklopu tog poremećaja, ovisnost o alkoholu, odnosno pijano stanje, tempore criminis, te posebno afektivno stanje (ljutnja, bijes) koje međutim, nije niti na koji način bilo skrivljeno postupcima oštećenika koji jednostavno nije čekao optuženika pred njegovom kućom, već je otišao.

 

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a slijedom toga niti zbog povrede kaznenog zakona koju optuženik posebno ne obrazlaže, već ju ističe kao tzv. posrednu povredu.

 

Ista međutim, nije ostvarena, jer je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije kaznenog djela, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi na štetu optuženika bio na drugi način povrijeđen kazneni zakon.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da olakotne okolnosti nisu takve kvalitete da bi opravdavale izricanje ovako blage kazne. Trebalo je uzeti u obzir da je optuženik djelo počinio u odnosu na svog bratića, kao i da je došlo do smrtnog ishoda neovisno o tome što je adekvatnom liječničkom intervencijom život oštećenika mogao biti spašen. Smanjena ubrojivost do koje je došlo i zbog alkoholiziranosti optuženika precijenjena je kao olakotna okolnost.

 

Iz istog žalbenog osnova žali se i optuženik navodeći da prvostupanjski sud iako je utvrdio brojne olakotne okolnosti, iste nije adekvatno cijenio niti su one imale odraza pri izricanju kazne. Ukazuje i da je na izdržavanju kazne optuženik postao svjestan svoje ovisnosti o alkoholu i da se uključio u grupnu terapiju te da je izrazio kajanje zbog posljedice do koje je došlo spletom nesretnih okolnosti, odnosno neadekvatnom liječničkom intervencijom.

 

Smatra i da prvostupanjski sud nije ocjenjivao doprinos oštećenika koji je također bio u teško pijanom stanju i koji je na prijevaru ostavio optuženika kod kuće, a on se vratio u gostionicu.

 

Razmatrajući žalbene navode stranaka zbog odluke o kazni u kojima se traži preocjena utvrđenih okolnosti, a ne navode se neke nove koje bi utjecale na odmjeravanje kazne, ovaj drugostupanjski sud prihvaća sve utvrđene okolnosti po prvostupanjskom sudu međutim, nalazi da iste nisu adekvatno cijenjene.

 

U pravu je državni odvjetnik kada navodi da su olakotne okolnosti precijenjene i da kazna zatvora na koju je osuđen optuženik ne odgovara utvrđenoj upornosti u agresivnom postupanju optuženika prema oštećeniku.

 

Naime, oštećenik nakon što je odvezao optuženika kući vraća se u gostionicu, a za njim dolazi i optuženik i smatrajući da ga je oštećenik trebao čekati, razbija mu osobni automobil, poziva ga da to dođe vidjeti i tada napada i oštećenika. U postupanju oštećenika nema nikakvog doprinosa i inzistiranje žalbe optuženika u tom pravcu je neprimjereno.

 

Upravo te okolnosti počinjenja djela istome daju teži značaj, jer se radi o olakom posezanju za životom drugoga, što govori u prilog zaključku o pogibeljnosti djela i njegovoj iznimnoj društvenoj opasnosti.

 

U pravu je državni odvjetnik i da smanjena ubrojivost optuženika koja je u velikoj mjeri rezultat njegove alkoholiziranosti nema takav značaj koji mu pridaje prvostupanjski sud.

 

Niti činjenica da je djelo ostalo u pokušaju nije okolnost koja u konkretnom slučaju može opravdavati ublažavanje kazne, jer je u konačnici oštećenik umro, istina zbog neadekvatne liječničke intervencije, pa iako se optuženika ne tereti za tu posljedicu, pokušaj sam za sebe nema takav značaj da bi uvjetovao primjenu odredbe o zakonskom ublažavanju kazne.

 

Stoga je zbog odluke o kazni prihvaćena žalba državnog odvjetnika i optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od šest (6) godina, koja je po stavu ovog drugostupanjskog suda primjerena za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 50. u svezi čl. 6. KZ/97. Iz tog razloga nije prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

U izrečenu kaznu zatvora optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne od 30. prosinca 1998. do 30. prosinca 2004. godine.

 

Nož kao sredstvo izvršenja djela je oduzet u skladu sa zakonom.

 

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, jer u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08 koji propisuje da kada sud optuženika proglasi krivim, naložit će mu da podmiri troškove kaznenog postupka neovisno o tome tko je inicirao ili trebao inicirati obnovu kaznenog postupka.

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 11. siječnja 2017.