Broj: Kž-224/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Varaždinu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od  sudaca Igora Pavlica, kao predsjednika vijeća, te Nade Marincil i Vlaste Patrčević, kao članova vijeća uz sudjelovanje zapisničara Klementine Lodeta, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. O. radi kaznenog djela iz čl. 149. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv  presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-150/13-53 od 13. travnja 2016. godine, u sjednici održanoj dana 11. siječnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba optuženog Z. O., ukida se presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-150/13-53 od 13. travnja 2016. godine i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi Z. O. za kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11 za koje je temeljem čl. 149. st. 2. KZ /11 osuđen na novčanu kaznu od 50 dnevnih iznosa u visini dnevnog iznosa 200,00 kn ukupnog umnoška 10.000,00 kn koju je temeljem čl. 42. st. 6. KZ/11 dužan platiti u roku 3 mjeseca od pravomoćnosti presude. Temeljem čl. 43. st. 1. KZ/11 kad novčana kazna nije u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom naplatiti će se prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog zakona; temeljem čl. 43. st. 2. KZ/11 ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro na način da se jedan dnevni iznos zamijeni s dva sata rada; temeljem čl. 43. st. 3. i 4. KZ/11 ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora na način da će se jedan dnevni iznos zamijeniti s jednim danom zatvora.

Temeljem čl. 158. st. 2. ZKP-a privatni tužitelj je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Temeljem čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP optuženik je presuđen naknaditi troškove kaznenog postupka za vještaka u iznosu 945,00 kn, te paušalnu svotu u iznosu 4.000,00 kn, odnosno ukupan iznos 4.945,00 kn, kao i nužne izdatke privatnog tužitelja, te nagradu i nužne izdatke punomoćnika privatnog tužitelja u iznosu koji će biti određen  posebnim rješenjem.

Protiv navedene presude žali se optuženi Z. O. po braniteljici M. T., odvjetnici iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. ZKP-a i odluke o kaznenopravnoj sankciji iz čl. 471. ZKP-a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Iako se u žalbi ne precizira zbog koje bitne povrede se žalba podnosi već žalitelj navodi samo povredu iz čl. 468. ZKP-a, iz obrazloženja žalbe proizlazi da se ista podnosi zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08). Žalitelj tvrdi da je izreka presude nerazumljiva jer činjenični opis kaznenog djela ne sadrži bitna obilježja kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11 budući da počinitelj mora postupati s namjerom koja nužno mora biti opisana u činjeničnom opisu, a isto tako da činjenični opis mora sadržavati navod da je činjenična tvrdnja koja se iznosi neistinita i da optuženik mora znati da iznosi neistinitu činjeničnu tvrdnju u namjeri da naškodi časti i ugledu drugoga, što je izostalo kako u činjeničnom opisu privatne tužbe tako i presude. Žalitelj ukazuje i da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama time da ne sadrži razloge zbog kojih sud smatra da je optuženik postupao upravo u namjeri da naškodi časti i ugledu privatnog tužitelja, već da je u tom dijelu obrazloženje paušalno time da prvostupanjski sud samo navodi da je optuženik bio svjestan da za privatnog tužitelj iznosi nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu pa da je time optuženi s namjernim oblikom krivnje ostvario bitna obilježja kaznenog djela klevete zbog kojeg ga je sud proglasio krivim.
Dalje žalitelj tvrdi da se presuda temelji i na nezakonitom dokazu time što je prvostupanjski sud na raspravi 13. 4. 2016. godine izvršio uvid u službenu zabilješku o izvršenom uvidu u ICMS aplikaciju i temeljem iste utvrdio da protiv privatnog tužitelja nije u tijeku nikakav sudski postupak na području Republike Hrvatske, iako se radi o dokazu kojeg stranke u postupku nemaju mogućnost niti provjeriti niti izvršiti uvid u isti  jer uvid nije omogućen osobama izvan pravosuđa. Konačno ističe da su izreka i obrazloženje prvostupanjske presude protivni sadržaju dokaza provedenih u postupku i to vezano za nalaz i mišljenje informatičkog vještaka u odnosu na činjenicu vremena počinjenja kaznenog djela.

U pravu je optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

S pravom žalitelj ukazuje da je izreka presude nerazumljiva i proturječna jer su doista u činjeničnom opisu kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11 za koje je optuženik proglašen krivim izostala tri ključna elementa koja određuju biće kaznenog djela, a to je navod da se radi o neistinitim činjenicama, da takve činjenice mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja te da je optuženik znao da se radi o neistinitoj tvrdnji. Sukladno čl. 524. st. 2. ZKP/08 privatna tužba mora imati sadržaj iz čl. 342. st. 1. toč. 1. – 4. ZKP/08, a čl. 342. st. 1. toč. 2. ZKP/08 propisano je da optužnica sadrži opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi. U konkretnom slučaju, budući da činjenični opis kaznenog djela sadrži samo vrijeme počinjenja kaznenog djela i sadržaj komentara emisije "Provjereno" koji je objavljen na Web stranici Nova TV i prema ocjeni ovoga suda u privatnoj tužbi, a posljedično tome i u pobijanoj presudi, nije sadržan potpuni opis kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11 u pogledu naprijed navedenih bitnih elemenata ovog kaznenog djela na koje ukazuje žalba, što izreku presude čini nerazumljivom i proturječnom samoj sebi.

Vezano za žalbeni osnov iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 valja reći da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu – službenoj bilješci suda o izvršenom uvidu u ICMS aplikaciju budući da se ne radi o dokazu koji je pribavljen na način propisan u čl. 10. st. 2. ZKP/08, a što bi ovaj dokaz činilo nezakonitim. Činjenica  da žalitelj doista nema mogućnost neposrednog uvida u naprijed navedenu aplikaciju sama po sebi nije relevantna za zakonitost ovog dokaza, a u pogledu te okolnosti, nakon što je ovaj dokaz izveden na raspravi, žalitelj je imao mogućnost prigovoriti sadržaju bilješke i tražiti da sud pribavi službenu potvrdu da se protiv privatnog tužitelja ne vodi kazneni postupak, što nije učinio. Međutim i tada bi se prigovor okrivljenika mogao cijeniti sa aspekta žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

Zbog naprijed navedenoga valjalo je prihvatiti žalbu optuženika i temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08 pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će izvesti sve do sada izvedene dokaze, po potrebi i druge te će, vodeći računa i o odredbi čl. 13. ZKP/08, donijeti novu i na zakonu zasnovanu presudu koju će valjano i obrazložiti.

U Varaždinu, 11. siječnja 2017.