Broj: Kž-491/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. S., zbog kaznenog djela iz čl. 149. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja R. F.-G.-B. G. eGen podnesenoj protiv presude O. suda u Z. broj K-522/13 od 6. lipnja 2016., u sjednici održanoj 11. siječnja 2017.,   

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba privatnog tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Općinski sud u Zadru presudom od 2. lipnja 2016. na temelju  odredbe čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08,76/09,80/11, 121/11, 91/12,143/12,56/13, 145/13,152/14 –dalje ZKP/08) oslobodio je od optužbe opt. B. S. da bi počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – klevetom, propisano i kažnjivo po čl. 149. st. 2. KZ/11.

Na temelju odredbi čl. 149. st. 3. ZKP/08  naloženo je privatnom tužitelju  naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 500,00 kuna u korist sredstva državnog proračuna sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe, te nužne izdatke optuženika.

              Protiv te presude žalbu je podnio privatni tužitelj R. F.-G.-B. G. eGen putem punomoćnika T. Z., odvjetnika iz V., zbog „svih zakonom propisanih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik proglasi krivim i osudi po zakonu, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba privatnog tužitelja nije osnovana.

              Premda u uvodu žalbe ističe da se žali zbog svih zakonom propisanih razloga, sadržajno je riječ samo o žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, Županijski sud u Varaždinu, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. t. 11. ZKP/08, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

Žalitelj nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno žalitelju, po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne i druge relevantne činjenice u ovom predmetu. Svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama prvostupanjski sud temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi.

Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik B. S. počinio kazneno djelo za koje je optužen.

Privatni tužitelj u žalbi u bitnome smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da inkriminirane činjenične tvrdnje ne predstavljaju tvrdnje u smislu postojanja bića kaznenog djela klevete iz čl. 149. KZ/11.

Prije svega ovaj drugostupanjski sud primjećuje da privatni tužitelj u žalbi pogrešno smatra da je za ostvarenje bića kaznenog djela klevete iz čl. 149. KZ/11 potrebno ispunjenje samo triju pretpostavki – da se iznose činjenice, da su one neistinite i da mogu škoditi časti i ugledu osobe za koju se takve izjave iznose ili prenose. Naime, kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 1. KZ/11 čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili prenese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi časti ili ugledu, znajući da je neistinita. Iz navedenog jasno proizlazi da je za ostvarenje kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 1. KZ/11 (a time i kaznenog djela za koje se optuženik tereti, budući djelo iz čl. 149. st. 2. KZ/11 predstavlja kvalificirani oblik osnovnog kaznenog djela klevete opisanog u čl. 149. st. 1. KZ/11) pored pretpostavki na koje u žalbi upire optuženik, nužno i da počinitelj zna da je činjenična tvrdnja koju iznosi ili prenosi neistinita.

Prema tome, kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 1. KZ/11 nije ostvareno kada počinitelj nije znao da su činjenične tvrdnje koje iznosi ili prenosi za drugoga neistinite, pa tako niti u situaciji kada nije imao opravdanog razloga povjerovati u njihovu istinitost.

Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno zaključio da nije dokazano da bi optuženik ostvario biće kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11.

Tako prvostupanjski sud u odnosu na inkriminaciju u dijelu gdje se tvrdi da je optuženik neistinito naveo: „...da je privatni tužitelj, kao ovrhovoditelj, vješto izbjegavao dostaviti mu iznos duga i iznos otplate D. P.,...“ pravilno primjećuje da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se optuženik doista kroz dulje razdoblje obraćao privatnom tužitelju vezano za otplatu predmetnog duga od strane D. P., što privatni tužitelj nije osporavao, dapače na temelju sadržaja e mail poruke s lista 63 spisa može se zaključiti da privatni tužitelj navedene podatke nije dostavio optuženiku.

Nadalje, vezano za dio inkriminacije u kojoj optuženik za privatnog tužitelja iznosi tvrdnju „...pokušavajući se naplatiti dva puta po istoj osnovi jer je izbjegavao platni promet RH...“, privatni tužitelj u žalbi s pravom tvrdi da rezultati dokaznog postupka ukazuju da je riječ o neistinitim činjeničnim tvrdnjama koje mogu škoditi njegovoj časti i ugledu, međutim, nije u pravu kada osporava zaključak prvostupanjskog suda da optuženik u vrijeme kada je takve činjenične tvrdnje iznosio nije znao da su neistinite.

Tako prvostupanjski sud vezano za inkriminiranu tvrdnju da je privatni tužitelj „...izbjegavao platni promet RH...“pravilno uočava da iz podneska Hrvatske narodne banke s lista 58 spisa proizlazi da privatnom tužitelju nikada nije izdano odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj, niti je isti ikada takav zahtjev podnio HNB-u, dok u odnosu na inkriminiranu izjavu „...pokušavajući se dva puta naplatiti po istoj osnovi...“ pravilno primjećuje da iz sudskog spisa poslovni broj Ovr-2932/10 proizlazi da je privatni tužitelj kao ovrhovoditelj  pokrenuo ovršni postupak i protiv ovršenika D. P. i T. P. Z. d.o.o., čiji vlasnik i direktor je optuženik.

Polazeći od navedenih činjenica, a imajući dodatno na umu da optuženik nije pravnik i da se radilo o dugovanjima iz istog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak da se kao životno i logično ukazuje da je optuženik u vrijeme iznošenja navedenih činjenih tvrdnji doista mogao biti u uvjerenju da su iste istinite.

Naposljetku, prvostupanjski sud je suprotno žalitelju izveo pravilan zaključak da inkriminirana izjava optuženika u dijelu gdje tvrdi da je privatni tužitelj: „...ispunio sva obilježja kaznenog djela protupravne naplate, utaje poreza i naplate dva puta po istom osnovu...“ predstavljaju subjektivni sud optuženika o postojanju sumnje na počinjenje kaznenih djela, a koji se temeljio na uvjerenju optuženika da se privatni tužitelj pokušava dva puta naplatiti po istoj osnovi, izbjegavajući pritom platni promet u Republici Hrvatskoj.

Slijedom svega prethodno iznesenog, budući kazneno djelo klevete iz čl. 149. KZ/11 postoji samo ako privatni tužitelj uspije dokazati da je riječ o klevetničkoj izjavi i da je počinitelj u trenutku njezina iznošenja ili prenošenja znao da je ona neistinita, suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11.

Na ovom mjestu valja primijetiti da žalitelj u žalbi osporava i zaključak prvostupanjskog suda da namjera optuženika nije bila usmjerena na klevetanje privatnog tužitelja, već na obustavu ovršnog postupka.

Premda to izrijekom ne navodi u pobijanoj presudi, prvostupanjski sud je time sadržajno očito izrazio stav da se u konkretnom slučaju u odnosu na dio inkriminacije koja predstavlja činjenične tvrdnje koje mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja ne radi niti o kaznenom djelu teškog sramoćenje iz čl. 148. st. 1.  KZ/11. Naime, to kazneno djelo čini onaj tko pred drugim iznese i prenese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu. Prema tome, za ostvarenje kaznenog djela teškog sramoćenja za razliku od kaznenog djela klevete se ne zahtjeva neistinitost činjenične tvrdnje, niti znanje počinitelja da se radi o neistinitoj tvrdnji (budući se u tom slučaju radi o kaznenom djelu klevete iz čl. 149. KZ/11), već je dovoljno da je riječ o takvoj činjeničnoj tvrdnji koja može škoditi nečijoj časti i ugledu.

Međutim, prema čl. 148.a KZ/11 nema kaznenog djela uvrede i teškog sramoćenja ako je počinitelj njihova obilježja, između ostalog, ostvario u obrani nekog svog prava, a to je učinjeno iz opravdanih razloga.

Polazeći od toga da je optuženik inkriminirane činjenične tvrdnje iznio u podnesku dostavljenom u ovršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Zadru pod poslovnim brojem Ovr-293/10, koju ovrhu je pokrenuo privatni tužitelj, kao  ovrhovoditelj, radi prodaje nekretnine u vlasništvu društva čiji je vlasnik i direktor optuženik, tada slijedom svih ranije navedenih činjenica i po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao sud drugog stupnja, proizlazi da je optuženik kao zakonski zastupnik trgovačkog društva P. Z. d.o.o., inkriminirane tvrdnje iznio s ciljem obrane prava tog društva u navedenom ovršnom postupku, i da je za takvo postupanje imao opravdane razloge, a u kakvom slučaju sukladno čl. 148.a KZ/11 nema kaznenog djela teškog sramoćenja.

Slijedom svega iznesenog žalba privatnog tužitelja nije osnovana.

Budući nije utvrđeno postojanje razloga zbog kojih se presuda pobija, niti postojanje povreda iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 11. siječnja 2017.