Broj: Kžm 43/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. B., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2016. broj Kzd-5/16, u sjednici održanoj 12. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

I. Prihvaća se žalba opt. R. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženiku za kazneno djelo za koje je proglašen krivim pod toč. 1. izreke presude iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. KZ/11, na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju 5 (pet) godina, a prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju po 6 (šest) mjeseci za kaznena djela počinjena na štetu djeteta D. B. i djeteta K. B. iz čl. 158. st. 6. KZ/11 za koja je proglašen krivim tom presudom pod toč. 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i kazne zatvora u trajanju po 4 (četiri) mjeseca za kaznena djela počinjena na štetu djeteta D. B. i djeteta K. B. iz čl. 165. st. 1. KZ/11 za koja je proglašen krivim pod toč. 8. presude pa se opt. R. B. primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina, u koju mu se, na temelju čl. 54. st. 1.  KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. veljače 2016. pa nadalje.

II. Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. R. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. KZ/11 na štetu djeteta K. B. (toč. 1. izreke presude), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest godina, kaznenih djela  na štetu djeteta D. B. i djeteta K. B. iz čl. 158. st. 6. KZ/11 (toč. 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke presude) za koja su mu uz primjenu čl. 48. st. 2. i 49. st. 1. KZ/11 utvrđene kazne zatvora u trajanju po šest mjeseci za svako djelo i zbog kaznenih djela na štetu iste djece iz čl. 165. st. 1. KZ/11 (toč. 8. izreke presude) za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju po četiri mjeseca za svako djelo. Primjenom čl. 51. KZ/11 optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset godina, u koju je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. veljače 2016. pa nadalje.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka, troškove vještačenja 16.384,00 kuna i paušalnu svotu 1.000,00 kuna.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju uz osudu na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Optuženik se također žali zbog odluke o kazni putem branitelja S. N., odvjetnika iz Z. te predlaže blaže izricanje blaže kazne.

Optuženik je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se prihvati njegova žalba.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a osnovana je optuženikova žalba.

Državni odvjetnik nije zadovoljan odmjerenim kaznama, smatra da je sud prvog stupnja podcijenio značaj otegotnih okolnosti, poglavito način počinjenja djela uz korištenje svoje „pozicije srodstva“, da „usprkos činjenici da oštećena djeca sada ne pokazuju vidljive znakove traume…sama priroda kaznenih djela…ostavljaju trajne posljedice na žrtve takvih djela“ te da je počinjenjem djela je došlo do narušenih odnosa u obitelji. Po mišljenju državnog odvjetnika otegotno je trebalo cijeniti da optuženik  „do kraja kaznenog postupka nije osvijestio štetnost svog postupanja, da nije iskazao iskreno žaljenje i kajanje zbog počinjenog što ukazuje na potpuno odsustvo samokritičnosti i bešćutnosti“, a da je priznanje „izjavljeno kako bi se utjecalo na sud prilikom određivanja blaže kazne“.

Nasuprot tome, optuženik naglašava značaj priznanja svih kaznenih djela „što je u ovakvim slučajevima doista rijetkost“ čime je olakšao vođenje postupka i omogućio njegovo brže okončanje.

Razmotrivši odluku o kazni, po ocjeni ovog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu primjereno vrednovane zbog čega je osnovana optuženikova žalba dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana. Naime, prvostupanjski sud je olakotno cijenio neosuđivanost, priznanje i kajanje za počinjena djela, dok je otegotnim vrednovao okolnost da su djela počinjena u više navrata odnosno višekratnim radnjama, prema ranjivoj djeci sa posebnim potrebama, sniženih intelektualnih sposobnosti.

Unatoč postojanja otegotnih okolnosti, osobito činjenice da je optuženik svako kazneno djelo ostvario čineći kriminalne radnje u više navrata te ima značaj izražene upornosti i povećane kriminalne volje na koju smjera državni odvjetnik, osnovano optuženik ukazuje na neprimjereno vrednovanje njegovog priznanja, koje je nesumnjivo pridonijelo brzom okončanju prvostupanjskog postupka, već na prvoj raspravi. Optuženik je k tome izrazio žaljenje i kajanje za sva djela što je sud prvog stupnja opravdano prihvatio i cijenio olakotnim, a državni odvjetnik nije s uspjehom osporio tek pukom, nepotkrijepljenom tvrdnjom, dakle subjektivnom ocjenom o izostanku iskrenog žaljenja. Pored toga, optuženikovo očekivano pozitivno vrednovanje priznanja kaznenog djela samo za sebe ne otklanja njegov značaj, već implicira i kritičnost prema vlastitim kriminalnim radnjama poglavito jer je neosuđivana osoba. Kada se k tome ima na umu izostanak izrazitijih znakova traumatizacije kod obje oštećenice, da je kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. KZ/11 počinjeno radnjama izjednačenim spolnom odnošaju, dakle oblikom seksualnog zlostavljanja koji ukazuje na manji stupanj ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, za ovo je kazneno djelo primjerena kazna zatvora u trajanju pet godina. Uz pravilno odmjerene pojedinačne kazne zatvora za kaznena djela bludnih radnji i upoznavanja djece s pornografijom, po ocjeni ovog suda jedinstvena kazna zatvora u trajanju šest godina primjerena je težini i pogibeljnosti djela i osobnosti optuženika te podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja.

Slijedom navedenog, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 koje je ovaj drugostupanjski sud ispitao po službenoj dužnosti,  na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 (toč. I.) i čl. 482. ZKP/08 (toč. II.) odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. siječnja 2017.