Broj: Kž-Us 70/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika N. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 347. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 4. prosinca 2015. broj K-Us-26/14, u sjednici održanoj 12. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođeni su od optužbe i to opt. N. M. da bi počinio kazneno djelo primanje mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97, a opt. M. B. i opt. I. V. da bi počinili kazneno djelo davanje mita iz čl. 348. st. 1. KZ/97, činjenično i pravno opisana u izreci te presude.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je opt. I. V. po svom branitelju P. B., odvjetniku iz S., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da nema sigurnih dokaza o tome da bi opt. N. M., kao službena osoba, zahtijevao i dobio  besplatne ručkove u konobi Z. u D. P.,  vlasništvo opt. M. B., kao nagradu za donošenje pozitivne odluke o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u tom lokalu.

Naime, nije sporno da je opt. N. M., kao upravni savjetnik za poslove ugostiteljstva i turizma u Službi za gospodarstvo Ureda državne uprave …, poduzeo službenu radnju koju nije smio obaviti jer je dana 29. lipnja 2011. donio rješenje kojim je prihvaćen zahtjev TD B. d.o.o. Š. o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u konobi Z. iako je znao da sanitarna inspekcija prethodno za taj ugostiteljski objekt nije izdala odluku o provođenju mjera zaštite od buke, što je bio zakonski preduvjet za donošenje spornog rješenja. Time je opt. N. M. svjesno postupio u korist opt. M. B. i njegovog poslovnog partnera opt. I. V. budući da im je donošenjem spornog rješenja omogućio da započnu s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti prije početka turističke sezone iako za to, u tom trenutku, nisu postojali zakonski preduvjeti.

Pri tome, činjenica da je sanitarni inspektor naknadno tj. 4. srpnja 2011. donio nepravomoćno rješenje kojim je utvrdio da su mjere zaštite od buke uspješno provedene, ne utječe na zaključak da je opt. N. M., u vrijeme izdavanja spornog rješenja, zlouporabio svoje ovlasti službene osobe na gore navedeni način.

Međutim, da bi se radilo o kaznenom djelu primanja odnosno davanja mita bilo je nužno dokazati neposrednu uzročno-posljedičnu vezu između postupanja opt. N. M. kao službene osobe i njegovog čašćenja ručkovima u konobi Z. od strane opt. M. B. i opt. I. V., tj. trebalo je utvrditi da besplatni ručkovi u tom lokalu predstavljaju nagradu za poduzimanje službene radnje koju opt. N. M. u okviru svojih ovlasti nije smio obaviti.

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da temeljem rezultata provedenog postupka takva uzročno-posljedična veza nije sa sigurnošću dokazana jer iz suglasnih obrana optuženika, a u nedostatku suprotnih dokaza, proizlazi da opetovano čašćenje opt. N. M. ručkovima odnosno marendama u vrijednosti od 100,00 do 500,00 kn predstavlja uobičajeni obrazac prijateljskog druženja koje između optuženika traje više desetaka godina te nije u neposrednoj vezi sa službenom radnjom koju je taj optuženik trebao poduzeti.

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da se ovdje ne radi o prijateljskom čašćenju, već o iskorištavanju situacije od strane opt. N. M. koji na račun ostale dvojice suoptuženika besplatno konzumira hranu i piće kao protuuslugu za neovlašteno donošenje rješenja o ispunjavanju minimalnih tehničkih uvjeta u spornom lokalu čime su ostvareni elementi koruptivnog ponašanja. U dokaz tome državni odvjetnik ukazuje na sadržaj tajno snimljenog telefonskog razgovora između opt. N. M. i opt. I. V. od 23. lipnja 2011. iz kojeg proizlazi da opt. N. M. najavljuje svoje dolazak u konobu Z. tražeći hranu i piće za sebe i drugu NN osobu, a kojem ručku opt. I. V. zbog spriječenosti neće biti nazočan, što pokazuje da se ne radi o njihovom prijateljskom druženju. Također, ističe da se ukupno radilo o četiri čašćenja, dva prije, a dva nakon donošenja spornog rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, te da baš niti jedan od tih obroka nije platio opt. N. M., već su to podmirivali opt. M. B. i opt. I. V. čiji poslovni pothvat je ovisio o pozitivnom rješenju opt. N. M.

Ovi navodi žalbe doista mogu izazvati sumnju u to da su besplatni ručkovi, u stvari, predstavljali protuuslugu koju opt. M. B. i opt. I. V. daju opt. N. M. radi donošenja spornog rješenja, međutim, ta razina sumnje nije dostatna za siguran zaključak o dokazanosti predmetnog kaznenog djela i donošenje osuđujuće presude. Naime, u situaciji kada optuženici suglasno tvrde da je međusobno čašćenje ručkovima uobičajeni obrazac njihovog prijateljskog druženja kroz dulji niz godina, a u spisu ne postoje suprotni dokazi niti to nedvojbeno slijedi iz sadržaja tajno snimljenih telefonskih razgovora na koje žalitelj ukazuje, tada je ovu odlučnu činjenicu, u dvojbi, potrebno utvrditi primjenom načela "in dubio pro reo", na način kako je to učinio prvostupanjski sud.

Pri tome, iako je žalba uvodno podnesena i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne navodi koje je to odlučne činjenice prvostupanjski sud propustio utvrditi i temeljem kojih dokaza, već se navodima žalbe, u stvari, traži preocjena postojećih dokaza koja, zbog naprijed navedenih okolnosti, ovdje nije prihvatljiva.

Kako žalitelj navodima svoje žalbe nije ozbiljno doveo u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti pa kako ovaj žalbeni sud nije našao ostvarenih povreda na koje, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. siječnja 2017.