1

Broj: Jž-1682/2016

 

                                 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. M. M., zbog prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08. i 112/12.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave ličko-senjske, Službe policije, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Gospiću od 9. lipnja 2016., broj: Pp 5 J-945/15, u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave ličko-senjske, Službe policije i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

             

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Gospiću od 9. lipnja 2016., broj: Pp 5 J-945/15, na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13.), okr. M. M. je oslobođen od optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. toč. 2. i 3. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Protiv te presude tužitelj Policijska uprava ličko-senjska, Služba policije pravodobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, tužitelj ističe povredu iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, navodeći da „nedostaje valjano obrazloženje na temelju čega je prvostupanjski sud našao da djelo za koje se okrivljenik tereti nije prekršaj na način kako je to navedeno u optužnom prijedlogu“ te da je „izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a što proizlazi i iz nejasna obrazloženja zašto navedeno djelo ne predstavlja prekršaj odnosno zašto činjenice navedene u optužnom prijedlogu ne predstavljaju biće djela (subjektivni i objektivni identitet), odnosno ne postoji valjano obrazloženje glede odlučnih činjenica u odnosu na pojam društvenog položaja“.

 

Suprotno takvim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je vrlo decidirano, jasno i bez ikakvog proturječja iznio razloge zbog kojih smatra da djelo za koje je protiv okrivljenika podnesen optužni prijedlog ne ispunjava biće prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, pa kako presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, nije osnovana žalba tužitelja zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj u bitnom navodi da je prvostupanjski sud zanemario ekstenzivno tumačenje zakonske odredbe čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, odnosno nije razdvojio ulogu A. P., M. K. i Z. V. kao pojedinaca u određenom društvenom okruženju od uloge A. P., M. K. i Z. V. u svom društvenom položaju kao načelnika PU ličko-senjske, zamjenika načelnika i načelnika PPO. Žalbom se ističe da nije jasno zašto prvostupanjski sud navedene osobe ne smatra osobama određenog društvenog položaja, već smatra da je njihova uloga u društvu jednaka ulozi bilo kojeg drugog građanina te se ističe da je ekstenzivnim tumačenjem predmetne zakonske odredbe jasno da se radi o neizravnoj diskriminaciji – navedene osobe su upravo zbog svog društvenog položaja (načelnik, zamjenik načelnika PU ličko-senjske i načelnik PP O) stavljeni u diskriminatoran položaj u odnosu na bilo kojeg drugog građanina koji to nije, u istoj situaciji.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama žalbe, po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz činjeničnog opisa djela koje se okr. M. M. stavlja na teret ne proizlaze zakonska obilježja prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o diskriminaciji, nego eventualno nekog drugog prekršajnog ili kaznenog djela.

 

Optužnim prijedlogom okrivljeniku se u bitnom stavlja na teret da je javnom objavom članka i fotomontažom obrađenih fotografija neprimjerenog sadržaja načelnika Policijske uprave ličko-senjske A. P., zamjenika načelnika M. K. i načelnika Policijske postaje O. Z. V., s ciljem prouzročenja uvredljivog i ponižavajućeg okruženja za policijske službenike na temelju njihovog društvenog položaja povrijedio njihovo dostojanstvo u zajednici.

 

Diskriminirati nekoga znači nanijeti mu nepravdu, staviti ga u podređeni položaj u odnosu na druge ljude u sličnoj situaciji. Svrha je antidiskriminacijskog prava omogućiti svakom pojedincu jednak i pravedan pristup mogućnostima koje nudi društvo.

 

Zabrana diskriminacije u Evropskoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. -ispravak, 14/02.,  13/03., 9/05, 1/06 i 2/10.) ima za cilj da omogući svim ljudima, kakve god bile njihove osobnosti, da imaju pristup prilikama koje su dostupne svima u jednom društvu i da osigurava zadovoljenje za nepovoljno postupanje na osnovu zaštićenih osobnosti, kada ono nije predviđeno domaćim pravom.

 

Čl. 25. st. 1. Zakona o diskriminaciji propisuje da će se kazniti za prekršaj tko s ciljem prouzročenja straha drugome ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja na temelju razlike u rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, rodnom identitetu ili izražavanju i spolnoj orijentaciji povrijedi njegovo dostojanstvo.

 

Međutim, stajalište je ovog suda da polazišna osnova za tumačenje svih ostalih odredaba Zakona o suzbijanje diskriminacije mora biti članak 1. tog Zakona, a pogotovo njegovi stavci 2. i 3.. Naime, u smislu st. 2. čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije pod diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. toga članka (na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

 

Iz citirane zakonske odredbe jasno je da diskriminacija predstavlja  situaciju u kojoj je pojedinac na neki način „zakinut“ zbog nekog „zaštićenog obilježja“. Upravo kroz navedenu činjenicu, da se mora raditi o stavljanju u nepovoljniji položaj, treba tumačiti i sve ostale odredbe ovog Zakona, pa tako i odredbu čl. 25. st. 1. tog Zakona.

 

Pri utvrđivanju diskriminacije važno je da se nepovoljno postupanje prema određenoj osobi može usporediti s postupanjem prema drugoj osobi u sličnoj situaciji. Zato je potreban „usporednik“ odnosno osoba u činjenično sličnim okolnostima kao žrtva diskriminacije, s time da je glavna razlika između njih „pravno zaštićena osnova“, odnosno osobina pojedinca koja se, da ne bi došlo do diskriminacije, ne smije smatrati relevantnom za različito postupanje ili uživanje posebne koristi. Drugim riječima, zadaća je navodne žrtve uvjeriti sud da postoje osobe s kojima se povoljnije postupilo, ili bi se povoljnije postupilo, a da je pri tome jedina razlika između njih „pravno zaštićena osnova“.

 

Neosnovano tužitelj smatra da su A. P., M. K. i Z. V. stavljeni u diskriminatoran položaj, jer se u konkretnom slučaju, javno objavljenim člankom na blogu naznačenim u izreci pobijane presude, a čime je povrijeđeno njihovo dostojanstvo u zajednici, ne radi o tome da bi bili „zakinuti“ u nečemu zbog toga što obnašaju dužnost načelnika, zamjenika načelnika Policijske uprave i načelnika Policijske postaje, a niti je okr. M. M. u odnosu na njih uopće u poziciji „nadređenog“ da bi ih mogao „zakinuti“ u nečemu odnosno da bi mogao donositi odluke koje mogu izravno utjecati na život A. P., M. K. i Z. V.

 

Osim toga, iz činjeničnog opisa djela koji se okrivljeniku stavlja na teret optužnim prijedlogom ne proizlazi osnovna sastavnica pojma diskriminacije opisane u čl. 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije, odnosno da bi okrivljenik stavljao u nepovoljniji položaj A. P., M. K. i Z. V. po osnovi, u konkretnom slučaju društvenog položaja, u odnosu na neku (neke) drugu osobu.

 

Prema praksi ESLJP i ESP, da bi se radilo o povredi članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa tako i o prekršaju iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, mora se raditi o različitom postupanju prema osobama u usporedivim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja, mora se raditi o neosobnom kontekstu, mora postojati odgovarajući „usporednik“ te se mora raditi o razlici na temelju „pravno zaštićene osnove“, dakle zbog određenog obilježja dotičnog pojedinca koje spada u „pravno zaštićene osnove“. Europski sudovi dali su vrlo široko tumačenje „zaštićenih osnova“, no svakako se mora raditi o tome da je zaštićena osnova bila povodom takvog postupanja, bilo izravno bilo posredno.

 

I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju, nisu ispunjene prethodno navedene pretpostavke, pri čemu je bitno naglasiti da i ovaj sud smatra da načelnici, zamjenici načelnika Policijskih uprava i načelnici Policijskih postaja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a što bi, prema stavu tužitelja, predstavljalo „pravno zaštićenu osnovu“, ne predstavljaju ranjivu skupinu u društvu i to iz razloga što se ne radi o tako specifičnom položaju u društvu koje bi zahtijevalo posebnu zaštitu, te navedeni položaji ne mogu biti, sami za sebe „pravno zaštićena osnova“ u antidiskriminacijskom pravu.

 

U odnosu na žalbene navode kojima tužitelj ukazuje na dosadašnju praksu prekršajnih sudova, treba napomenuti da je takvo prikazivanje sudske prakse potpuno manjkavo te neosnovano. Kao prvo, radi se o relativno „starim“ odlukama (zadnja je iz travnja 2015.) u kojima stavovi zasigurno još nisu bili usklađeni s praksom ESLJP i ESP. Osim toga, tužitelj se poziva isključivo na odluke prvostupanjskih sudova, bez prikaza jesu li te odluke uopće bile na Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske, kao drugostupanjskom sudu.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 18. travnja 2019.

 

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Gospiću u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenka i tužitelja.