Broj: Kž 663/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. P., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97 i 27/98 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda Zagrebu od 15. rujna 2014. broj K-82/13, u sjednici održanoj 12. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Zagrebu donijetom u ponovljenom postupku, na temelju čl. 453 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) opt. Z. P. oslobođen je od optužbe za kazneno djelo iz čl. 337 st. 1 i 4 KZ/97.

              Protiv ove presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 ZKP/08 spis je dostavljen na razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

              Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje iz razloga što je „sud pravilno utvrdio sve činjenice, no iz tako utvrđenih činjenica izveo sasvim pogrešan zaključak“. Naime, nije sporno da je Nadzorni odbor na dvanaestoj sjednici dana 17. lipnja 1998 godine prihvatio nalaz vještaka za građevinarstvo A. E. i njegov zaključak da je optuženik u dokapitalizaciju H. u vidu građevinskih radova, opreme, projekata i konzultantskih usluga uložio sredstva u iznosu od 6.011.000,00 kuna, te mu odobrili robni kredit u istom iznosu i uknjižbu založnog prava na nekretninama H. M. G. Ostalo je sporno da li se radilo o stvarnim ulaganjima optuženika ili su ona znatno manja (586.780,42 kune) kako to proizlazi iz priložene knjigovodstvene dokumentacije na osnovi koje su svoje nalaze dali vještaci za financije i knjigovodstvo, na što upire žalba državnog odvjetnika. Radi ocjene vjerodostojnosti nalaza vještaka za građevinarstvo A. E. koji je ispitan u svojstvu svjedoka, iskazao da se dvije trećine njegovog nalaza temelje na vjerodostojnoj dokumentaciji poput građevinskih dnevnika, a ostali dio mjerenjem i premjerom na licu mjesta, te da se pri izradi nalaza koristio izjavama pojedinih osoba, vještak za građevinarstvo dipl. ing. Ž. Ž. dao je novi pisani nalaz i mišljenje.

Zaključak ovog vještaka je, da su obračunate jedinične cijene po pojedinim stavkama u skladu s prosječnim cijenama ovlaštenih izvođača u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su radovi izvođeni, a obračunate jedinične cijene se mogu prihvatiti kao stvarne i realne, naročito kada se ima u vidu činjenica otežanog izvođenja radova u prisutnosti podzemnih voda. Vještak za građevinarstvo u konačnici zaključuje da sama za sebe činjenica da li su radovi plaćeni ili nisu, nije u izravnoj vezi s njihovim izvođenjem, odnosno da nije moguće jednoznačno zaključiti da radovi koji nisu plaćeni nisu ni izvedeni. Prema tome, nakon provedenog cjelokupnog postupka ostalo je dvojbeno, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, u kolikoj mjeri je optuženik dokapitalizirao H. ulaganjem svojih novčanih sredstava, koja ulaganja u velikom dijelu ne prati dokumentacija, budući da iz nalaza vještaka za građevinarstvo proizlazi, da na osnovi raspoložive dokumentacije, nije moguće utvrditi da li su neki izvedeni radovi plaćeni, odnosno da li neki radovi nisu uopće izvedeni.

Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo na način opisan u optužnici, zbog čega žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 12. siječnja 2017 godine