Broj: Kž 643/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća i doc. dr. sc. Marina Mrčele, Damira Kosa, Miroslava Šovanja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Đ. B., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika izjavljenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 11. listopada 2016. broj K-15/16., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog Đ. B. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku, proglašen je krivim optuženi Đ. B. da je počinio kazneno djelo iz članka 111. točke 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/11.) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 15 (petnaest) godina. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženom Đ. B. uračunato je vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. ožujka 2016. pa nadalje.

Na temelju članka 79. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) od optuženika je oduzeta sjekira pronađena prilikom obavljanja očevida te je određeno da će ista po pravomoćnosti presude biti uništena.

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u svezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08. naloženo je optuženom Đ. B. naknaditi troškove kaznenog postupka ukupno 31.302,46 kuna i to na ime obavljenog toksikološkog vještačenja 1.100,00 kuna, sudsko medicinskog vještačenja 1.000,00 kuna, biološkog vještačenja 22.850,00 kuna, psihijatrijskog vještačenja 2.400,00 kuna, troškova obdukcije 2.952,46 kuna i paušala 1.000,00 kuna. O visini troškova pristupa psihijatrijskog vještaka na raspravu bit će odlučeno nakon što bude dostavljen račun vještaka.

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da optuženi Đ. B. bude osuđen na kaznu zatvora u duljem trajanju.

Žalbu je podnio i optuženi Đ. B. po branitelju, odvjetniku S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen „istom sudu na ponovno suđenje uz obvezu provođenja drugog vještačenja po institutu dr. I. B. u P.“.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na optuženikovu žalbu predloživši „da Vrhovni sud Republike Hrvatske, žalbu opt. Đ. B. … odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu“.

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalbe optuženog Đ. B. i državnog odvjetnika nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

Optuženi Đ. B. u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 467. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je izreka presude „proturječna razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ili nisu navedeni razlozi ili postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika“. No, osim što žalitelj prepričava zakonsku odredbu, on ne objašnjava u čemu bi bila proturječnost ili izostanak razloga. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti (članak 476. stavak 1. ZKP/08.) ovaj sud nije našao da postoji ijedna povreda odredaba kaznenog postupka navedena u članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., niti da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. U pobijanoj presudi ne postoje proturječnosti koje žalitelj samo paušalno navodi, a prvostupanjski sud dao je razloge o odlučnim činjeničnim i pravnim pitanjima.

U preostalom dijelu žalbe optuženik prigovara utvrđenoj bitno smanjenoj ubrojivosti optuženika smatrajući da je on bio neubrojiv. Pritom ne osporava nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka na koji nije imao primjedbe niti u raspravi nego smatra da „se iz prvog iskaza okrivljenika vrlo jednostavno dade zaključiti da se … radi o nekakvom duševnom poremećaju, ali poremećaju koji nije definiran u svom intenzitetu duševnog poremećaja kod okrivljenika“. No, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka koji je jasno i utemeljeno naveo da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv, zbog skupnog djelovanja njegove poremećene ličnosti i posttraumatskog stresnog poremećaja, a ne postoje „simptomi koji bi kod njega upućivali na psihotično stanje“ (nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, list 222 spisa).

Žalitelj iznosi vlastiti stav da je optuženik bio neubrojiv, ali to ne potkrjepljuje nikakvim podacima koji bi doveli u sumnju utvrđenje suda utemeljeno na psihijatrijskom vještačenju i ponašanju optuženika u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Naime, obrazlažući utvrđenje o bitno smanjenoj ubrojivosti, odnosno da je optuženik imao sačuvanu svijest o značenju njegovog postupanja i vladanju svojom voljom, prvostupanjski sud razložno raščlanjuje pravilno i potpuno utvrđene činjenice. Optuženik je prije počinjenja djela duže razdoblje vrijeđao i prijetio pokojnoj oštećenici, dan prije počinjenja djela tražio je od nje da pronađe ključ vrata spavaće sobe, a ta vrata prije nisu nikada bila zaključavana, neposredno prije počinjenja djela verbalno je napao oštećenicu, a kada je zaspala izašao je iz sobe, otišao u dvorište u kojem je uzeo sjekiru, vratio se u spavaću sobu, zaključao vrata te s dva udarca metalnim dijelom sjekire u glavu ubio oštećenicu koja je spavala. Te činjenice ne osporava niti optuženik u žalbi. One su, zajedno s nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka, temelj pravilno utvrđene i valjano obrazložene bitno smanjene ubrojivosti optuženika u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Niti optuženikovi žalbeni navodi o djelovanju lijekova koje je uzimao optuženik ne dovode u pitanje navedeno utvrđenje, a niti ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti optuženikove obrane o nesjećanju samog čina počinjenja djela. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio vjerodostojnost optuženikova nesjećanja, između ostaloga, jer lijekovi koje je uzimao u konkretnoj situaciji nisu mogli dovesti do takve djelomične amnezije. Naime, iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja jasno proizlazi da bi o mogućnosti amnezije moglo biti govora samo ako bi kod optuženika postojala intoksikacija (trovanje) lijekovima koje je uzimao. No, iz nalaza i mišljenja toksikološkog vještaka jasno slijedi da o takvom otrovanju uopće nema govora. Zato niti ovi žalbeni navodi optuženika ne dovode u pitanje pravilnosti i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

S tim u vezi, prvostupanjski sud je pravilno odbio prijedlog optuženika da se provede drugo psihijatrijsko vještačenje „u dužem vremenskom periodu … po institutu dr. I. B.“ kako bi se otklonile „sve sumnje u količinu sankcije“ i možebitno „postupanje sukladno odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama“. No, takve sumnje ovdje ne postoje jer ne postoje nikakvi podaci koji bi dovodili u sumnju utvrđenje o bitno smanjenoj ubrojivosti optuženika. Žalitelj smatra da „postoji pravo okrivljenika kao bolesnika i pacijenta da mu se pruži prilika na drugo mišljenje liječničke struke … na koje mišljenje ima pravo svaki pacijent“. Međutim, optuženik ovdje nije bolesnik, a kaznenopravni sustav ne poznaje pravo optuženika „na drugo mišljenje“ nego pravo osporavanja dokaza i utvrđenja utemeljenih na dokazima. Ovdje treba ponoviti da obrana nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, a žalbeni navodi ne dovode u sumnju utvrđenje o bitno smanjenoj ubrojivosti optuženika koje se temelji ne samo na tom nalazu i mišljenju nego i na opisanoj a pravilno utvrđenoj dinamici događaja. Osim toga, „pravo na drugo mišljenje“ koje ističe žalitelj je mogućnost koju svaka osoba izvan kaznenog postupka po vlastitom nahođenju može koristiti ako to smatra svrsishodnim radi liječenja. Drugim riječima, nije riječ o „pravu“ koje bi okrivljenik imao u kaznenom postupku.

Nije osnovan niti žalbeni navod da „nema sigurnog dokaza da bi se nedvojbeno moglo utvrditi da je okrivljenik počinitelj kaznenog djela s namjerom odnosno da je na podmukao način drugog ubio“. Upravo suprotno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i valjano obrazložio odlučna činjenična i pravna pitanja. Krivnja optuženika utvrđena je na temelju mnogih dokaza; iskazi svjedoka M. B. i K. B., materijalni tragovi i provedena vještačenja koji se međusobno potkrjepljuju i nadopunjavaju. Sve to je prvostupanjski sud valjano obrazložio, uključujući i kvalifikatornu sastavnicu podmuklosti. Stoga je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno utvrdio i obrazložio da je ispunjen dokazni standard nedvojbeno utvrđene krivnje optuženika (članak 455. stavak 1. ZKP/08.).

U odnosu na žalbe stranaka, zbog odluke o kazni

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud „precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika posebice iskreno kajanje zbog počinjenog kaznenog djela [jer] nije rečeno u kontekstu stvarnog priznanja kaznenog djela“. Osim toga, državni odvjetnik smatra da je trebalo više cijeniti „optuženikovo organizirano ponašanje“ koje je „iznadprosječni intenzitet doze podmuklosti“ te da je „sud precijenio i bitno smanjenu ubrojivost“.

Optuženik je također podnio žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji. Iako ta žalbena osnova nije obrazložena, ovaj sud je pobijanu presudu detaljno ispitao i po toj osnovi.

U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud pogriješio kada je u pobijanoj presudi naveo da je kao olakotnu okolnost cijenio kajanje optuženika. Naime, kajanje u punom i pravom smislu te riječi, osim žaljenja zbog posljedica djela, u sebi uključuje svijest o štetnosti i neprihvatljivosti vlastitog protupravnog postupanja, ali i čiste motive žaljenja. Zato je preduvjet takvog kajanja potpuno, a ne djelomično priznanje ili ne priznanje počinjenja djela. Motiv kajanja je iskazivanje svijesti o štetnosti, neprihvatljivosti i pogibeljnosti vlastitog ponašanja, a ne strah od izricanja kazne. Stoga je kajanje u pravom i punom značenju te riječi moguće samo kod potpunog priznanja kaznenog djela, a o tome se ovdje ne radi jer je optuženik pri izjašnjenju o optužbi izjavio da se ne smatra krivim. No, optuženik je izrazio žaljenje zbog posljedica djela koje nije neiskreno i očito je da je prvostupanjski sud o tome vodio računa pri izboru vrste i mjere kazne. Zato je navođenje kajanja umjesto žaljenja nespretnost koja ne utječe na pravilno uzimanje u obzir iskrenog žaljenja kao olakotne okolnosti.

Državni odvjetnik nije u pravu kada traži drugačiju ocjenu optuženikova organiziranog ponašanja niti je u pravu kada navodi da ovdje postoji „iznadprosječni intenzitet doze podmuklosti“. Organiziranost optuženikova ponašanja cijenjena je u odnosu na njegovu (bitno smanjenu) ubrojivost i u odnosu na sastavnicu podmuklosti. Nije sasvim jasno zašto državni odvjetnik smatra da je riječ o „iznadprosječnom intenzitetu doze podmuklosti“ i koji bi to bio prosječni „intenzitete doze podmuklosti“ jer to državni odvjetnik u žalbi nije obrazložio. No, upravo je konkretno ponašanje optuženika ispunjenje kvalifikatornog obilježja podmuklosti pa ono ne može biti dva puta cijenjeno; jednom kao sastavnica kvalifikatornog obilježja, a drugi puta i kod izbora vrste i mjere kazne. Predstavlja li ponašanja počinitelja ubojstva na podmukao način takvo ponašanje koje je potrebno dodatno cijeniti i kod izbora mjere kazne, ocjenjuje se prema načinu konkretnog počinjenja djela, a ne prema nekom zamišljenom i neprovjerljivom iznadprosječnom ili prosječnom intenzitetu doze podmuklosti. Drugim riječima, ocjenjuje se je li počinitelj u konkretnoj situaciji poduzeo aktivnosti koje su dostatne ili koje nadmašuju ono što je potrebno da bi bile ispunjene sastavnice osnovnog ili kvalificiranog oblika kaznenog djela. U konkretnoj situaciji optuženik je sačekao da oštećenica zaspe, otišao u dvorište po sjekiru, vratio se i zaključao vrata spavaće sobe i s dva udarca sjekirom u glavu ubio oštećenicu. Takve radnje objektivno i subjektivno su ispunjenje obilježja podmuklosti, ali u konkretnoj situaciji nisu dodatne radnje koje bi premašivale potrebno za ispunjenje kvalifikatornosti i pojačavale intenzitet podmuklosti u mjeri da bi trebale biti cijenjene kao otegotne kada su već cijenjene prilikom ostvarenja podmuklosti kao kvalifikatornog obilježja teškog ubojstva.

Nije u pravu državni odvjetnik niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj bitno smanjene ubrojivosti kao olakotne okolnosti. Njoj je prvostupanjski sud dao odgovarajući i primjereni značaj. Zato žalbe obje stranke ne utječu na izbor vrste i mjere kazne. Svaka suprotna ocjena bi prenaglasila retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja i dovela do toga da kazna ne bi odgovarala stupnju krivnje koji ovdje nije maksimalan upravo zbog bitno smanjene ubrojivosti i ne bi ispunila svrhu kažnjavanja. Stoga upravo kazna koju je izrekao prvostupanjski sud sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio vlastitoj obitelji i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih stranke pobijaju presudu, a niti povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je, u smislu članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 17. siječnja 2017.