Broj: Kž 260/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. V. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. V. V., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 15. veljače 2016. broj K-25/14, u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2017.,

r i j e š i o   j e

1.                 Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2. Uslijed odluke pod I., žalba opt. V. V. je bespredmetna.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru je opt. V. V. proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11, činjenično i pravno  opisanog u izreci te presude, te ga po istom zakonskom propisu osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa mu na temelju čl. 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu i odredio da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan s naslova imovinskopravnog zahtjeva naknaditi oštećeniku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu, OIB: … iznos od 5.348,50 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok je u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen na parnicu.

              Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 opt. V. V. je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 u iznosu od 9.703,20 kn i s naslova paušala iznos od 500,00 kn.

              Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. V. V. po braniteljici L. R., odvjetnici iz Đ.

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i troškovima postupka i predlaže da se pobijana presuda preinači i žalitelja oslobodi optužbe, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

              Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika bespredmetna.

              Državni odvjetnik, žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazuje na to da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako nije dokazana ukupna kriminalna količina za koju se optuženik teretio u predmetnom kaznenom postupku, koju je prvostupanjski sud ispustio iz činjeničnog opisa inkriminacije proglašavajući optuženika krivim za preostali dio. Naime, osim radnji za koje je proglašen krivim pobijanom presudom, a koje obuhvaćaju manipulaciju betonskim opločnjacima i betonskim rubnjacima, optuženik je terećen i da je zapovjedio podređenim vojnim osobama demontiranje i rezanje metalnih tračnica na manje dijelove, koje su se nalazile na vojnom vježbalištu G. u okviru automatskog tenkovskog strelišta koje više nije bilo u funkciji, i to u količini od najmanje 2332 m tračnica, koje da su potom u više navrata teretnim vojnim kamionom odvožene radi prodaje za otkup sekundarnih sirovina „E.-m.“ d.o.o. u K. P., a gdje mu je za tako primljene sirovine u više navrata isplaćivan gotov novac, od čega je on za sebe zadržao i tako si pribavio nepripadnu materijalnu dobit u iznosu najmanje 114.612,50 kn.

              Prvostupanjski sud smatra da je prihvatljiva obrana optuženika prema kojoj je nesporno da su spomenute tračnice po zapovijedi optuženika demontirane, pri čemu je optuženik porekao da je postupao u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist i ustvrdio da je dio tračnica, najviše u vrijednosti od 40.000,00 kn, prodan poduzeću „E.-m.“ d.o.o., ali da su tim novcem financirani troškovi održavanja domjenaka na vojnom vježbalištu, da je drugi dio demontiranih tračnica po zapovijedi generala M. K. prevezen vojnim kamionima u P. za uređenje vojnog strelišta za pokretne mete, dok je preostali dio tračnica po zapovijedi pukovnika I. H. odvezen kamionom za odvoz starog željeza tvrtke C. ili S. p.

              Nakon reproduciranja sadržaja pojedinih izvedenih dokaza koji se odnose na tvrdnju optuženika o dijelu demontiranih tračnica koji je odvezen radi uređenja vojnog vježbališta u P., sud prvog stupnja nalazi da primjenom načela „in dubio pro reo“ treba zaključiti u korist optuženika, ukazujući da, doduše, iz službenog odgovora vojarne u P. (l. 938) proizlazi da oni ne raspolažu u svojim evidencijama podacima da bi zaprimali ove tračnice, ali da je svjedok M. K. izjavio da se sjeća kako su „s jednog poligona u blizini B. kao i s vježbališta u G. preuzeli dio instalacija koji su vozili u vojarnu u P. gdje je bila smještena Brigada, pa su se tamo montirale te instalacije, pa tako su ugrađene i te tračnice“. U pogledu pak uporabe iznosa dobivenog prodajom tračnica TD „E.-m.“ d.o.o., koji je, prema obrani optuženika, iskorišten za potrebe održavanja vježbališta i organizacije događanja na vježbalištu, koja su se održavala po nalozima njegovih zapovjednika, prvostupanjski se sud oslanja na iskaze svjedoka V. F., svjedoka M. K., svjedoka I. M., svjedoka O. A., te djelomično svjedoka I. H. (ocjenjujući da taj svjedok ne govori potpunu istinu o tome da je bio upoznat s demontiranjem tračnica).

              Međutim, izneseno se rezoniranje za sada ne može prihvatiti kao ispravno, kako to opravdano u žalbi prigovara državni odvjetnik. Kao prvo, u pogledu uporabe iznosa dobivenog prodajom dijela demontiranih tračnica TD „E.-m.“ d.o.o. nepotpuno je utvrđeno činjeno stanje, do čega je došlo zbog pogrešne odluke prvostupanjskog suda koji je odbio kao svjedoka ispitati I. J., zapovjednika logistike O., a koji po svom položaju ima važnih saznanja vezanih za okolnosti provođenja logističkog osiguranja redovnih aktivnosti O. po propisanim standardima, pa bi doista o pitanju financiranja troškova boravka delegacija i sudionika događanja na vojnom vježbalištu G. mogao pružiti važne informacije. Tek nakon ispitivanja ovog svjedoka, a ovisno o sadržaju njegovog iskaza, prvostupanjski će sud procijeniti je li i u kojoj mjeri prihvatljiva obrana optuženika u tom pogledu, uzimajući pritom u obzir i iskaze ostalih svjedoka, koji će po potrebi dodatno razjasniti svoje navode o relevantnim činjenicama.

              Nadalje, osnovano državni odvjetnik smatra da nije bilo mjesta primjeni načela „in dubio pro reo“ kraj izričitog službenog odgovora vojarne u P., koja svojim sadržajem demantira iskaz svjedoka K. U takvoj situaciji, odnosno kada su o istoj činjenici izvori saznanja personalni dokaz i isprava, prvostupanjski sud mora ocijeniti koji će od tih dokaza prihvatiti, te tu nema mjesta primjeni načela in dubio pro reo. Na koji će način to učiniti, pitanje je konkretnog slučaja (tj. je li moguće odmah vrednovati izvedene sadržajno suprotne dokaze ili je prethodno potrebno izvesti još neke dokaze po službenoj dužnosti). Pritom treba naglasiti da nije sporno kako tračnice u vojnom vježbalištu u G. nisu bile materijalno evidentirane, odnosno nigdje u papirima „na zaduženju“.

              S obzirom na izloženo, žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika, ima li se na umu da se radi o jednom kaznenom djelu, bespredmetna, pa je trebalo pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

              U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud iznova provesti sve dokaze, te one na koje je ukazano ovim rješenjem, te će potom iste savjesno i kritički analizirati kako ponaosob tako i u međusobnoj povezanosti. Također će na adekvatan način, izvođenjem po potrebi i dokaza po službenoj dužnosti, te dodatnim ispitivanjem već ranije ispitanih svjedoka, provjeriti i prihvatljivost tvrdnji optuženika o tome da su demontirane tračnice, osim onih prodanih kao sekundarna sirovina TD „E.-m.“ d.o.o., završile u vojarni u P., a da su dijelom odvezene po zapovijedi I. H. kamionima C. ili S. p. kao staro željezo. Naime, kraj službenog odgovora vojarne u P., a imajući u vidu da inkriminirane tračnice nisu bile materijalne evidentirane na vojnom vježbalištu u G., kao i da općenito imovina MORH-a u to vrijeme nije bila zadovoljavajuće materijalno evidentirana, bit će potrebno, radi provjere vjerodostojnosti sadržaja tog službenog odgovora, na adekvatan način (npr. ispitivanjem nadležnih osoba iz vojarne u P. ili slično) utvrditi ima li ta vojarna uređeno automatsko tenkovsko strelište, jesu li ugrađene tračnice, je li u inkriminiranom razdoblju u tom pogledu nešto popravljano, rađeno, ugrađivano itd., odnosno je li se o tome vodila evidencija ili je moguće da to nije bilo evidentirano, kao i je li postojala mogućnost da stvarna dostava tračnica u inkriminirano vrijeme nije bila evidentirana. Također će provjeriti je li u inkriminiranom razdoblju bilo ulaska u vojno vježbalište G. kamiona C. ili S. p. radi odvoženja dijela tračnica u staro željezo, te je li o takvom nečem morala postojati pisana zapovijed nadređenog, konkretno I. H. Najzad, nakon što ispita svjedoka I. J. i po potrebi dodatno ostale, već ranije ispitane svjedoke, provjerit će na koji su se način organizirala i plaćala događanja u vojnom vježbalištu G., pa će nakon toga, uzimajući u obzir eventualna nova saznanja, ponovno ocijeniti prihvatljivost tvrdnji obrane o načinu financiranja tih zbivanja. Svoju odluku će potom obrazložiti u skladu s odredbom čl. 459. ZKP/08.  

              Iz navedenih razloga, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. siječnja 2017.