- 1 -              II Kž 134/2019-4

Broj: II Kž 134/2019-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog M. S. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 14. ožujka 2019. broj Kv I-15/2019 (K-24/2018) o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupku nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 17. travnja 2019.,

r i j e š i o   j e :

Žalba optuženog M. S. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog M. S. i drugih, zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. i drugih KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. i članka 127. stavka 4. u vezi s člankom 133. i člankom 123. stavkom 1. točkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), optuženom M. S. produljen je istražni zatvor određen rješenjem suca istrage toga suda od 22. srpnja 2018. broj Kir-550/2018 te je određeno da „isti ima trajati i nadalje“.

              Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. S. po branitelju V. G., odvjetniku iz S., bez navođenja žalbenih osnova, a s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i preinači rješenje na način da ukine istražni zatvor i pusti optuženika na slobodu, podredno da istražni zatvor zamijeni jednom ili više mjera opreza.

              Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim tvrdnjama kojima žalitelj spori postojanje osnovane sumnje na učin terećenog djela te nadalje ispunjenje uvjeta iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog M. S. i to, kako glede postojanja opće, tako i one koje se odnose na posebnu pretpostavku iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., po kojoj je zakonskoj osnovi istražni zatvor produljen.

Naime, osnovana sumnja na učin optuženiku terećenog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., protivno tvrdnji žalbe, proizlazi iz potvrđene optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu od 16. listopada 2018. broj K-DO-37/2018. i dokaza na kojima se ona temelji, pa tako i iz iskaza poimence rješenjem navedenih svjedoka ispitanih tijekom istrage, dovedenih u vezu s iskazom suoptuženog M. R. Time je, i po ocjeni ovog suda, utvrđena osnovana sumnja kao opća zakonska pretpostavka iz članka 123. stavka 1. ZPK/08. za primjenu mjere istražnog zatvora, što nije dovedeno u pitanje paušalnim navodima žalbe o optuženikovom negiranju kaznenog djela.

              Osim toga, nije u pravu žalitelj kada, osporavajući zaključak prvostupanjskog suda o postojanju iteracijske opasnosti, ističe da po tom sudu utvrđene činjenice ne predstavljaju one osobite okolnosti koje kod optuženika upućuju na opasnost od ponavljanja djela.

Naime, ispravno prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik, kako to proizlazi iz njegovog prvog ispitivanja, dugogodišnji ovisnik o raznim vrstama droge, od koje se ovisnosti već bezuspješno liječio. Istovremeno, iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka D. B. proizlazi da optuženi M. S. boluje od shizoafektivne psihoze te iskazuje značajke poremećaja osobnosti, ali i politoksikomanske sklonosti, budući koristi različita psihoaktivna sredstva o kojima je razvio ovisnost, zbog čega vještakinja smatra da je potrebno provesti psihijatrijsko liječenje optuženika, ali i liječenje od ovisnosti o opijatima. Navedeno, pak, jasno upućuje na zaključak da optuženikova ovisnost o drogama i u budućnosti može poticajno djelovati na činjenje kaznenih djela. Ovo osobito u kontekstu činjenice da optuženi M. S. nema redovnih izvora prihoda budući da je nezaposlen, iz ukupnosti kojih razloga sud prvog stupnja nalazi vjerojatnim da optuženi M. S. sredstva za zadovoljenje svojih ovisničkih potreba pribavlja vršenjem kaznenih djela.

              Sve izloženo, uz činjenicu da je djelo za koje se sada tereti optuženik počinjeno u vrijeme kada se protiv njega vode još dva kaznena postupka, što zbog presumpcije nevinosti samo za sebe ne predstavlja temelj za ocjenu postojanja opasnosti od iteracije, ali, kako to ispravno cijeni sud prvog stupnja, ukazuje na neusklađenost ponašanja optuženika s društveno prihvatljivim ponašanjem i pozitivnim pravnim normama, s razboritom logičnošću ukazuju na predvidivu opasnost da će boravkom na slobodi optuženi M. S. nastaviti s činjenjem kaznenih djela.

Povezujući iznesene okolnosti u cjelinu, pri tome uvažavajući činjenicu da je optuženik do sada neosuđivana osoba, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da se, postojeća i kod optuženika realno predvidiva opasnost od ponavljanja djela na slobodi ne može, za sada, prevenirati kojom drugom blažom mjerom. Stoga je valjano i na zakonu osnovano prvostupanjski sud pobijanim rješenjem optuženom M. S. produljio istražni zatvor temeljem zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

              Zbog iznijetog, nije u pravu optuženi M. S. kada u žalbi osporava postojanje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., neosnovano tvrdeći pritom „kako okrivljenik nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, pa time ne postoji ni bojazan da bi okrivljenik puštanjem na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo“.

Nadalje, protivno daljnjim žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da ni načelo razmjernosti u ovom slučaju nije povrijeđeno dosadašnjom duljinom trajanja istražnog zatvora (gotovo 9 mjeseci). Naime, prilikom ocjene radi li se o eventualnoj povredi tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., vođeno je računa o razmjeru između, s jedne strane težine terećenog kaznenog djela, kazni koja se, prema podacima u spisu, može očekivati, te s druge strane o nužnosti potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora.

Budući da žalbom optuženika osnovanost i pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u sumnju, dok ispitivanjem sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi prvostupanjskim rješenjem bile ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. travnja 2019.