1                Poslovni broj: 9 UsI-27/2018-15

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5                                                                          Poslovni broj: 9 UsI-27/2018-15

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Nikoline Grubišić, u upravnom sporu tužitelja U.t. szz d.o.o. u stečaju, P., F., kojeg zastupa zastupnik po zakonu, stečajni upravitelj K. M. iz P., S. t., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za decentralizaciju i lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, Pula, Riva 8, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Pule, Pula, Forum 1, koju zastupa opunomoćenik N. N., zaposlen kod zainteresirane osobe, radi ovrhe komunalne naknade, 17. travnja 2019.

p r e s u d i o  j e

1.                 Poništava se rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za decentralizaciju i lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, KLASA: UP/II-363-03/16-01/173, URBROJ: 2163/1-18-09/2-17-2 od 30. studenoga 2017.
2.              Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.
3.            Odbijaju se zahtjevi tužitelja i zainteresirane sobe za naknadu troškova ovoga spora.
4.           Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Rješenjem o ovrsi Grada Pule, Upravnog odjela za prostorno uređenje, komunalni sustav i imovinu, Odsjeka za izgradnju, održavanje i promet, Pododsjeka za komunalne djelatnosti, KLASA: UP/I-363-05/16-02/01095, URBROJ: 2168/01-03-03-03-0222-16-1 od 20. rujna 2016., utvrđeno je da ovršenik U. t. szz d.o.o. u stečaju, P., F., ovdje tužitelj, na dan 20. rujna 2016., duguje na ime dospjelog duga komunalne naknade ukupan iznos od 83.703,29 kn, od čega iznos od 81.980,50 kn predstavlja glavnicu, a iznos od 1.722,79 kn predstavlja zatezne kamate, sve na temelju ovršne isprave, rješenja o utvrđivanju obveze plaćanja komunalne naknade, istoga tijela, KLASA: UP/I-363-03/16-02/00070, URBROJ: 2168/01-03-03-03-16-0001 od 29. veljače 2016. Istim je rješenjem određena ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika, ovdje tužitelja, za navedene iznose, za iznos troška ovrhe od 200,00 kuna kao i za iznos daljnjih kamata na iznos glavnice za razdoblje od 21. rujna 2016. do podmirenja duga. U točki 8. izreke rješenja je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja te da se žalbom na rješenje ne može pobijati zakonitost ovršne isprave. Iz rješenja o ovrsi proizlazi da se predmetni dug odnosi na obvezu komunalne naknade za poslovni prostor u P., F. u. , za razdoblje od ožujka do rujna 2016.

Protiv navedenog rješenja o ovrsi od 20. rujna 2016., tužitelj je podnio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-03/16-01/173, URBROJ: 2163/1-18-09/2-17-2 od 30. studenoga 2017. odbio kao neosnovanu, s obrazloženjem, u bitnom, da se prema članku 130. stavku 7. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: Opći porezni zakon), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi, žalbom protiv rješenja o ovrsi ne može osporavati ovršna isprava. Navodi se kako tužitelj nije neuka stranka, budući da ga zastupa stečajni upravitelj, koji je propustio pravovremeno izvršiti obvezu prijave prestanka korištenja predmetne nekretnine uslijed otkaza ugovora o zakupu, sukladno članku 22. stavku 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15., dalje: Zakon o komunalnom gospodarstvu), pa da stoga zakašnjela prijava činjenice koja može imati utjecaj na promjenu osobe obveznika iz ovršne isprave u ovršnom postupku ne može imati utjecaj na ovrhu dospjelih potraživanja.

Tužitelj je protiv tuženika ovome Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost drugostupanjskog rješenja tuženika, a u tužbi, kao i u žalbi protiv rješenja o ovrsi, ističe da tužitelj u svom vlasništvu nema nijednu nekretninu, da je poslovnu djelatnost obavljao u iznajmljenom poslovnom prostoru na koji se odnosi predmetna komunalna naknada, da je nakon otvaranja stečajnog postupka, dana 1. travnja 2016., stečajni upravitelj otkazao ugovor o zakupu tog poslovnog prostora, što znači da tužitelj više nije korisnik istog, pa da stoga nije obveznik plaćanja komunalne naknade za isti, budući da je prema odredbama članka 22. Zakona o komunalnom gospodarstvu obveznik plaćanja komunalne naknade vlasnik odnosno korisnik poslovnog prostora. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporeno tuženikovo rješenje te potražuje naknadu troškova ovoga spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu ponavlja dio navoda iz obrazloženja osporenog rješenja, navodi kako smatra da je osporeno rješenje zakonito, a tužbeni zahtjev neosnovan, pa predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

Zainteresirana osoba Grad Pula u odgovoru na tužbu se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu jer osporeno tuženikovo rješenje smatra pravilnim i zakonitim. Ponavlja navode tuženika iz obrazloženja osporenog rješenja te dodaje da je i prema članku 11. stavku 2. Odluke o komunalnoj naknadi Grada Pule („Službene novine Grada Pule-Pola“ broj 14/09., 7/12. i 4/14.) obveznik plaćanja komunalne naknade iz stavka 1. toga članka (fizička ili pravna osoba) dužan u roku od petnaest dana od dana nastanka obveze obavijestiti prvostupanjsko tijelo o svim nastalim promjenama koje se odnose na obveze plaćanja komunalne naknade (promjene obveznika, promjenu površine, promjenu namjene i ostalo). Ponavlja i da zakašnjela prijava činjenice koja može imati utjecaj na promjenu osobe obveznika iz ovršne isprave u ovršnom postupku ne može imati utjecaj na ovrhu dospjelih potraživanja, pa ističe da su neosnovani tužiteljevi navodi da nije bio obveznik plaćanja komunalne naknade za razdoblje za koje je u ovom postupku određena ovrha. Slijedom iznesenog predlaže da Sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da naloži tužitelju plaćanje troškova spora.

U ovom sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 10. travnja 2019. na koje je pristupio samo opunomoćenik zainteresirane osobe. Na ročište su bili uredno pozvani i tužitelj tuženik, koji se pozivu nisu odazvali, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti, na temelju ovlaštenja iz članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: Zakon o upravnim sporovima). Opunomoćenik zainteresirane osobe je ustrajao kod navoda iznesenih u odgovoru na tužbu, istaknuo je da predmet ovoga spora nije ocjena zakonitosti ovršne isprave, tj. rješenja o komunalnoj naknadi na temelju koje je doneseno predmetno rješenje o ovrsi te je napomenuo da tužitelj protiv rješenja o komunalnoj naknadi nije podnio žalbu.

Među strankama nije sporno da tužitelj za predmetno razdoblje, tj. za razdoblje od ožujka do rujna 2016., za koje je prvostupanjskim rješenjem određena ovrha, nije dobrovoljno ispunio obvezu plaćanja komunalne naknade utvrđenu rješenjem o komunalnoj naknadi od 29. veljače 2016.

Tužitelj u sporu, kao i u upravnom postupku koji mu je prethodio, iznosi navode kojima zapravo osporava pravilnost i zakonitost ovršne isprave na temelju koje je doneseno predmetno rješenje o ovrsi, tj. rješenja kojim mu je utvrđena obveza komunalne naknade, i to ističući kako tužitelj nije vlasnik niti korisnik predmetnog poslovnog prostora jer da je stečajni upravitelj 1. travnja 2016. otkazao ugovor o zakupu istog, pa da nije obveznik plaćanja komunalne naknade. Stoga je u sporu odlučno pravno pitanje može li se u žalbenom postupku i sporu o zakonitosti rješenja o ovrsi preispitivati zakonitost ovršne isprave na temelju koje je rješenje o ovrsi doneseno.

Osim toga, Sud nalazi da je za ocjenu zakonitosti osporenog tuženikovog rješenja bitno i pitanje je li u rješenju o ovrsi pravilno utvrđen tijek, a time i izračunat iznos zateznih kamata na dospjele obroke komunalne naknade.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovoga spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je sporu prethodio.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, ali zbog drugih razloga, koji u tužbi nisu izneseni.

Pritom se napominje da Sud, na temelju članka 31. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, ali nije vezan razlozima tužbe.

U prvom redu treba navesti da iz spisa predmeta upravnog postupka nedvojbeno proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-363-03/16-02/00070, URBROJ: 2168/01-03-03-03-16-0001 od 29. veljače 2016. tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za proizvodno industrijski prostor – prerađivačka industrija u P., F. u., površine 4.481,00 m² poslovnog prostora i 2.036,00 m² građevinskog zemljišta koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, u ukupnom iznosu od 11.711,50 kn mjesečno, s početkom obveze od 1. ožujka 2016. pa nadalje, s danom dospijeća petnaestog dana u mjesecu za tekući mjesec. Prema dostavnici koja je priložena navedenom rješenju, isto je tužitelju dostavljeno 7. travnja 2016. Prema podacima iz spisa, tužitelj protiv rješenja o komunalnoj naknadi nije izjavio žalbu, slijedom čega je na rješenju potvrđeno da je isto postalo izvršno 25. travnja 2016., tj. po isteku roka za žalbu, budući da žalba nije izjavljena. U pogledu dospjelih obveza komunalne naknade, rješenje od 29. veljače 2016. je izvršno istekom roka koji je u rješenju određen za dobrovoljno ispunjenje obveze, u skladu s člankom 133. stavkom 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09., dalje: Zakon o općem upravnom postupku). Kao takvo, rješenje o komunalnoj naknadi predstavlja valjanu osnovu za prisilnu naplatu dospjelih, a neplaćenih iznosa komunalne naknade, što je pravilno utvrđeno u predmetnom postupku.

Prema članku 23. stavku 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu, izvršno rješenje o komunalnoj naknadi izvršava upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijemu su djelokrugu poslovi komunalnoga gospodarstva u postupku i na način određen propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit, a prema propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobit, glede naplate se primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona.

U skladu s odredbama članka 23. stavaka 2. i 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu i članka 128. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona, ovršna isprava na temelju koje se provodi ovrha komunalne naknade je izvršno rješenje o komunalnoj naknadi.

Dakle, prvostupanjsko rješenje o ovrsi je pravilno doneseno na temelju odredaba Općeg poreznog zakona koje se odnose na ovrhu na temelju ovršne isprave, a prema odredbi članka 130. stavka 7., u vezi sa stavkom 1. istog članka Općeg poreznog zakona, žalbom protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave, ne može se pobijati zakonitost te ovršne isprave.

Stoga niti ovaj Sud, u upravnom sporu u kojem se ocjenjuje zakonitost rješenja o ovrsi, odnosno zakonitost rješenja kojim je odlučeno o žalbi protiv rješenja o ovrsi, ne može preispitivati zakonitost ovršnog rješenja za koje je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da je izvršno.

Možebitne razloge nezakonitosti ovršnog rješenja tužitelj je mogao isticati u žalbi ili eventualnim izvanrednim pravnim lijekovima protiv rješenja kojim mu je utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade, budući da iz žalbenih niti tužbenih navoda ne proizlazi da bi se radilo o nekim novim okolnostima zbog kojih bi, eventualno, obveza plaćanja komunalne naknade naknadno, tj. nakon pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju obveze, prestala. Radi se, naime, isključivo o činjenici da tužitelj više nije korisnik predmetnog poslovnog prostora, odnosno da je stečajni upravitelj 1. travnja 2016. otkazao ugovor o zakupu toga prostora, dakle o činjenici koju je tužitelj mogao isticati u žalbi protiv rješenja o komunalnoj naknadi, imajući u vidu da mu je žalbeni rok tekao od 8. do 25. travnja 2016.

S obzirom na navedeno, tuženik je pravilno žalbene i tužbene navode ocijenio neosnovanima.

Međutim, Sud nalazi da se predmetno rješenje o ovrsi ne može ocijeniti zakonitim, budući da su u istome kao datumi dospjelosti pojedinih obroka komunalne naknade navedeni datumi koji prethode izvršnosti samog rješenja (15. ožujka 2016., 15. travnja 2016.) te je ovrha određena i za kamate koje su obračunate počevši od pogrešno utvrđenih datuma dospijeća. Naime, obveza komunalne naknade nije mogla dospjeti prije nego što je rješenje kojim je ista utvrđena postalo izvršno, a posljedično, niti zatezne kamate nisu mogle početi teći prije izvršnosti rješenja, tj. prije 25. travnja 2016.

Uzevši u obzir da prema članku 129. stavku 2. točki 2. Općeg poreznog zakona rješenje o ovrsi, između ostaloga, mora sadržavati i visinu i vrstu porezne obveze i pripadajućih kamata koje se ovrhom naplaćuju, kao i da prema članku 115. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku, postupajući u povodu žalbe, drugostupanjsko tijelo ispituje zakonitost i ocjenjuje svrhovitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva iz žalbe, ali pri tome nije vezano žalbenim razlozima, Sud smatra da je postupajući po žalbi tužitelja, tuženik bio dužan utvrditi navedenu nezakonitost kojom je zakon povrijeđen na štetu tužitelja.

Slijedom svega navedenog, postupajući u granicama tužbenog zahtjeva, valjalo je na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, poništiti osporeno rješenje tuženika i vratiti predmet tuženiku na ponovni postupak.

U ponovnom postupku će tuženik ponovo odlučiti o žalbi tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 20. rujna 2016., pridržavajući se pritom po članku 81. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima pravnog shvaćanja i primjedbi ovoga Suda u vezi pravilnosti utvrđenja dospjelosti pojedinih obroka komunalne naknade, odnosno tijeka zateznih kamata na iste.

Tužitelj u tužbi i zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu, postavili su zahtjeve za naknadu troškova ovoga spora, koje, međutim, nisu specificirali niti dokumentirali, a što je potrebno kako bi Sud mogao ocijeniti opravdanost troškova u smislu članka 79. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je o troškovima spora valjalo odlučiti kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, za tužitelja nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi, sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.).

U Rijeci 17. travnja 2019.

S u d a c

Antun Žagar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točki I. i II. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 66.a stavak 1. Zakona o upravnim sporovima).

Protiv točki III. i IV. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.