Broj: Kž 445/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženice D. O., zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 19. travnja 2016. broj K-46/14.-52, u sjednici održanoj 19. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i predmet se u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženice te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, optuženica D. O. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97., pa je na temelju tih zakonskih odredbi i uz primjenu članka 57. stavka 4. toč. d) osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju članka 80. stavka 1. KZ/97. kuhinjski nož, ukupne dužine 33 cm, oštrice dužine 19 cm uporabljen za počinjenje kaznenog djela pokušaja ubojstva, koji je optuženici oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta serijskog broja ... dana 24. studenoga 2011. po Policijskoj upravi varaždinskoj, Policijska postaja V., trajno se oduzima od optuženice te je određeno da se isti ima po pravomoćnosti presude uništiti.

Na temelju članka 148. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženica je u cijelosti oslobođena troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog joj branitelja.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik, zbog odluke o troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavak 2. ZKP/08.), s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv navedene presude žalbu je podnijela optuženica po branitelju M. R., odvjetniku iz V., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, predloživši da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da se optuženici izrekne djelomična uvjetna osuda.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženice D. O. nije osnovana.

Na žalbu državnog odvjetnika

Na temelju članka 148. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), optuženica je u cijelosti oslobođena obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., te nagrade i nužnih izdataka postavljenog joj branitelja.

U pravu je državni odvjetnik kada navodi da članak 148. stavak 1. ZKP/08. izrijekom propisuje da kada se optuženika proglašava krivim, da će mu se naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka.

Odredba članka 148. stavka 6. ZKP/08. (u prvostupanjskoj presudi je pogrešno naveden članak 148. stavak 5. ZKP/08.), po kojoj je prvostupanjski sud optuženicu D. O. oslobodio obveze da naknadi troškove kaznenog postupka, odnosi se na stadij izvršenja odluke o tim troškovima. Optuženici se u tom stadiju postupka omogućuje pravo na podnošenje zahtjeva za oslobođenje od obveze naknade troškova kaznenog postupka, ako joj je imovinsko stanje takvo da bi njihovim plaćanjem bilo ugroženo njezino uzdržavanje ili uzdržavanje osoba o kojima se dužna skrbiti.

Dakle, do oslobođenja od obveze plaćanja troškova kaznenog postupka može doći tek u vrijeme izvršenja odluke o troškovima pod uvjetima iz članka 148. stavka 6. ZKP/08.

Kako je sud prvog stupnja u razlozima prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka prenio sadržaj iz izreke presude, to je odluka o troškovima nepravilna i nejasna.

Stoga je trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, ukinuti u tom dijelu prvostupanjsku presudu te predmet uputiti prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno odlučivanje.

Na žalbu optuženice

Nije u pravu optuženica kada tvrdi da je prvostupanjskom presudom ostvarena povreda kaznenog zakona jer je trebalo primijeniti odredbe Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) koji je blaži zakon u odnosu na odredbe KZ/97.

Naime, kazneno djelo koje se tereti optuženici počinjeno je 24. studenoga 2011. za vrijeme važenja KZ/97., prema kojem je opisano postupanje i označeno kao kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97., a kako je to optužnicom državni odvjetnik i učinio. Za to kazneno djelo bila je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, a najviša kazna koju je bilo moguće izreći bila je, prema općem zakonskom maksimumu (članak 53. stavak 1. KZ/97.) petnaest godina. Nadalje, prema odredbama o ublažavanju kazne iz članak 57. stavci 1. i 2., te stavak 4. točka d) KZ/11., za to kazneno djelo bilo je moguće zakonskim ublažavanjem kaznu ublažiti do najmanje dvije godine, a sudskim ublažavanjem do tri godine zatvora.

Tijekom prvostupanjskog postupka na snagu je stupio 1. siječnja 2013. KZ/11. U skladu s načelom primjene blažeg zakona i vremenskog važenja kaznenog zakonodavstva iz članka 3. KZ/11., prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja. Prema odredbi članka 110. KZ/11. za kazneno djelo ubojstva propisana je kazna zatvora najmanje pet godina, a najviša kazna koja se može izreći je, prema općem zakonskom maksimumu iz članka 44. stavka 1. KZ/11., dvadeset godina. U skladu s odredbama o ublažavanju kazne i granicama ublažavanja kazne iz članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. kazna se najviše može ublažiti do dvije godine.

Iz navedenog proizlazi da se optuženici zakonskim ublažavanjem kazne primjenom odredaba KZ/97. i KZ/11. kazna maksimalno može ublažiti na kaznu zatvora od dvije godine, pa što se toga tiče odredbe novog KZ/11. nisu za optuženicu blaže. Istodobno je, međutim, prema odredbama novog KZ/11. opći zakonski maksimum, koji je zaprijećen i za ovo kazneno djelo, dvadeset godina, dok je prema odredbama KZ/97. isti bio petnaest godina, zbog čega nema govora o tome da bi KZ/11. bio za optuženicu blaži.

Prema tome, činjenični opis djela za koje je optuženica osnovano proglašena krivom, pravilno je podveden pod zakonski opis kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97., a prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, jer u konkretnoj primjeni materijalnopravnih odredbi za optuženicu nije blaži KZ/11., tako ni odredbe iz Općeg dijela tog zakona, a kako se to u žalbi tvrdi.

Niti ispitivanjem prvostupanjske presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženice na neki drugi način bio povrijeđen kazneni zakon.

Nije u pravu optuženica kada nastoji dovesti u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o ostvarenju subjektivnog elementa terećenog joj kaznenog djela, tvrdeći da nije postupala s neizravnom namjerom, a da bi se u konkretnom slučaju radilo o kaznenom djelu nanošenja teške tjelesne ozljede. Jednako tako, nije u pravu optuženica ni kada tvrdi da oštećenik nije zadobio ozljedu opasnu po život.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je inkriminiranom događaju prethodio verbalni sukob optuženice D. O. i oštećenika J. K., a koji su opisali optuženica D. O. i neposredni svjedok Ž. O. Taj svjedok je u svom iskazu, koji prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje logičnim, vjerodostojnim i detaljnim, naveo kako je svađa optuženice i oštećenika prerasla u viku, da su se htjeli čak i potući, ali da ih je on razdvojio pa je svaki od njih sjeo na stolicu, nakon čega je optuženica D. O. ustala, uzela nož sa stola te ubola oštećenika u trbuh. Stoga, kada optuženica u toj situaciji nožem oštrice duljine 19 cm zada ubodnu ranu u vitalni dio tijela oštećenika, odnosno u trbuh, onda se ne može zaključiti da, u trenutku nanošenja takvog uboda nožem, nije postupala s neizravnom namjerom, kada je svjesna da može počiniti djelo pa na to pristaje. Uporabljeno sredstvo svakako je podobno da se njime drugoga liši života, pogotovo imajući u vidu vitalni dio tijela u koji je ubod bio usmjeren. Zbog toga nikakve dvojbe nema da je postupak optuženice, s obzirom na način uporabe opasnog oruđa i lokaciju ozljede, bio usmjeren na lišenje života oštećenika, čega je optuženica bila svjesna i na tu mogućnost pristala.

U prilog tom zaključku ide sudsko medicinsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je oštećenik zadobio ubodnu ranu prednje trbušne stijenke, i to desne strane, u visini pupka, koja ulazi u trbušnu šupljinu, koja zatim na dva mjesta probada tanko crijevo i masno tkivo koje drži debelo crijevo te prodire sve do lijevog bubrega, gdje se nalazi manje oštećenje, što predstavlja običnu tešku tjelesnu ozljedu. Navedena ubodna rana je dubine oko 15 cm, jer je ubod uslijedio s prednje strane, a došao je do bubrega sa stražnje strane tijela oštećenika. Pri tome je vještak naveo da je moglo doći do ozljede trbušne aorte, jer se nalazi blizu bubrega pa iako nije došlo do ozljeđivanja aorte, do eventualnog smrtnog ishoda moglo je doći zbog infekcije trbušne šupljine, ako ne bi bilo pravodobne medicinske intervencije.

Stoga žalba optuženice D. O. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, sud uvijek mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je, u skladu s tim, prvostupanjski sud optuženici pravilno cijenio sve, u pobijanoj presudi istaknute olakotne okolnosti, osobito okolnosti da je optuženica tempore criminis bila bitno smanjeno ubrojiva te da prije inkriminiranog događaja nije kazneno osuđivana, okolnost da su i optuženica i oštećenik bili alkoholizirani, kao i da je oštećenik oprostio optuženici, koje okolnosti, uz okolnost da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, opravdavaju blaže kažnjavanje. Stoga je prvostupanjski sud, ublažavajući kaznu ispod zakonom propisanog minimuma, uz primjenu članka 57. stavka 4. točke d KZ/97., suprotno prigovoru optuženice, pravilno odmjerio kaznu zatvora u trajanju dvije godine, koja je u svemu primjerena, kako općoj svrsi kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ/97., tako i svrsi kažnjavanja iz članka 50. KZ/97.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženica pobija prvostupanjsku presudu, niti su pri ispitivanju pobijane presude nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu optuženice D. O. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 19. siječnja 2017.