1                            Poslovni broj: Gž R-862/2018-2

Poslovni broj: Gž R-862/2018-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, u pravnoj stvari tužitelja K. K., OIB: …, iz S., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. K. i D. D. u B., protiv tuženog P. d.d., OIB: …, S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-234/2016 od 21. kolovoza 2018., 15. travnja 2019.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-234/2016 od 21. kolovoza 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom u dijelu pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku u roku od 8 dana na ime naknade štete zbog putnih troškova isplatiti tužitelju iznos od 2.950,40 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u dijelu pod točkom II. izreke odbijen tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad presuđenog iznosa od 2.950,40 kuna do zatraženog iznosa od 9.437,12 kuna. U dijelu pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.041,71 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Protiv navedene presude u dijelu pod točkama I. i III. izreke pravovremeno se žali tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji su žalbeni razlozi propisani odredbom članka 353. stavka 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), predlažući ovom sudu da pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim navodima.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora (9.437,12 kuna), radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sve sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

Ispitujući, dakle, pobijanu prvostupanjsku odluku u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske oduke iz razloga kako slijedi.

 

Neutemeljeno tuženik u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP budući da je sud naveo jasne razloge za djelomično prihvaćanje tužbenog zahtjeva, utemeljene na slobodnoj ocjeni dokaza, pa se presuda može ispitati.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi:

- da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-1167/12-44 od 15. prosinca 2014., a koja presuda je preinačena presudom Županijskog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem Gž-473/2015-3 od 11. siječnja 2016., tuženiku naloženo isplatiti tužitelju naknadu neimovinske i imovinske štete nastale uslijed ozljede na radu od 28. ožujka 2011., a kada je tužitelj zajedno s vozačem viličara podizao poljoprivredne strojeve na policu čeličnog regala, na vrtnom odjelu trgovačkog centra tuženika, kojom prilikom je zbog pada zadobio prijelom obje petne kosti. Navedenom presudom, među ostalim, naloženo je tužitelju i isplatiti 1.000,00 kuna na ime imovinske štete u vidu prijevoza radi odlaska na fizikalne terapije iz S. u B. u razdoblju od 25. srpnja 2011. do 9. prosinca 2011. i u vidu prijevoza od S. do D. T. radi odlaska na jednu fizikalnu terapiju u D. T.,

- da je tužitelj prvotno fizikalnu terapiju obavljao u Bolnici u B., da ga je liječnik ortoped iz B. uputio na pregled ortopedu u zagrebačkoj bolnici koji mu je preporučio da u najbližim toplicama obavi daljnje fizikalne terapije,

- da je liječnica primarne zdravstvene zaštite tužitelju dala uputnicu za provođenje fizikalnih terapija u D. T., a što je isti obavio odlaskom 45 puta u D. T. gdje je obavljao terapiju u bazenu u okviru kojeg je bila hidromasaža, te je radio određene vježbe koje nije obavljao u Bolnici u B.,

- da je HZZO odbio tužitelju stacionarno liječenje u D. T. i putne troškove od S. do D. T. navodeći da se putni troškovi odobravaju za udaljenost veću od 50 kilometara, a udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja i D. T. je 45 kilometara,

- da je tužitelj do D. T. i natrag putovao osobnim automobilom u periodu od 16. listopada 2012. do 23. siječnja 2013., iako je imao adekvatnu autobusnu liniju.

 

Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati, jer se ovdje radi o sporu male vrijednosti, prvostupanjski sud je tužitelju dosudio iznos troškova prijevoza u visini troškova javnog prijevoza na relaciji mjesta tužiteljevog prebivališta i mjesta liječenja.

 

Kao što je naprijed navedeno tužitelj je odlazio na liječenje u periodu od 16. listopada 2012. do 23. siječnja 2013. kada je na snazi bio Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj: 150/08., 94/09., 153/09., 71/10., 139/10., 49/11, 22/2012.; dalje: ZOZO).

 

Sukladno odredbi članka 49. stavka 2. ZOZO osigurana osoba iz stavka 1. ovoga članka ima pravo na naknadu troškova prijevoza ako je zdravstvenu zaštitu koristila u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse ili kod ugovornog isporučitelja pomagala u mjestu koje je udaljeno više od 50 kilometara od mjesta njezina prebivališta, odnosno boravka jer potrebnu zdravstvenu zaštitu nije mogla ostvariti u bližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno ordinaciji ugovornog doktora privatne prakse s ugovorenom djelatnošću za tu vrstu zdravstvene zaštite ili kod bližeg ugovornog isporučitelja pomagala.

 

Pošto tužitelj nije ostvario pravo na naknadu troškova prijevoza od strane HZZO-a s obzirom da je od mjesta njegovog prebivališta do mjesta liječenja udaljenost manja od 50 kilometara, isti od tuženika u ovom postupku potražuje naknadu spomenutog troška, dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu troškova prijevoza od S. do D. T. radi odlaska na 44 fizikalne terapije u razdoblju od 16. listopada 2012. do 23. siječnja 2013.

 

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta liječenja radi korištenja zdravstvene zaštite, ali u visini najniže cijene javnog prijevoza, a ne u visini od 2 kune po prijeđenom kilometru kako to tužitelj u tužbi potražuje.

 

Naime, odredbom članka 15. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09.; ZZR) propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. (članak 15. stavak 2. ZZR).

 

Navedeno znači da će se pri odlučivanju u predmetima vezanim za naknadu štete nastale ozljeđivanjem na radu ili oboljenjem u vezi rada primjenjivati odredbe propisa koji uređuje pitanje objektivne odgovornosti (uzročnosti), dakle odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.; dalje: ZOO).

 

Odredba članka 111. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14.; dalje: ZR) upućuje na primjenu općih propisa obveznog prava (bez upućivanja na objektivnu odgovornost poslodavca), iz čega bi proizlazilo da bi se u svakom pojedinom slučaju utvrđivalo da li se pojedina djelatnost kod koje je došlo do nastanka štete ima smatrati opasnom djelatnošću ili se ima primijeniti kriterij krivnje kao temelj za naknadu štete.

 

No, s obzirom da naprijed citirana odredba ZZR upućuje izravno na objektivnu odgovornost poslodavca, stoga se u konkretnom slučaju ima primijeniti spomenuta odredba kao lex specialis, a i kao povoljniji propis za radnika.

 

Odredba članka 1095. ZOO uređuje pravo na naknadu imovinske štete u slučaju tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja oštećenika, odnosno u slučaju kada je posljedica štetne radnje tjelesna ozljeda ili narušenje zdravlja koje je s manjim ili većim uspjehom sanirano. Iz navedene odredbe proizlazi da je odgovorna osoba dužna naknaditi oštećeniku troškove liječenja i druge troškove s tim u vezi. Troškovi liječenja mogu biti različiti, a troškovima liječenja svakako se smatra prijevoz na liječenje i s liječenja.

 

U skladu s navedenim, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužitelj od strane liječnika ortopeda i liječnice primarne zdravstvene zaštite bio upućen na liječenje u Daruvarske Toplice, te da su troškovi liječenja u D. T. bili nužni i korisni za zdravlje tužitelja, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u kojem je drugostupanjski sud vezan utvrđenim činjeničnim supstratom, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju dosudio iznos troškova prijevoza u visini troškova javnog prijevoza na relaciji mjesta tužiteljevog prebivališta i mjesta liječenja, sve u skladu s naprijed citiranim materijalnopravnim odredbama.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ni žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, trebalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

Split, 15. travnja 2019.