Broj: Kžm 45/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. N., zbog kaznenih djela  iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 7. rujna 2016. broj Kzd-3/16-39, u sjednici održanoj 19. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Žalbe opt. S. N. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. S. N. da je počinio više kaznenih djela i to: na štetu mlt. B. N. kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 (toč. 1. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 (toč. 2. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, kazneno djelo iz čl. 154. st 1. toč. 1. u vezi čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. (toč. 3. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina te za kazneno djelo iz čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11 (toč. 4. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, na štetu mlt. V. N. dva kaznena djela iz čl. 192. st. 3. u vezi čl. 191. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) pod toč. 5. izreke za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po četiri godine, kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. u vezi čl. 191. st. 2. KZ/97 (toč. 6. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, kazneno djelo iz čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11 (toč. 7 izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine te kazneno djelo iz čl. 155. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. toč. 1. KZ/11 (toč. 8. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a na štetu mlt. A. N. kazneno djelo iz čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11 (toč. 9. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa je opt. S. N., uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedamnaest godina. Temeljem čl. 54. KZ/11, optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. studenog 2015. pa nadalje.

              Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenice V. N., A. N. i B. N. zastupane po zakonskoj zastupnici, majci S. N. upućene su da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici.

              Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 31.408,95 kn, a dužan je snositi i nagradu te nužne izdatke opunomoćenica oštećenica te nužne izdatke oštećenica koja visina će biti utvrđena naknadno posebnim rješenjem.

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik se žali po svom branitelju mr. sci. M. R., odvjetniku iz V., zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači u pravnoj oznaci kaznenih djela pod toč. 1. do 3. i toč. 6. do 7. izreke pobijane presude te "shodno tome smanje utvrđene i jedinstvena kazna zatvora".

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

              Žalbe nisu osnovane.

              Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 time što bi kaznena djela za koja je optuženik oglašen krivim pod toč. 1. do 3. te 6. i 7. izreke pobijane presude, bila pogrešno pravno označena. Naime, žalitelj smatra da se ovdje radi o produljenim kaznenim djelima s obzirom da su kaznena djela pod toč. 1. do 3. izreke počinjena na štetu iste ošt. B. N., dok su kaznena djela pod toč. 6. i 7. počinjena na štetu ošt. V. N., pa kako postoji vremenski kontinuitet te gotovo identičan način učina tih kaznenih djela  trebalo je, sukladno čl. 52. st. 1. KZ/11, primijeniti odredbe o produljenom kaznenom djelu.

              Nasuprot tome, s obzirom da navedena kaznena djela predstavljaju napad na spolne slobode oštećenica, isključena je konstrukcija produljenog kaznenog djela sukladno izričitoj odredbi čl. 52. st. 2. KZ/11. Ovo neovisno o tome što je kazneno djelo pod toč. 6. izreke prvostupanjske presude počinjeno na štetu mlt. V. N. pravno kvalificirano po odredbama KZ/97. Naime, to kazneno djelo bludnih radnji počinjeno je u periodu od 2008. do kraja 2012. te je već od strane državnog odvjetnika, a što prihvaća i prvostupanjski sud, pravno označeno kao jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. u vezi čl. 191. KZ/97. Međutim, optuženik tijekom 2013. do 18. siječnja 2014. nastavno na štetu iste oštećenice čini daljnje kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 pa primjenom odredaba o stjecaju na oba kaznena djela treba primijeniti materijalnopravne odredbe novog Kaznenog zakona, koji kako je već rečeno, u čl. 52. st. 2. KZ/11 isključuje konstrukciju produljenog kaznenog djela. Stoga, iako je dio kriminalne aktivnosti na štetu mlt. V. N. poduzet za vrijeme važenja odredaba KZ/97, a dio nakon stupanja na snagu KZ/11, ne radi se o jednoj produljenoj kriminalnoj aktivnosti, već o stjecaju dva zasebna kaznena djela na način kako je to pravno ocijenio i prvostupanjski sud. Jednak zaključak tim više proizlazi u odnosu na kaznena djela pod toč. 1. do 3. izreke prvostupanjske presude koja su počinjena u periodu od početka 2014. do kolovoza 2015. na štetu mlt. B. N. budući da su sva tri kaznena djela spolnog odnošaja na njezinu štetu počinjena za vrijeme važenja novog Zakona pa je primjena čl. 52. st. 2. KZ/11, neupitna.

              Stoga istaknuta povreda kaznenog zakona nije ostvarena.

              Pri tome, nije upitno da kaznena djela pod toč. 5. i 6. izreke prvostupanjske presude imaju svoj pravni kontinuitet u kaznenim djelima iz čl. 158. st. 1. i 5. te čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11, ali s jednako ili strože zapriječenim kaznama zatvora, zbog čega ih prvostupanjski sud, sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11, pravno označava po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme učina djela.

              Nadalje, nije u pravu optuženik kada pobija utvrđeno činjenično stanje. Žalitelj u žalbi ponavlja navode svoje obrane i analizira iskaze oštećenica ukazujući da su oni "… toliko manjkavi, isprekidani, nepovezani, da ne mogu biti osnov za utvrđivanje odlučnih činjenica". S obzirom na "pomalo sugestivna pitanja ispitivača i vrlo šture odgovore oštećenica", žalitelj smatra da je oštećenice trebalo ponovno ispitati uz pomoć stručnjaka Poliklinike za zaštitu djece i mladeži Grada Zagreba pa tek onda ocijeniti njihovu vjerodostojnost. Također, pobija se ocjena prvostupanjskog suda glede istinitosti kazivanja svjedoka obrane Ž. N. Stoga su, smatra žalitelj, činjenični zaključci prvostupanjskog suda preuranjeni, pogotovo u odnosu na kaznena djela počinjena na štetu mlt. B. N., zbog čega pobijanu presudu treba ukinuti i provesti novo suđenje.

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito i sveobuhvatno provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim učin svih terećenih kaznenih djela, a za svoja utvrđenja je dao iscrpne i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj žalbeni sud.

Prije svega, iako žalitelj u žalbi kritizira način ispitivanja oštećenica te kvalitetu njihovih iskaza na sudu, treba reći da su sve tri oštećenice ispitane na dokaznom ročištu putem audiovideo uređaja uz pomoć stručne osobe, defektologa suda A. Đ., a nazočni branitelj i optuženik nisu imali primjedaba na provedeno ispitivanje. Snimke tog ispitivanja oštećenica reproducirane su na raspravi sukladno čl. 432. ZKP/08, a optuženik i novi branitelj opet nisu imali primjedaba niti je predloženo da se oštećenice na raspravi ponovno ispitaju. Stoga je prijedlog žalbe  o potrebi ispitivanja oštećenica uz pomoć stručnih osoba Poliklinike za zaštitu djece i mladeži Grada Zagreba po prvi puta stavljen tek u žalbi, očito usmjeren na odugovlačenje postupka tim više jer žalitelj propušta imati u vidu nalaz i mišljenje multidisciplinarnog tima te ustanove od 23. ožujka 2016. (pročitan na raspravi uz suglasnost stranaka) prema kojem stručne osobe Poliklinike, nakon opservacija oštećenica, suglasno zaključuju da su one bile žrtve duljeg fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane oca. Stoga se, dakle, ponovnim ispitivanjem oštećenica uz pomoć tih stručnih osoba ne bi bitnije utjecalo na kvalitetu iskaza oštećenica, kako sada žalba po prvi puta predlaže.

Nadalje, kvalitetu iskaza oštećenica pred sudom treba dovesti u vezu s osobinama njihove ličnosti te inače smanjenim intelektualnim i verbalnim kapacitetima, kako je vidljivo iz rezultata provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja. Naime, psihijatrijski vještak mr. sc. B. L. i psihologijski vještak mr. spec. D. T. P. zaključuju da kod svih oštećenica, a naročito kod mlt. B. i V. N., postoje smetnje u razumijevanju i verbalizaciji događaja, one imaju skromniji vokabular te pokazuju teškoće u razumijevanju pojedinih izraza i formulacija zbog čega pri njihovom ispitivanju treba koristiti jednostavne izraze, kraće formulacije te treba provjeravati da li shvaćeno značenje odgovara značenju sadržaja upita i sl. Međutim, vještaci suglasno zaključuju da je upravo takav način ispitivanja poštivan prilikom davanja iskaza na sudu te da su sve tri oštećenice, neovisno o smanjenim intelektualnim sposobnostima, sposobne vjerodostojno svjedočiti.

Kada se, osim navedenog, uzme u obzir traumatizacija oštećenica inače grubim i agresivnim ponašanjem optuženika (što je vidljivo iz liječničke dokumentacije o zadobivenim ozljedama) zbog čega su se oca snažno bojale, tada činjenica što su oštećenice donekle šturo iskazivale ne umanjuje značaj njihovog terećenja, budući da su, kako pred sudom, tako i tijekom forenzičkog intervjua provedenog za potrebe vještačenja, nedvosmisleno tvrdile da ih je optuženik seksualno zlostavljao kroz dulji vremenski period pri čemu su uvijek jednako opisivale pojedine događaje koji su predmetom ovog postupka. Stoga niti za ovaj žalbeni sud nikakve dvoje nema da su oštećenice na sudu valjano ispitane te da se njihovim iskazima može pokloniti vjera i na njima zasnovati osuđujuća presuda.

              Ovo tim više jer su pojedini opisi događaja od strane oštećenica potvrđeni kontrolnim dokazima. Prije svega, ginekološkim pregledom ošt. B. N. u dobi od 15 godina utvrđeno je da je ona deflorirana, što podupire njezinu tvrdnju da je optuženik nad njom u više navrata izvršio potpune spolne odnošaje. Budući da konkurirajući uzrok defloracije oštećenice u postupku nije utvrđen niti je obrana na to ukazivala, dapače, sestra oštećenice A. N. tvrdi da B. nikada nije imala dečka, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je defloracija ove oštećenice upravo posljedica počinjenih kaznenih djela. Također, ošt. V. i A. N. potvrđuju dio terećenja ošt. B. N. vezano za događaj kada je optuženik došao u sobu u kojoj su one spavale, legao u krevet pokraj ošt. B. "te ju je silovao pri čemu je ona cvilila". Navedeno, uz rezultate provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja ove oštećenice, jasno pokazuje da ona istinito tereti optuženika da ju je spolno zlostavljao na način kako utvrđuje prvostupanjski sud.

              Također, tvrdnju ošt. V. N. da ju je optuženik kroz dulji niz godina dirao po grudima i spolovilu, a u dva navrata i gurao prst u vaginu, potvrđuje njezina sestra A. kojoj se povjerila. Konačno, o pretrpljenim bludnim radnjama od strane oca dojmljivo govori i ošt. A. N. čiji iskaz prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje dosljednim i kongruentnim, a u pogledu toga da ju je optuženik i fizički zlostavljao rječito govori liječnička dokumentacija od 19. studenog 2015. (koji događaj ne osporava niti optuženik), pri čemu je ona zadobila višestruke ekskorijacije i kontuzije lica te kontuzije desne ruke, što jasno govori o silini napada optuženika na vlastitu kćer.

Optuženik u žalbi ponavlja da je terećenje oštećenica rezultat utjecaja njihove majke tj. njegove supruge S. N. koja ih je na to nagovorila kako bi mu se osvetila zbog toga što se odrekao nasljedstva u korist svoje majke.

              Međutim, ova tvrdnja obrane nije uvjerljiva. Prije svega, majka oštećenica S. N. nije prijavila optuženika za seksualno, već za fizičko nasilje nad ošt. A. N., a policiju je pozvala tek na sugestiju optuženikovog brata, Ž. N. kojem se prvom obratila za pomoć. Kaznene prijave u vezi seksualnog nasilja podnijele su djelatnice Centra za socijalnu skrb Č. te ošt. V. N., nakon čega dolazi do razotkrivanja ukupnog kriminalnog ponašanja optuženika o kojem majka oštećenica, kako kaže, prethodno nije imala saznanja. Znajući kakvu traumatizaciju redovito nosi vođenje ovakvog kaznenog postupka u relativno maloj seoskoj sredini, nije uvjerljivo da bi majka oštećenica tome bezrazložno izvrgla svoje tri kćeri samo zato da se optuženiku osveti. Upravo suprotno, prije je za vjerovati da su oštećenice, koje su šutke podnosile očevo višegodišnje seksualno zlostavljanje, životno sazrele u mjeri da to više nisu htjele trpjeti, a okidač za razotkrivanje događaja bila je intervencija djelatnika policije vezano za okrutno postupanje optuženika prema ošt. A. N.

              Nadalje, žalitelj daje pretjerani značaj iskazu svog brata, svjedoka Ž. N. Taj svjedok nema relevantnih saznanja o događajima iz optužnice, tim više jer živi i radi u SR Njemačkoj. Subjektivni dojmovi tog svjedoka koje je stekao pri povremenim kontaktima s obitelji optuženika nisu odlučni niti osporavaju terećenja oštećenica. Stoga prvostupanjski sud, kada dijelom otklanja iskaz tog svjedoka kao neuvjerljiv, u stvari, daje negativnu ocjenu njegove relevantnosti.

              Slijedom navedenog, dakle, prigovorima žalbe nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci prvostupanjskog suda, zbog čega žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.

Nisu osnovane niti žalbe zbog  odluke o kazni.

Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud podcijenio značaj otegotnih okolnosti, kao i psihičke tegobe koje će predvidivo trpjeti oštećenice u životu posljedicom očevog seksualnog zlostavljanja, zbog čega je, pravilnom primjenom odredaba o stjecaju, optuženiku trebalo izreći strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Nasuprot tome, optuženik smatra da je potrebno utvrditi blaže pojedinačne kazne zatvora, a time i jedinstvenu kaznu, povezujući to sa, po žalitelju, ostvarenom povredom kaznenog zakona glede pravne kvalifikacije kaznenih djela pod toč. 1. do 3. i toč. 6. do 7. izreke prvostupanjske presude.

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da su utvrđene pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 17 godina, u svemu primjerene jer odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja te ličnosti samog optuženika.

Prije svega, nema potrebe optuženiku izreći strožu jedinstvenu kaznu zatvora, kako predlaže državni odvjetnik. Naime, prema čl. 51. st. 2. KZ/11, odmjeravanje jedinstvene kazne sastoji se u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, a ne, kako smatra žalitelj, u matematičkom zbroju pojedinačnih kazni koji treba korespondirati s visinom jedinstvene kazne. Osim toga, državni odvjetnik propušta imati u vidu da optuženik do sada nije dolazio u sukob sa zakonom te da je u vrijeme događaja bio pod znatnim utjecajem alkohola što je dovelo do smanjene ubrojivosti.

Isto tako, nije u pravu niti optuženik kada predlaže blaže kažnjavanje. Smanjenje kazne uslijed navodne povrede kaznenog zakona nije osnovana iz naprijed navedenih razloga. S druge strane, sve olakotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u pojedinačnim, a posebno u visini izrečene jedinstvene kazne zatvora koju je odmjerio prvostupanjski sud. Zbog toga, a posebno imajući u vidu dugotrajnost seksualnog zlostavljanja vlastitih kćeri, za koje je znao da imaju poteškoća u razvoju te polaze školu po prilagođenom programu, kao i predvidive psihičke posljedice koje će oštećenice u daljnjem životu trpjeti, time da već i sad pokazuju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja s trajnim promjenama ličnosti, očito je da blažem kažnjavanju optuženika ovdje nema mjesta.

Kako slijedom izloženog navodi žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. siječnja 2017.