Poslovni broj: Gž-420/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-420/2019-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Biljani Bojanić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GRADA N. (OIB:…) N., zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Ž. i S. Ž. P., odvjetnicima u N., protiv tuženika P. L. d.d. (OIB:…) R. S., L., zastupani po punomoćnicima i to mr. sc. S. P. odvjetniku u Z. i O. P. odvjetnici u U., radi utvrđenja prava suvlasništva nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P-870/2017-165 od 20. prosinca 2018., 11. travnja 2019.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P-870/2017-165 od 20. prosinca 2018.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog dijela postupka.

 

             

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tuženika za ponavljanjem postupka.

 

              Protiv te odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu, podnosi tuženik putem punomoćnika iz svih žalbenih razloga osnovom odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je odluka suda prvog stupnja neobrazložena i nejasna, te time i nepotpuna, a u odnosu na obrazloženje odluke kojim se navodi da je postupak trajao više od 10 godina, ukazuje da se dugotrajnost toga postupka ne može pripisati tuženiku već prvostupanjskom sudu, kao i da zakonodavac nije uvjetovao primjenu instituta ponavljanja postupka duljinom trajanja dok intenciju instituta ponavljanja postupka nije ovlašten ocjenjivati sud prvog stupnja već zakonodavac a sud suditi sukladno odredbama važećeg zakona, previđajući kako je do 01. prosinca 2003. bilo izraženo načelo materijalne istine i inkvizitatorne ovlasti suda potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Naglašava kako je isti prvostupanjski sud, po istom sucu, sudio i u predmetu G. N. – T. u kojem postupku on bio upoznat o sadržaju istovrsnog Ugovora od 02. travnja 1974., sklopljen između tih parničnih stranaka, kao što je u oba ta postupka obavio očevid a čije parcele se nalaze neposredno jedna uz drugu sa parcelom u ovom postupku tuženika, pa znajući za ugovorni odnos između tuženika i Općine N. povrijedio je odredbe ZPP-a u dijelu svojih obveza koje mu je nalagala još odredba iz čl. 7. ZPP-a, koju sada želi pripisati u krivnju tuženika. Tuženik je tijekom postupka, vezano za zapisnik od 08. veljače 1974. prema kojima proizlaze indicije o promjeni sadržaja ugovornog odnosa, sugerirao provjeru sadržaja arhiva Grada N. i pokušao provjerom sadržaja Državnog arhiva u Pazinu doći do određenih konkretnih dokaza o postojanju pravnih poslova, koji su možda sklopljeni između prednika parničnih stranaka ali do toga nije uspio doći, zbog čega je nepravilna i nepotpuna argumentacija u odnosu na tuženikov odnos prema konkretnom dokazu, u kojem je dijelu potpuno izostalo obrazloženje suda. Nadalje, pozivom i na vođenje postupka u odnosu na T. p.o. K. i promjenu punomoćnika tuženika, angažiranjem novog punomoćnika, tuženik je saznao kako, usprkos drugačijim tvrdnjama punomoćnika Grada N., kako takvog ugovora nema u općinskom arhivu, da mora postojati Ugovor iz 1974. godine kojim je izmijenjen njegov ugovorni odnos sa Općinom N., pa je ponovnim istraživanjem po privatnim arhivima u Republici Sloveniji uspio pronaći Ugovor iz 1974. godine i odlučio zahtijevati ponavljanje postupka. Pogrešnim, nejasnim i nedostatnom argumentacijom utvrđenjem krivnje tuženika za ranije ne iznošenje predloženih dokaza prvostupanjski se sud oslobodio dužnosti razmatranja i davanja ocjene dokaza iz prijedloga za ponavljanje postupka posebice Ugovora iz 1974. godine, a na navode tužitelja koji je iznio svoju ocjenu da takvi ugovori u drugim postupcima nisu bili osnova drugačijih odluka, sud se nije očitovao niti obrazložio, već iznosi i utvrđenja iz jednakih Ugovora iz 1974. godine u odnosu na knjižna prava pravnih subjekata Početniške skupnosti koji su sklopili s Općinom N. ugovore neovisno da li su bili u vlasničkom sporu. Pozivom i na odluku Županijskog suda u odnosu na T. K. kojim se i cijeni zaključeni Ugovor iz 1974. godine smatra da, ugovor zaključen između parničnih stranaka 19. ožujka 1974. predstavlja dokaz koji bi doveo do drugačije odluke suda u odnosu na posjed nekretnine. Obzirom na povezanost uređujućeg suca sa svim sporovima koje se odnose na sporne nekretnine u N. – P. kao i relativiziranu objektivnost i nepristranost suca predlaže određivanje drugog uređujućeg suca u slučaju udovoljenja žalbi.

 

Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijanog rješenja prihvaćanjem prijedloga za ponavljanjem postupka, podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovni postupak sudu prvog stupnja uz zahtjev troška žalbe.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Prvostupanjski sud nije dopustio ponavljanje postupka koji je između stranaka pravomoćno dovršen presudom poslovni broj: P-578/2015 od 14. svibnja 2015., a kojom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik kč. br. 1538  i kč. br. 1539 upisanih u zk. ul. br. 862 k.o. N. i dopunske presude istoga suda poslovni broj: P-578/15 od 10. prosinca 2015. kojom je odlučeno da je tuženik-protutužitelj dužan u roku 15 dana predati tužitelju-protutuženiku u posjed slobodnu od svih stvari nekretnine označene kao kč. br. 1538 i kč. br. 1539 k.o. N., uz obrazloženje, kako u postupku nisu ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka iz razloga čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP) jer se radi o postupku koji je trajao više od 10 godina i pokrenut u vrijeme kada stranke tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nisu bile prekludirane iznošenjem novih činjenica i predlaganjem novih dokaza, uz zaključak da, nije postojala objektivna nemogućnost ranije pribave dokaza koji su sada predloženi, a obzirom da nekretnine nisu stečene naplatnim pravnim poslom još prema Ugovoru iz '50.-tih godina prošlog stoljeća, dok se u konkretnom slučaju radi o materijalnom dokazu koji je tuženik kasnije pribavio a ne postoje razlozi da te dokaze nije mogao pribaviti ranije, posebno imajući u vidu dugotrajnost postupka i mogućnost predlaganja dokaza do zaključenja glavne rasprave, dok činjenica navedenih isprava u ranijem tijeku postupka nije niti isticana, cijeneći, da se ponavljanje postupka dopušta u iznimnim slučajevima kada je stranka u postupku upotrijebila svu dužnu pažnju u prikupljanju dokaza i zbog svoje krivnje nije mogla te dokaze predložiti, a o kojoj situaciji se ne radi u konkretnom slučaju.

 

Ispitujući ovo rješenje u granicama žalbe, a pazeći i po službenoj dužnosti na postojanje apsolutno bitnih povreda odredaba procesnog prava i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je prvostupanjsko rješenje pravilno.

 

              Prijedlog tuženika za ponavljanjem postupka temelji se na razlogu iz čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a, jer tuženik tvrdi da je našao i stekao mogućnost upotrebe novih dokaza na temelju kojih bi za njega mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, a radi se o ugovoru koji je između pravnih prednika stranaka zaključen 19. ožujka 1974.

 

              Zaključak prvostupanjskog suda da je navedene dokaze tuženik mogao i pribaviti ranije, imajući u vidu dugotrajnost postupka tijekom kojega nije bio prekludiran iznošenjem novih činjenica i predlaganja novih dokaza, prihvaća i ovaj sud.

 

              Žalbeni navod vezan za duljinu trajanja postupka nije osnovan, obzirom se obrazloženjem odluke ista ne povezuje sa odgovornošću stranke, već ukazuje na, prema tada važećim procesnim ovlaštenjima, mogućnost iznošenja i predlaganja novih dokaza tijekom cijelog prvostupanjskog postupka. Time tuženik u postupku nije bio prekludiran u iznošenju novih činjenica i predlaganju novih dokaza, koji se ne cijene samo u formalnom smislu odredbe čl. 421. toč. 10. ZPP-a, nego da sud nije imao ovlaštenje o utvrđivanju činjenica koje stranke nisu iznijele, niti izvođenja dokaza koji nisu predloženi. U odnosu na primjenu ZPP-a do 01. prosinca 2003., obzirom da je postupak pokrenut 12. srpnja 2002., kada je od strane tuženika bila sporna aktivna legitimacija tužitelja, uz zatraženi protutužbeni zahtjev isplate ulaganja u predmetne nekretnine, u nastavku postupka i po prigovoru tuženika posebno je dostavljen prijevod tužbe i o nadležnom pravosudskom tijelu Republike Slovenije osobno dostavljena tužba a u daljnjem postupku sukladno čl. 282. ZPP-a ("Narodne novine" broj 117/03) primijenjene su sve izmjene ZPP-a, pa stoga u nastavku postupka nije bilo ovlaštenja suda prvog stupnja da se samoinicijativno bez prijedloga tuženika upušta u predlaganje i ocjenu dokaza.

 

              U predmetu je od strane tuženika dostavljen zapisnik od 08. veljače 1974. i to kao jedan od dokaza osporavanja tužbenog zahtjeva, a iz kojeg je vidljiv prijedlog odbora Početniške skupnosti P. N. da se zamjenjuje regionalni plan o namjeni zemljišta i da se isti koristi za radnički turizam uz ostale prijedloge mogućnosti dogradnje za još 10 godina, te obezbjeđenje telefonske linije, priključka vodovoda i sl., a u daljnjem postupku pa sve do podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka od strane tuženika nije bilo prijedloga za pribavom zaključenog Ugovora između stranaka iz 1974. godine, tako da se ne radi o novim dokazima koji nisu mogli biti iznijeti, kao što se to i žalbom navodi.

 

Ugovor o prijenosu prava korištenja o kome se raspravljalo na sjednici 08. veljače 1974., koji je i sud prvog stupnja cijenio svojom prvostupanjskom odlukom utvrđenjem održanog sastanka o budućnosti odmarališta uz navod sada pobijanog rješenja da činjenica navedenih isprava u ranijem postupku nije niti isticana, ne može se odnositi na postupanje tuženika, obzirom da od strane tuženika doista nije bilo posebnog pozivanja na dostavu zaključenog Ugovora.

 

              Nisu osnovani ni žalbeni razlozi kojima se navodi da je tijekom postupka sugerirano da se provjeri arhiva Grada N., obzirom je od strane tužitelja Općine N. tako zaključen ugovor bio istaknut i na njega pozvan obrazloženjem da isti ne predstavlja suprotnu osnovu u odnosu na ranije ugovore, što je vidljivo i na ročištu 22. siječnja 2008., kada je i od strane tužitelja Općine N. navedena kao općepoznata činjenica da su sa slovenskim poduzećima na području P. 1974. godine zaključivani ugovori o uređenju odnosa u svezi korištenja nekretnina uz obvezu dostave takvog ugovora, dok je na ročištu 26. svibnja 2009. navedeno da Ugovor iz 1974. godine nije pronađen, pri čemu je tuženik ostao kod navoda sa prethodnog ročišta (22. siječnja 2008.) na kojem je ostao kod odgovora na tužbu i protutužbenog zahtjeva osporavajući nalaz građevinskog vještaka.

 

              Time nije nepotpuna argumentacija prvostupanjskog suda, obzirom da od strane tuženika nije posebno pozivano na predmetni Ugovor. Tijekom postupka je uglavnom bilo poziva na osporavanje nadležnosti suda i aktivne legitimacije tužitelja, privatizaciju, zastaru podnošenja tužbe, položaj područja P. i osnove vlasništva, te vrijednosti izvršenog ulaganja od strane tuženika.

 

Pri utvrđivanju dopuštenosti prijedloga treba ispitati mogućnost da li je stranka bez zapreke taj dokaz mogla iznijeti u ranijem postupku, što je i u odnosu na tuženika doista i bilo moguće. Pri tome, treba uzeti u obzir tijekom postupka i na ročištu od 18. svibnja 2014. tužitelj je svoje tvrdnje da tuženik nekretnine nije stekao naplatnim pravnim poslom i predao mišljenje vezano za postupak koji se vodio kod toga suda za susjednu nekretninu a odnosi se na nekretninu koju se i žalbom ukazuje od strane tuženika, T. K., a koje je dano od strane državnog odvjetništva Republike Hrvatske (list 612 i 613 spisa).

 

              Vezano za postupanje suda prvog stupnja i odluku u odnosu na T. K. uz istovjetno uređenje odnosa prema tuženiku, na ročištu 13. ožujka 2015. od strane suda prvog stupnja i priložene su preslikane odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda vezano za T. K., u okviru kojeg postupka je i dostavljen Ugovor iz 1974. godine, koji se nije cijenio u korist toga tuženika, a niti nakon priloženih tih odluka, sa strane tuženika nije bilo pozivanja na zaključen ugovor između stranaka 1974. godine, pa stoga što je tuženik tek nakon pravomoćnosti odluke pokušao naći ugovor, ne radi se o novom dokazu jer nije bilo zapreke za njegovim iznošenjem tijekom postupka. Dopuštenost prijedloga za ponavljanjem postupka radi nepravilno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osnovano se može tražiti ako stranka nije kriva da određenu činjenicu ili dokaz nije iznijela, odnosno koristila u ranijem postupku. Kako se tuženik nije pozivao, niti upućivao na navedenu činjenicu zaključenog Ugovora iz 1974. godine, koja bi se u odnosu na njegov status različito mogla cijeniti u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, nema osnove ponavljanja postupka ako je stranka skrivljeno propustila da se do trenutka na koji se odnosi pravomoćnost presude pozove na te činjenice ili dokaze.

 

              Cijeneći odredbu čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a uz odredbu čl. 422. st. 2. ZPP-a i nesporna utvrđenja da je tuženik tijekom postupka mogao iznijeti i dostaviti predmetni Ugovor koji mu je bio poznat i u ranijem tijeku postupka, uzimajući u obzir razdoblje iz kojega potječe, dokaze koji su priloženi s njegove strane – zapisnik sa sjednice iz 1974. godine, presude priložene od strane suda prvog stupnja, koje se odnose na T. K., to je sud prvog stupnja i pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka.

 

              Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku kada je odbio tuženikov prijedlog za ponavljanjem pravomoćno dovršenog postupka i o razlozima odluke dao obrazloženje, pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 381. i čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

 

U Puli-Pola 11. travnja 2019.

 

Sudac

 

Biljana Bojanić, v.r.