Broj: Kž-1115/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Pavičić kao predsjednice vijeća, te Lidije Vidjak i Rajke Tomerlin-Almer kao članova vijeća, uz sudjelovanje Višnje Pikec kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I okrivljenog D. T. i dr., zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224 st. 1 i 4 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), rješavajući povodom žalbe I okrivljenog D. T., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj: K-57/10 od 06. lipnja 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

              Povodom žalbe I okrivljenog D. T., a po službenoj dužnosti,  p r e i n a č u j e  se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način, da su I okrivljeni D. T. i II okrivljeni A. Š. radnjama za koje su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, počinili kazneno djelo prijevare iz čl. 236 st. 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), te se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu izrečene kazne zatvora u trajanju od po 2 (dvije) godine svakome.

              Žalba I okrivljenog D. T. o d b i j a   se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom proglašeni su krivima I okrivljeni D. T. i II okrivljeni A. Š. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224 st. 4 KZ/97, činjenično opisano izrekom te presude, pa su po čl. 224 st. 4 KZ/97 osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine svaki. Na temelju čl. 158 st. 2 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) oštećeni Z. P. se sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu. Na temelju čl. 148 st. 1 ZKP/08 I okrivljeni D. T. i II okrivljeni A. Š. dužni su nadoknaditi troška kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna svaki, te realni trošak postupka u iznosu od 1.173,50 kuna solidarno te II okrivljeni A. Š. realni trošak postupka u iznosu od 550,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

              Protiv ove presude žalbu je podnio I okrivljeni D. T. putem branitelja M. R., odvjetnika iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je branitelj I okrivljenika tražio obavijest o sjednici vijeća, što je i učinjeno, međutim sjednici vijeća nije pristupio branitelj I okrivljenika iako je uredno obaviješten, a niti I okrivljeni D. T., pa je sjednica održana u smislu čl. 475 st. 5 ZKP/08 u odsutnosti I okrivljenika i njegovog branitelja a u prisutnosti zamjenice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu N. P.

              U odgovoru na žalbu I okrivljenika Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu predložilo je da se žalba I okrivljenika odbije kao neosnovana.

              Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu nakon razgledavanja spisa u smislu čl. 474 st. 1 ZKP/08 uz pisani podnesak od 22. prosinca 2016. godine broj KŽ-DO-1241/16 vratilo je spis ovome sudu na daljnje postupanje.

              Žalba nije osnovana.

              Nije u pravu I okrivljenik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

              Iako u uvodnom dijelu žalbe I okrivljenik ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, taj žalbeni osnov ne obrazlaže, pa je ovaj drugostupanjski sud u smislu čl. 476 st. 1 toč. 1 ZKP/08 ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti glede povreda na koje kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi bila počinjena bilo koja od povreda odredaba kaznenog postupka na koje u smislu naprijed citirane zakonske odredbe ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Nadalje, nije u pravu niti I okrivljenik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U žalbi se ističe, da prvostupanjski sud vjeruje iskazima oštećenika Z. P., svjedoka Z. P.₁, J. A. i M. V., te da se pobijana presuda temelji na iskazima tih svjedoka, kojima prvostupanjski sud neosnovano vjeruje, a da tijekom postupka nisu utvrđeni dokazi koji bi nesporno upućivali na kaznenu odgovornost I okrivljenika.

              Međutim, suprotno tvrdnji I okrivljenika prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da su okrivljenici počinili kazneno djelo prijevare na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude. Takvo činjenično stanje prvostupanjski sud je utvrdio sa potpunom sigurnošću na temelju savjesne ocjene i analize svih izvedenih dokaza tijekom ovog postupka.

              Naime, suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud ispravno kao vjerodostojne prihvaća iskaze naprijed spomenutih svjedoka, smatrajući ih konzistentnima u dijelu kada iskazuju o svim okolnostima vezano za počinjenje kaznenog djela. Tako ispravno prvostupanjski sud prihvaća iskaz oštećenog Z. P., koji jasno i detaljno iskazuje da je imao namjeru prodati svoju nekretninu koja se nalazi u K., da je dao oglas u novine, međutim da ga je nakon toga nazvao II okrivljeni A. Š. koji je rekao da je zainteresiran da bi on prodao tu kuću jer da zastupa i druge ljude iz Europske unije te da mu je tada pokazao promo materijal o svojoj tvrtki, odnosno tvrtki I okrivljenog D. T. Oštećenik je pri tome naveo da je otišao u prostor te tvrtke, da je razgovarao sa okrivljenicima, i da je saznao da se za njegovu kuću interesira neka osoba, te da je II okrivljeni A. Š. sa nekom djevojkom fotografirao njegovu kuću, a kasnije je vidio i I okrivljenog D. T. u tim prostorijama te da je na upit zašto II okrivljenik sve određuje, I okrivljenik mu je rekao da je II okrivljenik njegova desna ruka. Pri tome je naveo da mu je I okrivljenik predočio Ugovor o posredovanju kojeg je pogledao, a da mu je I okrivljenik rekao da poznaje kupca, da on ima novce i da će sve preuzeti u svoje ruke, pri čemu su dogovorili proviziju od 12.000,00 eura. Pri tome je naveo da ga je II okrivljenik nagovorio da raskine raniji ugovor sa agencijom O. sa kojom je zaključio Ugovor o prodaji nekretnine, a kasnije da su kuću došli pregledati II okrivljenik i P. koji je rekao da pregledava kuću za Đ. Pri tome je oštećenik naveo da mu je P. rekao da će donijeti novac za neko vrijeme, nakon čega je posumnjao u sve skupa, te je išao provjeriti u gruntovnicu te utvrdio da je njegova nekretnina prepisana na P. Isto tako je naveo da se čuo sa I okrivljenikom koji mu je rekao da je II okrivljenik nestao sa novcem koji je primio od P. Nakon navedenog stavio je privremenu zabrane otuđenja nekretnine, obzirom da mu je P. rekao da je on platio nekretninu, da te je nakon dugotrajnih sudskih postupaka uspio "vratiti kuću" te daje on sada upisan kao vlasnik te nekretnine. Iskaz oštećenog Z. P. potvrdio je i svjedok Z. P.₁, koji navodi da je bio zainteresiran za kupovinu kuće Z. P., da je sa II okrivljenikom razgovarao o uvjetima prodaje, pokušao sniziti cijenu, a novac za kupnju kuće osigurao je od ostvarene zarade, s time da je veći novca, odnosno oko 145.000,00 eura posudio od D. G. a 4.000,00 eura od J. A., koji je bio s njim kada je isplaćivao novac. Novac je predao u K. na ruke I okrivljenom D. T. a on je pred njim novac predao II okrivljenom A. Š. Nakon predaje novca i potpisivanja kupoprodajnog ugovora, a ugovor je u ime prodavatelja potpisao I okrivljeni D. T., on se upisao kao vlasnik kuće i dobio vlasnički list. Nakon toga je kontaktirao I okrivljenog D. T. kada bi mogao preuzeti nekretninu i on mu je rekao da nema problema da će ga sačekati zajedno sa oštećenikom te da će mu predati u posjed kuću i ključeve, međutim tada je zatekao samo oštećenog Z. P. koji ga je istjerao i prijetio mu. Iskaz svjedoka Z. P.₁ potvrdio je i svjedok J. A. koji je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nezainteresiran za ishod ovog postupak i nije u nikakvoj vezi sa okrivljenicima i oštećenim Z. P., koji je naveo da je bio sa prijateljem Z. P.₁ te vidio predaju novca.

              I i II okrivljenici poriču učin kaznenog djela, navodeći pri tome I okrivljenik da mu Z. P.₁ nije isplatio novac, prije nego što se uknjižio kao vlasnik kuće, pri čemu ne daje nikakve razloge o tome zašto kupovina nije isplaćena na račun oštećenika u banci, dok II okrivljenik navodi da je iz čiste dosade bio u društvu sa I okrivljenikom i da je zapravo žrtva ovog događaja. Međutim, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da pravilno prvostupanjski sud ne prihvaća obrane I i II okrivljenika jer su i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda iste usmjerene na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Ispravno je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti iskaz oštećenog Z. P. koji i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema razloga teretiti okrivljenike, već iskazuje na osnovu činjenica koje su se dogodile. Dakle, oštećeni Z. P. tvrdi da je kontaktirao sa I i II okrivljenicima sa kojima je zaključio Ugovor o posredovanju, da je II okrivljenik došao pregledavati kuću i da se došao informirati oko sastava kupoprodajnog ugovora, a da je sklopio ugovor o posredovanju i potpisao punomoć kojom je ovlastio okrivljenike na prodaju njegove nekretnine u K., te da je njegova nekretnina prodana a novac o kupoprodaje nikada nije dobio, nakon čega je unatoč dugotrajnom parničnom postupku ipak uspio ishoditi vlasništvo nad svojom nekretninom.  Dakle, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je tijekom postupka na temelju iskaza ispitanih svjedoka a i materijalne dokumentacije u spisu utvrđeno daje nesporno kako je I okrivljeni D. T. prethodno sklopio Ugovor o posredovanju i ishodio punomoć od oštećenika te nakon toga sklopio kupoprodajni ugovor, preuzeo novac od kupca Z. P.₁, te ga odmah nakon toga predao II okrivljenog A. Š., a koji novac je II okrivljenik trebao predati oštećeniku, međutim to nije učinio. Pri tome se ne može prihvatiti obrana II okrivljenika koji navodi da je samo iz čiste dosade bio sa I okrivljenikom. Naime, iz dokaza provedenih tijekom postupka nesporno je da je II okrivljenik u ime I okrivljenika pregledavao nekretninu, slikao, dogovarao sa oštećenikom odlazio kod odvjetnika V. i informirao se o sastavu ugovora a pored toga je od I okrivljenog D. T. i preuzeo novac da ga navodno odnese oštećeniku, što nije učinio.

              Dakle, prvostupanjski sud je, a protivno tvrdnji žalitelja, ispravno utvrdio da su okrivljenici počinili kazneno djelo prijevare, da su postupali s prijevarnom namjerom u odnosu na oštećenika, te su istoga doveli u zabludu lažnim prikazivanjem činjenica, da će prodati njegovu nekretninu u K., s time da im je on prethodno potpisao svu valjanu dokumentaciju vezanu za kupoprodaju, nakon čega su njegovu nekretninu prodali, preuzeli novac od prodaje a novac oštećeniku nisu predali. Pri tome su okrivljenici postupali kao supočinitelji, odnosno postupali su zajedno i po prethodnom dogovoru, jer njihovo postupanje iz dokaza provedenih tijekom postupka govori o zajedničkoj odluci da počine ovo kazneno djelo na štetu Z. P., a svatko od njih je sudjelovao u počinjenju tog kaznenog djela, odnosno, bitno pridonio počinjenju ovog kaznenog djela, zbog čega ih je ispravno prvostupanjski sud oglasio krivima za kazneno djelo prijevare. te je za takvu svoju odluku dao u cijelosti valjane i logične razloge koje u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

              Međutim kada je u pitanju kazneno djelo prijevare iz čl. 224 st. 4 KZ/97 za koje su okrivljenici opravdano proglašeni krivima, treba reći da je ovaj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti usporedio stari i novi Kazneni zakon odnosno KZ/97 i KZ/11, te utvrdio kako u konkretnom slučaju treba umjesto čl. 224 st. 4 KZ/97 na okrivljenike primijeniti odredbu čl. 236 st. 2 KZ/11, neovisno što je zapriječena kazna za kazneno djelo iz čl. 236 st. 2 KZ/11 od 1 do 8 godina u odnosu na kazneno djelo iz čl. 224 st. 4 KZ/97 za koje je bila predviđena kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina. Prilikom ocjene pravnog kontinuiteta kaznenog djela prijevare iz čl. 224 st. 4 KZ/97 i čl. 236 st. 2 KZ/11, treba voditi računa o tome da li biće kaznenog djela iz čl. 236 st. 2 KZ/11 odgovara kaznenom djelu prijevare iz čl. 224 st. 4 KZ/97, te je tijekom postupka nesporno utvrđeno da pravni kontinuitet između ta dva kaznena djela postoji. Međutim, prilikom ocjene koji je zakon blaži valja voditi računa o tome kako se u konkretnom slučaju radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela prijevare iz čl. 224 st. 4 KZ/97, a koje sukladno tada važećem stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske postoji ako je pribavljena znatna imovinska korist, koja prelazi iznos od 30.000,00 kuna. Za razliku od toga, sada važeća odredba kaznenog djela prijevare iz čl. 236 st. 2 KZ/11 propisuje da takva korist, odnosno šteta, mora premašiti iznos od 60.000,00 kuna.

              Stoga, ocjenjujući koji je zakon blaži za počinitelja, valja prvenstveno imati u vidu činjenicu da je za kvalificirani oblik sada važećeg kaznenog djela iz čl. 236 st. 2 KZ/11 potrebna veća kriminalna količina, odnosno veća količine neprava od ranije propisane.

              Nadalje, za kazneno djelo iz čl. 236 st. 2 KZ/11 zapriječena je kazna zatvora od 1 do 8 godina, dok je za kazneno djelo iz čl. 224 st. 4 KZ/97 bila zapriječena kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, no ista ne može biti isključivi argument koji je zakon po tom kriteriju stroži ili blaži. Naime, u toj situaciji, okrivljenika je moguće suditi samo u granicama maksimalno zapriječene kazne zatvora prema čl. 224 st. 4 KZ/97.

              Kako je odredbom čl. 449 st. 2 ZKP/08 propisano da sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj oznaci djela, a kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud osnovano okrivljenike proglasio krivima za kazneno djelo prijevare, te imajući u vidu sve gore navedeno, trebalo je radnje okrivljenika podvesti pod zakonski opis kaznenog djela prijevare iz čl. 236 st. 2 KZ/11 koji je blaži po svim kriterijima za okrivljenike.

              Nadalje, nije u pravu I okrivljenik kada se žali zbog odluke o kazni.

              U žalbi se ističe, da prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da u konkretnom slučaju nema oštećene osobe, zbog čega da je I okrivljeniku trebalo izreći blažu kaznu.

              Međutim, prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne prvostupanjski sud je pravilno vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne, a u žalbi I okrivljenika ne ukazuje se na neke nove okolnosti koje prvostupanjski sud nije imao u vidu i koje nije cijenio a koje bi bile od utjecaja na visinu kazne. Prema takvoj ocjeni I okrivljeniku je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno izrečena i primjerena te adekvatna kazna, i to kazna zatvora u trajanju od 2 godine, jer će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ovakvom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41 KZ/11, na način da će se ovakvom kaznom izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, a ujedno utjecati na okrivljenike i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja.

              Slijedom svih navedenih razloga, a kako ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476 st. 1 toč. 1 ZKP/08 nisu nađene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 486 st. 1 ZKP/08 presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 24. siječnja 2017. godine