Broj: Kr 107/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. Ž., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 7. prosinca 2015. broj K-1739/12. i presuda Županijskog suda u Zadru od 28. lipnja 2016. broj Kž-56/16., u sjednici održanoj 24. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog V. Ž. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 7. prosinca 2015. broj K-1739/12. i presuda Županijskog suda u Zadru od 28. lipnja 2016. broj Kž-56/16., osuđeni V. Ž. proglašen je krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11.). Za navedeno kazneno djelo prvostupanjskom presudom utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 (jedna) godina i 8 (osam) mjeseci, a uz primjenu članka 57. stavka 1. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne u trajanju 10 (deset) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju 10 (deset) mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja u trajanju 5 (pet) godina na počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) osuđenom V. Ž. naloženo je da na ime imovinskopravnih zahtjeva isplati oštećenom trgovačkom društvu „S.“ d.d. Z. 5.000,00 kuna i oštećenom trgovačkom društvu „W. o.“ d.d. Z. 189.393,53 kuna dok je u preostalom dijelu oštećeno trgovačko društvo „W. o.“ d.d. Z. upućeno u parnicu. Nadalje, na temelju članka 62. stavka 1. i članka 63. KZ/11. osuđenom V. Ž., po posebnoj obvezi, naloženo je isplatiti oštećenom trgovačkom društvu „S.“ d.d. Z. 5.000,00 kuna i oštećenom trgovačkom društvu „W. o.“ d.d. Z. 189.393,53 kuna u roku 6 (šest) mjeseci po pravomoćnosti presude, a ako ne postupi po posebnoj obvezi uvjetni dio presude može se opozvati. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točki 1. i 6. ZKP/08. osuđenom V. Ž. je naloženo platiti 13.250,00 kuna na ime troškova kaznenog postupka. Drugostupanjskom presudom, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda je preinačena u odluci o kazni na način da je okrivljenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci, pa mu je uz primjenu članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne u trajanju 1 (jedna) godina i 5 (pet) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju 1 (jedna) godina i 5 (pet) mjeseci neće izvršiti ako okrivljenik u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. i članka 63. stavka 1. KZ/11. osuđenom V. Ž. naložena je posebna obveza da isplati oštećenom trgovačkom društvu „S.“ d.d. Z. 5.000,00 kuna i oštećenom trgovačkom društvu „W. o.“ d.d. Z. 189.393,53 kuna u roku 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude, a ako ne postupi po naloženoj posebnoj obvezi uvjetni dio kazne zatvora može se opozvati. U nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni V. Ž. po branitelju, odvjetniku P. T., navodeći da su „povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena čl. 14. st. 2 i čl. 25. st. 2. Ustava Republike Hrvatske“ kao i zbog „povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika“. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude prihvati, a da drugostupanjsku presudu „ukine ... odnosno preinači je na način što će prihvaćanjem ovog zahtjeva prihvatiti žalbu osuđenika protiv prvostupanjske presude, a žalbu državnog odvjetništva u Splitu odbiti“.

 

Državni odvjetnik je sukladno članku 518. stavku 4. ZKP/08. podnio odgovor na zahtjev u kojem je predložio da zahtjev bude odbijen kao neosnovan. Odgovor je na znanje dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

U najvećem dijelu zahtjeva osuđeni iznosi okolnosti zbog kojih smatra da mu je trebala biti izrečena blaža kaznena sankcija (priznanje djela, protek vremena od počinjenja djela do presuđenja, sada je zaposlen, prijašnje osude mu nisu trebale biti uzete u obzir kao otegotne). Smatra da je „uzimajući u obzir sudsku praksu u pogledu sankcije za predmetno kazneno djelo … osuđeniku je povrijeđeno jedno od temeljnih ustavnih prava – ustavno pravo na jednakost pred zakonom“.

 

Najprije treba navesti da nezadovoljstvo izrečenom kaznenom sankcijom u smislu da je ona prestroga nije zakonski razlog za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Predmet razmatranja u povodu ovog zahtjeva može biti razmatranje prekoračenja ovlasti u odnosu na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri oduzimanja imovinske koristi ili predmeta (članak 517. stavak 1. točka. 1. ZKP/08.). Prekoračenje ovlasti je izlaženje izvan zakonom određenih okvira za izricanje kaznenih sankcija. Ovdje nije o tome riječ jer je osuđeniku izrečena djelomična uvjetna osuda u zakonom predviđenim okvirima (članak 57. KZ/11.). Nije počinjena povreda kaznenog zakona na štetu osuđeniku iz članka 469. točke 5. ZKP/08. ako osuđenik smatra da mu je izrečena prestroga kaznena sankcija.

 

S tim u vezi nije niti riječ o povredi „jednog od temeljnih ustavnih prava – ustavno pravo na jednakost pred zakonom“. Prvo, nejasan je navod u zahtjevu da je riječ o povredi jednakosti pred zakonom „uzimajući u obzir sudsku praksu u pogledu sankcije za predmetno kazneno djelo“. Nije naime jasno koja je to sudska praksa koju je osuđenik uzeo u obzir. Drugo, za procjenu postoji li povreda općeg načela jednakosti iz članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske mjerodavna je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (broj U-III-1505/01.) u kojoj je navedeno:

 

„Ustavno jamstvo jednakosti može biti povrijeđeno ako stranke u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog akta, nisu imale ravnopravan položaj u smislu poštivanja njihovih procesnih prava koja omogućuju ravnopravno sudjelovanje stranaka u postupku i pravedno suđenje (saslušanje stranke, omogućavanje iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, izjašnjavanje nadležnog tijela o navodima stranaka važnim za odlučivanje, obrazlaganje pojedinačnog akta, pravo na žalbu itd.). U materijalnopravnom smislu, načelo jednakosti znači da sudovi i druga tijela, načelno, u jednakim slučajevima trebaju jednako suditi. To pravo bit će, međutim, povrijeđeno tek ako se u osporavanom aktu bez razboritih ili ikakvih razloga odstupilo od ustaljene prakse, odnosno ako se radi o aktu koji niti s jednog mogućeg gledišta nije pravno prihvatljiv, posebno ako nije uzet u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavan propis grubo pogrešno shvaćen i primijenjen, u mjeri koja upućuje na zaključak da je pojedinačni akt donesen samovoljno.“

 

Osuđenik u zahtjevu ne navodi niti jednu potkrijepljenu okolnost koja bi zadovoljavala mjerila iz navedene odluke. Pobijana odluka očito nije donesena samovoljno nego na temelju zakonito i pravično provedenog postupka, primijenjeni su mjerodavni propisi, a odluka nije odstupanje od ustaljene prakse.

 

Ova ocjena odnosi se i na dio zahtjeva da se „s optužnicom, a posljedično i postupkom čekalo … pa je jasno kako je povreda ustavnog prava osuđenika iz čl. 25. st. 2. Ustava Republike Hrvatske imala direktan utjecaj na visinu izrečene kazne“. Naime, nema niti jedne okolnosti koja bi upućivala makar na sumnju na zlouporabu procesnih ovlaštenja državnog odvjetnika kako to neosnovano prikazuje osuđenik. Stoga nema niti povrede prava na suđenje u razumnom roku.

 

Osuđenik navodi i da je bio „prisiljen na počinjenje djela iznudama od strane trećih osoba“. No, okolnost da je osuđenik „upao u probleme s kamatarima“ ovdje nije razlog isključenja protupravnosti. Naime, u postupku nisu iznijete niti utvrđene okolnosti koje bi opravdale primjenu pravnog instituta krajnje nužde na koju se osuđeni neizravno poziva jer je zbog navedenog problema osuđenik imao mogućnost tražiti pomoć institucija države, a to prije počinjenja djela nije napravio. Ta ocjena sadržana je u pobijanoj odluci (stranica 3, drugi odlomak odozgo presude Županijskog suda u Zadru, broj Kž-56/16.).

 

Slijedom iznesenog je na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08. trebalo odbiti zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude jer je neosnovan.

 

Zagreb, 24. siječnja 2017.