Broj: Kž-eun 3/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe T. F., zbog kaznenih djela iz članaka 1. i drugih Kaznenog zakona Grčke, odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 29. prosinca 2016. broj Kv-eun-12/16. (Kir-eun-8/16.), u sjednici održanoj 24. siječnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Žalba tražene osobe T. F. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, pod točkom I. izreke je na temelju članka 29. stavka 1. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“, broj 91/10., 81/13., 124/13. i 26/15.; dalje u tekstu: ZPSKS-EU), odobrena predaja tražene osobe T. F. Republici Grčkoj, na temelju europskog uhidbenog naloga broj ... od 21. studenoga 2014., izdanog od Javnog tužiteljstva žalbenog suda u Trakiji, Republika Grčka, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju šest godina, zbog kaznenog djela krivotvorenja koje je pokriveno u zakonu u člancima 1., 14., 16., 18., 26. stavku 1. podstavku a, 27. stavku 1. i 2., 51., 52., 216. stavku 1., 2. i 3. podstavku Grčkog kaznenog zakona.

S obzirom na to da se tražena osoba T. F. nije odrekao primjene načela specijaliteta, predaja je pod točkom II. izreke odobrena pod uvjetima da:

-          bez dopuštenja Republike Hrvatske za djela počinjena prije predaje ne smije se kazneno goniti niti se protiv nje smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja europskog uhidbenog naloga za druga kaznena djela,

-          bez dopuštenja Republike Hrvatske ne smije biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora za druga kaznena djela,

-          bez dopuštenja Republike Hrvatske ne smije se izručiti trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora za druga kaznena djela.

Pod točkom III. izreke je na temelju članka 35. stavka 1. ZPSKS-EU određeno da će predaju tražene osobe T. F. nadležnim tijelima Republike Grčke izvršiti Ured S.I.Re.N.E. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Protiv tog rješenja žali se tražena osoba T. F. po branitelju, odvjetniku I. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „ukinuti pobijano rješenje i vratiti predmet na ponovno odlučivanje radi donošenja nove i zakonite odluke“.

Spis je, u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj smatra da prvostupanjska odluka „ne sadržava jasne razloge zbog kojih je sud odbio uvažiti navode i prigovore obrane“. Dva su osnovna prigovora koja je iznio žalitelj tijekom prvostupanjskog postupka, a ponavlja ih detaljnije i u žalbi. Prvi prigovor je ne bis in idem, odnosno žalitelj tvrdi da je za isto djelo za koje je odobrena predaja Grčkoj radi izvršenja kazne već ranije osuđen „za činjenično isto djelo na 18 mjeseci zatvora, a kaznu je u cijelosti izvršio na način da je nakon izdržanih 11 mjeseci zatvora pušten na slobodu i deportiran iz Grčke na 10 godina“. Drugi prigovor odnosi se na zastaru i žalitelj smatra da je „apsolutna zastara prema domaćem pravu nedvojbeno nastupila dana 28. 11. 2011. godine“ jer je trebalo primijeniti „odredbe općeg dijela KZ-97“.

No, prvostupanjska odluka sadrži jasne razloge zbog kojih nisu uvažena oba prigovora tražene osobe. Žalitelj se s tim razlozima ne slaže, ali zato nije riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka na koju neosnovano upire nego o povredi kaznenog zakona ili pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, žalbeni prigovori su neosnovani.

Naime, ovdje je predmet europskog uhidbenog kaznenog naloga kazneno djelo krivotvorenja, koje je u članku 10. ZPSKS-EU predviđeno kao jedno od kažnjivih djela za koje se ne provjerava dvostruka kažnjivost. Provjera dvostruke kažnjivosti je dakle isključena kada je riječ o bilo kojem kažnjivom ponašanju iz članka 10. ZPSKS-EU.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi (Kž-eun 2/14. od 17. siječnja 2014., Kž-eun 5/14. i Kž-eun 14/14. od 6. ožujka 2014.) i prema pravnom shvaćanju sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV k-21/16.-11 od 8. veljače 2016., u ovoj situaciji isključena je provjera dvostruke kažnjivosti. To u sebi uključuje i zabranu provjeravanja nastupa zastare kaznenog progona jer je zastara sastavni dio pojma dvostruke kažnjivosti.

Ovu praksu i pravno stajalište treba primijeniti, mutatis mutandis, i u odnosu na ne bis in idem. Drugim riječima, ne provjerava se je li tražena osoba već pravomoćno osuđena u nekoj od država članica za isto djelo pod uvjetom da je kaznena sankcija izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda (članak 20. stavak 2. podstavak 2. ZPSKS-EU). Ovaj razlog za odbijanje europskog uhidbenog naloga smješten je u istu odredbu kao nastup zastare (članak 20. stavak 2. podstavak 7. ZPSKS-EU). Oba razloga iz navedene odredbe članka 20. stavka 2. ZPSKS-EU se ne provjeravaju ako je predmet europskog uhidbenog naloga kažnjivo ponašanje iz članka 10. ZPSKS-EU, a o tom kažnjivom djelu je ovdje upravo riječ.

Treba napomenuti da prigovor ne bis in idem žalitelj može isticati u postupku pred nadležnim tijelom Grčke, sukladno propisima koji važe u Republici Grčkoj. No, taj prigovor kao niti prigovor zastare nisu odlučni jer je ovdje riječ o kažnjivom djelu iz članka 10. ZPSKS-EU, a za ta djela se ne provjerava dvostruka kažnjivost prema članku 20. stavku 1. ZPSKS-EU.

Nadalje, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da „sud nije dopustio traženoj osobi da iznosi obranu i da se brani te da prezentira sudu dokaze koji mu idu u prilog“. U spisu predmeta i radnjama koje je provodio prvostupanjski sud ne postoji niti jedan pokazatelj koji bi upućivao makar na sumnju da je traženoj osobi onemogućeno da iznese sve ono što je smatrala potrebnim. Stoga, prvostupanjski sud nije „uskratio traženoj osobi pravo na pristup sudu te pravo na pošteno suđenje jer mu nije omogućio da efikasno iznosi svoju obranu“, a kako to neosnovano smatra žalitelj.

Tražena osoba imala je sve mogućnosti iznošenja obrane i dokaza, a to je i učinila. Druga je stvar to što prvostupanjski sud nije prihvatio argumentaciju tražene osobe, ali time prvostupanjski sud nije postupio „protivno čl. 5. i 6. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda … u svezi s čl. 4. Protokola 7 uz EKLJP“.

Iz navedenih razloga, na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 24. siječnja 2017.