1              Poslovni broj: UsI-3465/16-26

 

               

             

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik  6 i 8

 

             

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Manueli Ostoić Čačinović, kao sucu pojedincu i Mariji Brcko, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja C. R. d.d., Z., zastupanog po opunomoćenicima I.S., odvjetniku u Z., i odvjetnicima u Odvjetničkom društvu H. i p. Z., protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Republike Hrvatske zastupanje po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Z. i H. g. u., Z., zastupane po opunomoćenici M. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & P., Z., , radi utvrđivanja imovine neprocijenjene u postupku pretvorbe, nakon objave presude, dana 9. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o  j e

             

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Centra za restrukturiranje i prodaju, KLASA: UP/I-943-01/15-03/5, URBROJ: 360-03-03/01-2016-25, od 21. listopada 2016.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, utvrđeno je da u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća H. n. z. i s., Z. nisu procijenjeni fonogrami.

U tužbi i tijekom spora tužitelj, kao pravni slijednik društvenog poduzeća H. n. z. i s. u vrlo opširnoj tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika te u bitnome navodi kako je tuženik pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu predmeta postupka te je povrijedio postupovne i materijalne odredbe.

Prvenstveno je istaknuo kako u konkretnom slučaju nije postojalo zakonsko ovlaštenje H. g. u. za iniciranjem i sudjelovanjem  u predmetnom upravnom postupku, te ističe kako je tuženik protuzakonito pokrenuo predmetni upravni postupak na zahtjev H. g. u. kojoj je omogućio sudjelovanje u postupku i u konačnici  donio odluku po zahtjevu neovlaštene osobe. Ukazao je na odredbe čl.65.st.3. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, te čl.4. Zakona o općem upravnom postupku kojim je propisano tko je stranka u upravnom postupku. Dalje navodi kako je postupak vođen i rješenje doneseno u odnosu na fonograme kao na pokretnine, a primjena odredbe čl. 66. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, koja ujedno predviđa sudjelovanje državnog odvjetništva kao stranke postupka neosnovana je, što također pobijano rješenje čini nezakonitim.

Tužitelj naglašava kako se fonogram u pravnom smislu ne može smatrati pokretninom, te se poziva na odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je zakonodavac tim zakonom kao specijalnim definirao fonogram kao nematerijalnu imovinu, a ne kao stvar u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Obzirom da fonogrami nisu stvari, pa tako niti pokretnine, isti se ne mogu podvesti pod pojam neprocijenjene imovine u smislu članka 65.st.1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. Pojašnjava kako je fonogram nematerijalna imovina, a to proizlazi i iz očitovanja Međunarodne organizacije proizvođača fonograma od 21. studenog 2016. Pobijano rješenje se u pogledu navedenog odlučnog pitanja temelji na prihvaćanju tvrdnji H. g. u. koja uopće nije smjela sudjelovati u navedenom postupku, a tuženik nije bio nadležan za provođenje ovog upravnog postupka jer je nadležan samo za provođenje postupka radi utvrđivanja neprocijenjene imovine propisane člankom 65.st.1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH. Napomenuo je i kako su fonogrami u hrvatski pravni sustav uvedeni tek Zakonom o autorskim pravu i srodnim pravima iz 2003. (Narodne novine, 167/03), to u vrijeme pretvorbe i privatizacije fonogrami kao takvi nisu niti mogli biti procijenjeni u društveni kapital H. n. z. i s, odnosno nisu mogli biti sadržani u Elaboratu o procijenjenoj vrijednosti H. n. z. i s iz lipnja 1992., jer tada kao pravna kategorija uopće nisu postojali. Postavlja se pitanje kako se u vrijednost društvenog kapitala H. n. z. i s zvuka i slike mogla procijeniti neka kategorija imovine koristeći pojmove kojih u tom trenutku uopće nije bilo u Zakonu, a ovaj prigovor tuženik, iako ga je tužitelj isticao tijekom postupka, nije uopće razmatrao. Pobijano rješenje je i zbog toga nezakonito. Nenadležnost tuženika u konkretnom postupku proizlazi i iz činjenice da tuženik ne može biti nadležan za vođenje postupka u pogledu onih pravnih kategorija imovine koje nisu postojale u vrijeme pretvorbe. Posebno je napomenuo kako je Ustavni sud ukinuo kao neustavnu odredbu čl.17.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. To je rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 05.listopada 2003., na koje se poziva tuženik, pa i onaj sporni dio izreke toga rješenja „da će se onaj dio „fonoteke„ za koji nadležni organi eventualno utvrde da se ne smatra dijelom nacionalnog kulturnog blaga Republike Hrvatske, naknadno procijeniti, a dionice u protuvrijednosti istoga prenijeti Fondu“, posljedica je neustavne intervencije u dovršenu pretvorbu, i to s aspekta utvrđenja koji dio „fonoteke“ se smatra dijelom nacionalnog kulturnog blaga. Tužitelj je naglasio kako termin fonoteka, koji koristi ovdje zainteresirana osoba HGU i tuženik nije zakonski termin i ne može se pronaći niti u jednom zakonu Republike Hrvatske, a koji prigovor je tužitelj isticao i tijekom postupka. Tuženik se o navedenim prigovorima uopće nije izjasnio, to je ostalo neizvjesno o kojoj se točno imovini radi kada se koristi termin „fonoteka“. Fonoteka bi se po tužitelju mogla označiti samo kao ukupnost magnetofonskih traka sa originalnim snimkama, a iste su bile predmetom procjene u postupku pretvorbe H. n. z. i s., te su iste u cijelosti u svojoj protuvrijednosti prenesene Fondu za privatizaciju, a nakon toga ušle i u temeljni kapital privatiziranog trgovačkog društva H. n. z. i s. d.d. Ponovno je naveo kako je u Elaboratu o procijenjenoj vrijednosti H. n. z. i s. i slike iz lipnja 1992., pod brojem V. Izvješće o utvrđivanju tržišne vrijednosti“, „Arhiva“, 35. „Sitan inventar“,  u vrijednost društvenog kapitala H. n. z. i s. procijenjene su „zalihe snimljenih muzičkih traka.“ Navodi kako se pojmom fonoteka mogu označiti samo magnetofonske trake sa originalnim snimkama (masterima) i postavlja se pitanje ako snimljene magnetofonske trake ne predstavljaju fonoteku Hrvatske nakade zvuka i slike, što onda tu fonoteku čini. Tužitelj ističe da ako je u predmetnom upravnom postupku i bilo uvjeta da se utvrđuje procijenjenost odnosno neprocijenjenost pokretne imovine društvenog poduzeća H. n. z. i s., tada se taj postupak mogao odnositi samo na snimljene magnetofonske odnosno muzičke trake, koje se jedine mogu označiti pojmom „fonoteka“, a ne na fonograme, koji su zvučni zapisi na određenoj materijalnoj podlozi, pa predstavljaju nematerijalnu imovinu, a upravo su snimljene magnetofonske trake bile predmetom procjene u postupku pretvorbe H. n. z. i s. Tužitelj je naglasio kako je postupak pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća H. n. z. i s. u potpunosti proveden u skladu s relevantnim pravnim propisima. Napominje da kada bi se u konačnici i utvrdilo da snimljene magnetofonske trake („Fonoteka“) nisu procijenjene u društveni kapital H. n. z. i s., to ne bi kao posljedicu imalo stjecanje vlasništva Republike Hrvatske nad istom, a iz razloga što se radi o imovini koja je presudna za poslovanje trgovačkog društva koje se bavi diskografskom djelatnošću.

Tužitelj je napomenuo da se u predmetni postupak uključilo i Ministarstvo kulture, koje se u postupak nije uključilo po pozivu tuženika kao tijela koje je provodilo postupak, Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom ili Općinskog državnog odvjetništva. Nejasno je na koji način je Ministarstvo bilo upoznato s dokumentacijom vezanom uz privatizaciju tužitelja kao i postupkom koji je trenutno u tijeku kod tuženika. Naglašava kako Ministarstvo kulture svakako nije tijelo koje je nadležno donositi ocjene o tome je li neka imovina tužitelja procijenjena ili ne u postupku pretvorbe i privatizacije. Tužitelj je naglasio kako sadržaj predmetnog dopisa Ministarstva kulture tuženik navodi u obrazloženju pobijanog rješenja, pa je između ostalog, na tomu utemeljio svoju odluku.

Navodi i kako je dispozitiv pobijanog rješenja nedovoljno određen i time nerazumljiv, a tuženikovo rješenje je nezakonito.

Predlaže da Sud tužbeni zahtjev uvaži i poništi osporavano rješenje.

Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se u postupku postavilo pitanje usmjerenosti zahtjeva podnositelja H. g. u. da li na utvrđivanje neprocijenjenosti stvari-pokretnina (fonograma) ili prava iz istih, zatim definiranja fonograma s obzirom na njegovu pravnu prirodu, te slijedom toga i pitanje primjene članka 65.st.1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, a s tim u vezi i pitanje nadležnosti tuženika određene člankom 28.st.9. istog Zakona. Nakon proučavanja dokumentacije zaključeno je kako je zahtjev zainteresirane osobe usmjeren na utvrđivanje neprocijenjenosti fonograma kao pokretnine, a što proizlazi i iz podneska H. g. u. od 19. rujna 2016.

Tuženik je dalje naveo kako se u ovoj upravnoj stvari primjenjuje odredba članka 28.st.9. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske kojom se propisuje da tuženik (CERP) utvrđuje u upravnom postupku procijenjenu i neprocijenjenu imovinu u postupku pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća, a u konkretnom postupku to je H. n. z. i s. Z., koje je bilo subjektom pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95., 118/99) kao i odredba članka 65. istog Zakona kojom je utvrđeno da neprocijenjena imovina, između ostalog su i pokretnine koje nisu procijenjene u cijelosti ili u dijelu u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj: 21/96, 71/97, 16/98, 73/00). Dodaje kako navedeni zaključak proizlazi i iz definicije fonograma kao fiksacije,  odnosno ugrađivanja zvukova izvedbe ili drugih zvukova ili onoga što predstavlja zvukove na podlogu s koje se mogu slušati, umnožavati ili priopćavati putem nekog uređaja, a posljedično tome i činjenica da bez te podloge nije moguća egzistencija te fiksacije, a kako se pod stvarima u građanskopravnom smislu razumijevaju materijalni dijelovi prirode koji se mogu osjetilima primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti, ili za njih postoje pretpostavke da će doista nastati u budućnosti, a Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stvar definira kao tjelesne dijelove prirode različite od ljudi koji služe ljudima za uporabu, to onda podrazumijeva pravno tretiranje fonograma kao stvari i to pokretnina dok prava koja deriviraju iz toga nisu predmetom ovog postupka niti je tuženik nadležan za iste.

Dalje napominje kako je iz Elaborata o pretvorbi društvenog poduzeća H. n. z. i s. utvrđeno da fonogrami nisu bili procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe navedenog poduzeća temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća niti su sukladno Zakonu o privatizaciji naknadno procijenjeni u temeljni kapital trgovačkog društva C. R. d.d. kao pravnog slijednika navedenog poduzeća, a u aktivi pod „Sitan inventar“ iskazana stavka „zalihe snimljenih muzičkih traka“ u iznosu od 73.225 HRD, odnosno 1.331 DEM prema tečaju na dan 31. prosinca 1991. s napomenom Zalihe muzičkih traka čine trake koje se čuvaju stanovito vrijeme, a zatim se otpisuju odnosno uništavaju“ ne ukazuje , ni po opisu vrijednosti, ni po uništenju, da one čine fonoteku ni s obzirom na tadašnju tehnologiju. Neosnovanim smatra navode tužitelja o nenadležnosti tuženika i pravnoj prirodi fonograma kao i pozivanje na odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji i s tim u vezi i primjene tehnološke cjeline.

Pojasnio je kako se na zahtjev za utvrđivanjem neprocijenjenosti imovine-fonograma u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća H. n. z. i s., koji je podnesen 14. prosinca 2014. primjenjuju odredbe Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske i to odredbe članka 28.st.9. kojom se izričito određuje ovlast tuženika na isključivo utvrđivanje procijenjene i neprocijenjene imovine u upravnom postupku, a ne na utvrđivanje prava vlasništva i da su ispunjene pretpostavke iz članka 65.st.1. citiranog Zakona to je odlučeno kao u izreci pobijanog rješenja.

Stoga predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

Zainteresirana osoba Republika Hrvatska zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je rješenje tuženika u cijelosti osnovano. Dodaje kako je iz prvostupanjskog rješenja jasno i pravilno utvrđeno da se fonogrami imaju smatrati stvarima i to pokretninama te da iste nisu procijenjeni u temeljni kapital društvenog poduzeća. Fonogram po definiciji čini fiksaciju odnosno ugrađivanje zvukova izvedbe ili drugih zvukova ili onoga što predstavlja zvukove na podlogu s koje se mogu slušati, umnožavati ili priopćavati putem nekog uređaja, a činjenica da bez te podloge nije moguća egzistencija fiksacije, to fonogram predstavlja pokretninu u smislu zakonskih uređenja.

Člankom 77. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima propisano je da je autorsko pravo samostalno i neovisno od prava vlasništva i drugih stvarnih prava na stvari na kojoj je autorsko djelo fiksirano. Člankom 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da su sve stvari sposobne biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, osim onih kojima naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu. Navodi kako Zakonom o  autorskom pravu i srodnim pravima definira fonogram kao stvar, dok daljnje odrednice stvari uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Člankom 2.navedenog zakona propisano je da zakonom mogu neke vrste prava ili bilo što drugo biti izjednačene sa stvarima te se u takvom slučaju ubrajaju u pokretne stvari. Kako je Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima definirao fonogram kao stvar, to je u cijelosti neosnovano pozivanje tužitelja na činjenicu da fonogram nije stvar te da ne može biti u pravnom prometu. Člankom 78. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima propisano je da raspolaganje vlasništvom na stvari na kojoj je autorsko djelo fiksirano ne utječe na autorsko pravo na tom djelu.

Zakonom o autorskom djelu iz 1990. također je bio predviđen fonogram u članku 26. koji propisuje načine na koje se može iskorištavati autorsko djelo, stoga nije točna tvrdnja tužitelja da fonogram nije postojao prije, samo što je detaljnije opisan Zakonom o autorskom pravu i drugim srodnim pravima. Kako fonogram nije procijenjen u postupku pretvorbe, to je tuženik u cijelosti valjano donio rješenje sukladno zakonskim propisima. Slijedom navedenog predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

Zainteresirana osoba H. g. u. protivi se tužbenim navodima u cijelosti. Prvenstveno ističe kako posjeduje pravni interes za to da se fonogrami utvrde kao vlasništvo RH. Poziva se na članak 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom RH. Ističe kako pobijano rješenje ima deklaratorni karakter, a imovina na koju se postupak odnosi ex lege je postala vlasništvo RH. Naglašava da ukoliko tuženik ima ovlasti utvrđivati procijenjenost pokretnina, nesporno je da ima pravo pokrenuti i provesti takav postupak. Dalje navodi kako se definicije iz kojih potječe današnje poimanje fonograma kao pokretne stvari nalaze u mnogobrojnim  međunarodnim propisima. Također neke od bitnijih definicija koje govore u prilog tome da fonogrami jesu pokretne stvari nalaze se u Fonogramskoj konvenciji u kojoj je između ostalog navedeno da fonogram „znači svako isključivo zvučno fiksiranje zvukova izvedbe ili drugih zvukova.“ Naglašava i kako postojanje i proizvodnja svih nosača koji idu u prodaju proizlazi iz vlasništva prvog fonograma (dakle mastera, odnosno izvornika). Odluka ustavnog suda kojom se ukida odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća nema nikakvog utjecaja na valjanost Rješenja Broj: 51-04/92-02/142/1. Napominje kako u vrijeme obavljanja revizije nije utvrđeno koji dio fonoteke pripada nacionalnom kulturnom blagu, a koji bi se trebao procijeniti  te dionice u protuvrijednosti prenijeti fondu. Sama činjenica da je pojam prava proizvođača fonograma uveden 1999. godine ne utječe na postojanje fonoteke. Dodaje i kako je dispozitiv rješenja tuženika određen, jer je iz dispozitiva jasno da se isti odnosi na fonograme, odnosno izvorne fiksacije, koji su postojali u trenutku provođenja pretvorbe i privatizacije. Naglašava kako je fonogram prva fiksacija zvukova, a ne umnožavanje fiksacije. Hrvatski državni arhiv je utvrdio da barem 90% fonoteka predstavlja nacionalno kulturno blago. Navodi i da je pri Državnom arhivu RH osnovana Stručna služba za valorizaciju fonoteke C. R. koja je od 1993. pa nadalje analizirala građu nastalu u bivšem J., te je tu građu u najvećem dijelu klasificirala kao arhivsku građu trajne vrijednosti. Predmeti koji predstavljaju neprocjenjivu kulturnu vrijednost ne mogu biti predmetima privatizacije pa tako nisu niti procjenjivani. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku, te je održao usmenu i javnu raspravu.

Sud je odbio dokazni prijedlog za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja koje bi trebalo utvrditi koja je imovina ušla u temeljni kapital društva u postupku pretvorbe i privatizacije, te da je imovina koja se po današnjim standardima definira kao fonogram ušla u temeljni kapital kod pretvorbe i privatizacije, odnosno da je procijenjena u vrijednost društvenog kapitala. Ocijenjeno je kako je iz podataka i dokumentacije koja prileži spisu moguće utvrditi činjenično stanje. S tim u vezi napominje se kako je prilikom pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, valja imati u vidu relevantnu, dokumentaciju te obzirom na istu kao i odredbe Zakon procijeniti da li je fonogram  procijenjen u temeljni kapital tužitelja. U konkretnom slučaju radi se o pravnom pitanju.

Ovaj sud nije razmatrao stručni članak sa područja Republike Srbije kojim se elaborira pravna priroda fonograma sa stajališta radi li se o materijalnom ili nematerijalnom dobru. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 94/13.,18/16) propisano je da Centar postupke radi utvrđivanja procijenjenih odnosno neprocijenjenih nekretnina pokreće po službenoj dužnosti na prijedlog zainteresirane osobe, dok sukladno stavku 2. istog članka Zakona u postupku iz stavka 1. ovog članka Državno odvjetništvo ima status stranke.

Člankom 65. stavkom 1. Zakona propisano je da su neprocijenjena imovina, u smislu ovoga Zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu u cijelosti ili u dijelu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća ili su ista uključena po knjigovodstvenoj vrijednosti, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj: 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na koju su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinsko pravni odnosi nisu uređeni posebnim propisima.

Prema odredbi čl.28.st.9 Zakona, kojim člankom je određena djelatnost i poslovi tuženika, u st.9. je propisano da tuženik kao javne ovlasti obavlja i poslove utvrđivanja procijenjene i neprocijenjene imovine u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća u upravnom postupku.

Člankom 77. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima propisano je da je autorsko pravo samostalno i neovisno od prava vlasništva i drugih stvarnih prava na stvari na kojoj je autorsko djelo fiksirano.

Člankom 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da su sve stvari sposobne biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, osim onih kojima naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu.

Člankom 78. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima propisano je da raspolaganje vlasništvom na stvari na kojoj je autorsko djelo fiksirano ne utječe na autorsko pravo na tom djelu.

Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je po zahtjevu zainteresirane osobe H. g. u. proveden postupak u vezi s utvrđenjem da li je fonogram procijenjen u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća H. n. z. i s., Z.

Rješenjem tuženika  od 21. listopada 2016. utvrđeno je da fonogrami nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća H. n. z. i s.

           Iz spisa predmeta razvidno je kako je tuženik na zahtjev zainteresirane osobe, H. g. u., kao strukovne udruge glazbenika koja štiti njihove interese i prava, od 12. prosinca 2014. za utvrđivanjem neprocijenjene pokretne imovine u obliku fonograma odnosno cjelokupne fonoteke pravnog prednika J., odnosno H. n. z. i s u postupku pretvorbe navedenog društvenog poduzeća i privatizacije-pokrenut upravni postupak sukladno čl.28.st.9 i čl.66. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske.

Dalje je utvrđeno  kako je Rješenjem Agencije za restrukturiranje i razvoj Broj: 01-02/92-06/535 od 22. siječnja 1993. dana suglasnost društvenom poduzeću H. n. z. i s., na provedbu pretvorbe. Rješenjem Broj: 51-04/92-02/142/I od 05. listopada 1993. utvrđeno je da će se dio „fonoteke“ za koje nadležni organi utvrde da se ne smatra dijelom nacionalnog kulturnog blaga Republike Hrvatske naknadno procijeniti, a dionice u protuvrijednosti prenijeti Fondu, što nije provedeno.

U Elaboratu o procijenjenoj vrijednosti predmetnog poduzeća iz lipnja 1992., pod br. V.“Izvješće o utvrđivanju tržišne vrijednosti, Aktiva 35.“Sitan inventar“ iskazana je i stavka „zalihe snimljenih muzičkih traka“ uz napomenu „Zalihe muzičkih traka čine trake koje se čuvaju stanovito vrijeme a zatim se otpisuju odnosno uništavaju“ i ne navodi se da se predmetna stavka odnosi na fonoteku.

Člankom 26.st.1. i 2. Zakona o autorskom pravu (Narodne novine, broj: 53/91, 53/98) definirano je da autorska imovinska prava čine pravo na iskorištavanje djela te da se autorsko pravo iskorištava objavom, reprodukcijom, umnožavanjem, puštanjem u promet, prikazom, izvedbom, prenošenjem ili drugim priopćavanjem javnosti.

U konkretnom slučaju radi se o imovinskom pravu autorskog djela (fonogram odnosno fonoteka), odnosno o pokretninama.

Među strankama je sporno da li je fonogram bio predmet procjene u postupu pretvorbe H. n. z. i s., te da li su iste ušle u temeljni kapital privatiziranog trgovačkog društva H. n. z. i s. d.d.

Iz svih propisa i to Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Fonogramske konvencije, Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo proizlazi da je fonogram pokretna stvar i poimanje fonograma kao pokretnine predstavlja općeprihvaćeni pravni standard.

Fonogrami su imovina koja ima veliku vrijednost za svoje vlasnike, a prava proizvođača fonograma ne utječu na postojanje fonograma odnosno fonoteke i  prava koja proizlaze za proizvođača nisu predmet ovog postupka.

Ministarstvo kulture očitovalo se na način da fundus fonograma bivšeg J., a potom H. n. z. i s. nikad nije bila procijenjena pa samim time niti uključena u privatizacijski postupak i da to Ministarstvo u ime RH iskazuje izravan interes preuzeti brigu i nadzor nad daljnjim postupanjem s fonotekom.

Napominje se kako se u ovom postupku postavlja pitanje usmjerenosti zahtjeva ovdje zainteresirane osobe da li na utvrđivanje neprocijenjenosti stvari-pokretnina ili prava iz istih, definiciju fonograma s obzirom na njegovu pravnu prirodu, te primjena odredbe članka 65.st.1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH, kao i nadležnost tuženika koja je određena člankom 28.st.9.navedenog Zakona.

Ovaj Sud prihvaća obrazloženje tuženika i stav kako je zahtjev ovdje zainteresirane osobe bio usmjeren upravo na utvrđivanje neprocijenjenosti fonograma kao pokretnine. Dalje se utvrđuje kako se u konkretnoj stvari primjenjuje odredba citiranog članka 28.st.9. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH, kojim se utvrđuje kako tuženik utvrđuje u upravnom postupku procijenjenu i neprocijenjenu imovinu u postupku pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća, u ovom slučaju to je društveno poduzeće H. n. z. i s., koje je bilo subjektom pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.) te odredba čl.65. istog Zakona kojom je utvrđeno da neprocijenjena imovina, a između ostalog i pokretnine koje nisu procijenjene u cijelosti ili u dijelu u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća odnosno koje nisu unesene u temelji kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije temeljem Zakona o privatizaciji. (Narodne novine, broj: 21/96, 71/97, 16/98, 73/00).

Nesporno je kako u odnosu na fonogram zaključak proizlazi upravo iz njegove definicije kao fiksacije, odnosno ugrađivanja zvukova izvedbe ili drugih zvukova ili onoga što predstavlja zvukove na podlogu s koje se mogu slušati, umnožavati ili priopćavati putem nekog uređaja, a bez te podloge nije moguća niti egzistencija te fiksacije.

Predmetni fonogrami nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća H. n. z. i s.

Navedeno proizlazi i iz Elaborata o procijenjenoj vrijednosti predmetnog poduzeća iz lipnja 1992. u koje je i sud izvršio uvid, a iz kojeg je razvidno da  u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća nisu procijenjeni fonogrami nego je unesena stavka „zaliha snimljenih muzičkih traka“ uz napomenu kako „zalihe muzičkih traka čine trake koje se čuvaju stanovito vrijeme, a zatim se otpisuju odnosno uništavaju. Dakle, navedeno se ne odnosi na fonoteku.

Ukazuje se kako je sukladno čl.28. st.9 i čl.66. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske predmet postupka samo utvrditi je li predmetni fonogram procijenjen u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća, što je u konkretnom slučaju i učinjeno uvidom u predmetni Elaborat.

Ističe se i kako tuženik utvrđuje podatke o procijenjenosti odnosno neprocijenjenosti imovine isključivo na temelju službenih evidencija odnosno spisa predmetne pretvorbe i privatizacije. Navedeno proizlazi i iz presuda VUS-a.

Valja napomenuti kako je i Zakonom o autorskom djelu iz 1990. bio predviđen fonogram i to člankom 26. kojim su određeni načini na koji se može iskorištavati autorsko djelo. Ne stoji navod tužitelja da fonogram nije postojao prije, samo što je detaljnije opisan Zakonom o autorskom pravu i drugim srodnim pravima. Budući fonogram nije procijenjen u postupku pretvorbe, to je zakonito rješenje tuženika.

Imajući u vidu sve navedeno osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

O troškovima postupka odlučit će se posebnim pisanim rješenjem.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 9. travnja 2019.

 

Sutkinja:

Manuela Ostoić Čačinović, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.