Broj: Kž 562/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 153 st. 1 u vezi s čl. 152 st. 1 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 6. svibnja 2016 godine broj K-11/14, u sjednici održanoj 26. siječnja 2017 godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Prihvaća se djelomično žalba opt. T. Š., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci kazni na način da se opt. T. Š. za kazneno djelo iz čl. 153 st. 1 u vezi s čl. 152 st. 1 KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 153 st. 1 KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54 KZ/11 uračunava vrijeme uhićenja od 7. ožujka 2013 do 8. ožujka 2013.

 

II U ostalom dijelu žalba opt. T. Š. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Zadru proglašen je krivim opt. T. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 153 st. 1 u vezi čl. 152 st. 1 KZ/11, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu je uračunato vrijeme lišenja slobode i uhićenja od 7. do 8. ožujka 2013 godine.

 

              Na temelju čl. 14 st. 1 i čl. 145 st. 1, 2 i 3 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11- odluka Ustavnog suda i 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku se nalaže da podmiri stvarne troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 26.589,55 kuna i paušalni iznos od 9.000,00 kuna, što sveukupno čini iznos od 35.589,55 kuna.

 

              Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. T. Š. po branitelju M. P. odvjetniku iz Z.

 

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

              Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Ujedno je u žalbi zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno, no kako sjednici nisu pristupili opt. T. Š. i njegov branitelj M. P. odvjetnik iz Z., to je u skladu s odredbom čl. 475 st. 5 ZKP/08 sjednica održana u njihovoj odsutnosti, kao i u odsutnosti uredno pozvanog državnog odvjetnika.

 

              Opt. T. Š. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

              Na temelju čl. 474 st. 1 ZKP/08 spis je dostavljen na razgledavanje Državnom  odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok je žalba optuženika djelomično osnovana.

 

              Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, s tvrdnjom da je izreka presude nerazumljiva, da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su razlozi presude u proturječju s izrekom, te da su razlozi u proturječju s provedenim dokazima. Naprotiv, činjenični opis djela u izreci presude u potpunosti je razumljiv i sadrži sve elemente pravnog opisa kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, a izostavljanje naznake sata (deset sati) u kojem se inkriminirani događaj zbio, sasvim je nebitna izmjena u činjeničnom opisu djela, tim više što se identično optužnici navodi datum (7. ožujka 2013.), vrijeme (u jutarnjim satima) i mjesto događaja (B.). Također obrazloženje prvostupanjske presuda sadrži potpunu analizu provedenih dokaza, koji su citirani u bitnim dijelovima identično zapisnicima i dokumentima koji prileže spisu, a također su dani razlozi o svim utvrđenim odlučnim činjenicama koje su u potpunom suglasju s izrekom presude, pa stoga u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

 

              Nadalje, nije u pravu optuženik kada u žalbi, osporavajući utvrđeno činjenično stanje daje svoju ocjenu provedenih dokaza, prvenstveno iskaza oštećenice, nalaza vještaka i svoju reinterpretaciju iskaza svjedoka i medicinske dokumentacije koja je bila osnova za vještačenja. Prvenstveno, sasvim je nebitno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice neprecizno navođenje točnog vremena u kojem se događaj zbio, budući da postoje izlisti telefonskih razgovora s njenim suprugom kojeg je zvala u pomoć s točnim vremenom tih kontakata i koji je u konačnici zbog javljanja oštećenice nazvao policiju u B. i prijavio djelo, a zbog čega je policija i intervenirala.

 

Nadalje, optuženik se u žalbi poziva na iskaze svjedoka D. K. vozača autobusa i zaposlenika autobusne tvrtke I. K., koji navode kako nisu vidjeli da bi prema oštećenici bila uporabljena sila na autobusnoj stanici, slijedeći svoju obranu da je sve što se dogodilo te noći i jutra, bilo uz punu suradnju oštećenice. Naime, iz iskaza ovih svjedoka proizlazi da oni nisu baš ništa vidjeli, pa tako ni oštećenicu prilikom ulaska u autobus, što već samo po sebi ne može opovrgnuti iskaz oštećenice u prikazu cjelokupnog događaja, pa time i optuženikovu primjenu sile u sprječavanju oštećenice da uđe u autobus i otputuje iz S. Također je sasvim nebitan za obranu optuženika iskaz svjedoka A. M. koji samo potvrđuje iskaz oštećenice da joj je on te večeri dao otkaz iz lokala u kojem je radila kao konobarica, te da je ona nakon što je autobus otišao, došla do njega po ključeve od iznajmljenog stana, kako bi mogla još tu jednu noć prespavati, a nakon čega je po vlastitom iskazu pristala da ju optuženik odveze do stana zbog brojne i teške prtljage koju je imala sa sobom (kovčeg i dvije torbe). Prema tome, iskazi navedenih svjedoka koji se ističu u žalbi, baš ni u jednom bitnom detalju ne upućuju na neistinitost iskaz oštećenice, nasuprot materijalnih i kontrolnih dokaza koji taj iskaz u potpunosti potvrđuju. Naime, prilikom pregleda oštećenice, utvrđene su ozljede u vidu crtaste oguljotine duljine 3 do 5 cm na prsnom košu sprijeda, za koju ozljedu je vještak sudske medicine naveo da može biti posljedica grubog razodijevanja oštećenice, manji krvni podljev na desnoj nadlaktici mogao je nastati na način i okolnostima hvatanja i stiskanja ruku oštećenice, a blago crvenilo vanjskog spolovila i razderotina duljine 1 cm na lijevoj maloj stidnoj usni po zaključku vještaka rezultat je energičnog spolnog odnosa kada prilikom penetracije muškog spolnog organa ženska osoba nije fiziološki pripremljena na penetraciju. Takav zaključak liječnika vještaka u potpunosti potvrđuje opis događaja oštećenice, odnosno način primjene sile optuženika na pustom mjestu u kućici kraj V. j., kojoj je oštećenica bila onemogućena s obzirom na okolnosti pružiti bilo kakav učinkoviti otpor, a pomoć je zatražila tek kada joj se ukazala prilika, zovući telefonom svog supruga koji je u tom času bio udaljen stotinama kilometara. Konačno, da je točan navod oštećenice, kako je optuženik pri povratku donio sa sobom pušku, proizlazi iz po svemu sudeći nesporne činjenice da je optuženik u kući držao pušku, što potvrđuje i njegov otac R. Š. ispitan u svojstvu svjedoka, a koji navodi da je upravo optuženik donio u tu kuću pušku i tamo je držao.

 

Konačno, optuženik u žalbi sasvim neosnovano i pritom neprimjereno osporava istinitost iskaza oštećenice njenim psihičkim stanjem, a što po njemu proizlazi iz priložene liječničke dokumentacije. Točno je da se oštećenica liječila višekratno ambulantno i bolnički, te da joj je postavljena dijagnoza shizoafektivnog poremećaja, što je po vještacima prava i trajna psihička bolest, koja je liječenjem i okolnošću da je postala majka u dobroj socijalnoj remisiji i psihičko stanje joj je iz te osnove stabilno. Međutim, iz kombiniranog nalaza i mišljenja vještaka psihijatra i psihologinje proizlazi da u vrijeme inkriminiranog događaja oštećenica nije bila psihotična, no da je samo događanje za nju bilo frustrirajuće, stresogeno i traumatizirajuće s ozljedom njenog tjelesnog i psihičkog integriteta, što je rezultiralo dekompenzacijom i potrebom za bolničkim liječenjem. Konačno, vještaci su ustanovili da su kod oštećenice prvi puta registrirani elementi posttraumatskog stresnog poremećaja kao što su uznemirenost, ustrašenost, nesigurnost, otežano spavanje i košmarni snovi, te reminiscencije na traumatski događaj, što također potkrjepljuje vjerodostojnost njenog iskaza, pa je i u to dijelu žalba sasvim neosnovana.

 

Prema tome, slijedom provedenih dokaza ukazuje se iskaz oštećenice u potpunosti vjerodostojnim, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, pa nema dvojbe da se u činu optuženika opisanom u izreci prvostupanjske presude stječu sva bitna obilježja kaznenog djela silovanja iz čl. 153 st. 1 u vezi čl. 152 st. 1 KZ/11, pa ni u tom dijelu žalba nije osnovana.

 

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na odluku o kazni

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne, a podcijenio otegotne okolnosti kao što su bezobzirnost i upornost pri činjenju kaznenog djela. Naprotiv, u pravu je optuženik kada u žalbi navodi da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene olakotne okolnosti. Naime, iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja proizlazi da optuženik boluje od alkoholizma i organski uvjetovane sumanutosti kao posljedice dugotrajnog uzimanja alkohola, da je riječ o kroničnoj bolesti, te da je tempore criminis bio stoga smanjeno ubrojiv, ali ne u znatnoj mjeri. Pritom treba uzeti u obzir kao olakotne okolnosti njegovu dosadašnju neosuđivanost, te njegovo narušeno zdravstveno stanje, pa se pored, po prvostupanjskom sudu utvrđenih otegotnih okolnosti, kazna zatvora u trajanju od dvije godine ukazuje primjerenom svim navedenim okolnostima i težini djela, pa je u ovom slučaju po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovakvom kaznom moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja. Stoga je u tom dijelu valjalo prihvatiti žalbu optuženika, a ne državnog odvjetnika, i preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

Nasuprot tvrdnjama u žalbi optuženika, sud prvog stupnja obrazložio je u potpunosti odluku o troškovima kaznenog postupka po svim stavkama prouzrokovanih troškova, navodeći pritom osnovano da odredba čl. 148 st. 1 ZKP/08 imperativno nalaže podmirenje troškova kaznenog postupka kada sud optuženika proglasi krivim, neovisno o njegovim imovinskim prilikama. Međutim odredba čl. 148 st. 6 ZKP/08 predviđa mogućnost da u slučaju pridonošenja dokaza o svom imovnom stanju i imovnom stanju obitelji ili uzdržavanih osoba, naknadnim posebnim rješenjem može biti oslobođen od naknade utvrđenih troškova postupka, pa stoga u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

 

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 486 st. 1 i čl. 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci. 

 

U Zagrebu 26. siječnja 2017 godine