Broj: Kž 32/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. Kaznenog zakona i dr. („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 11. studenog 2015. broj K-65/14, u sjednici održanoj dana 26. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođen je od optužbe opt. M. B. da bi počinio teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Žalbu podnosi državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbu podnio je optuženik osobno, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Uvodno treba reći da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženika ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-492/14-6 od 27. studenog 2014. zbog ostvarenih apsolutno bitnih povreda kaznenog postupka, a posljedično i zbog pogrešno  utvrđenog činjeničnog stanja, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi ponovne ocjene izvedenih dokaza.

U ponovljenom suđenju, prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je ocijenio da nema sigurnih dokaza o tome da bi optuženik seksualno zlostavljao svog sina A. B., tada starog pet godina.

Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Iako je državni odvjetnik na raspravi izmijenio pravni opis kaznenog djela na način da je jednu kvalifikatornu okolnost iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 zamijenio drugom, to je učinjeno u okviru istog činjeničnog opisa i zakonske oznake kaznenog djela pa se ne može tvrditi da je optuženik oslobođen od optužbe za drugo ili drugačije kazneno djelo od onog za koje je optužen. Izmjena pravnog opisa kaznenog djela u konkretnom slučaju nije odlučna jer su obje kvalifikatorne okolnosti (zlouporaba odnosa zavisnosti djeteta i zlouporaba teškog položaja djeteta) obuhvaćene istim činjeničnim opisom i pravnom kvalifikacijom djela. Stoga izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva niti proturiječna svojim razlozima, posebno kada prvostupanjski sud, ne ulazeći u pitanje postojanja kvalifikatornih okolnosti, zaključuje da nema dokaza o obilježjima osnovnog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. KZ/11.

Suprotno tvrdnji žalbe, obrana optuženika je u obrazloženju prvostupanjske presude valjalo reproducirana pa ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tog dokaza i samog iskaza optuženika u postupku. Drugo je pitanje na koji način prvostupanjski sud tumači i vrednuje optuženikovu obranu, što predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Isto tako, nema kontradiktornosti u tvrdnji suda da optuženik, kao otac mlt. oštećenika, nije saslušan od strane vještaka psihologa budući da se ta opaska odnosi na propust pri vještačenju mlt. oštećenika, a ne optuženika, kako pogrešno tumači u žalitelj.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj ukazuje na iskaze majke oštećenika, svjedoka L. N. i psihologa u Centru za socijalnu skrb S., svjedoka H. M. smatrajući da ih je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio. Reproduciraju se rezultati provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenika prema kojima je dijete sposobno vjerno opisivati proživljene događaje, a jednako proizlazi i iz iskaza njegove bake po ocu, svjedoka M. B. koja oštećenika ocjenjuje kao iskreno dijete. Smatra se da obrana optuženika o diranju spolovila i anusa oštećenika u higijenske i zdravstvene svrhe nije prihvatljiva s obzirom da tada optuženik ne bi svom sinu govorio da je to njihova „tajna“. Smatra se da je trebalo ispitati mlt. oštećenika na raspravi zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Stoga je prvostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešne zaključke o nedokazanosti predmetnog kaznenog djela.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je sud prvog stupnja, temeljem valjane ocjene izvedenih dokaza optužbe i obrane, osnovano zaključio da predmetno kazneno djelo nije dokazano izvan razumne sumnje tj. s odgovarajućim stupnjem sigurnosti kakav je neophodan za donošenje osuđujuće presude.

Naime, u postupku je bilo sporno da li je optuženik, kao otac djeteta, dirao oštećenika po spolovilu i anusu u cilju da ga seksualno iskoristi, kako se tvrdi u činjeničnom opisu kaznenog djela iz optužnice, ili su navedene radnje bile u funkciji održavanja higijene tih dijelova tijela, kao i terapije spolovila oštećenika nakon obavljenog kirurškog zahvata zbog liječenja fimoze, kako tvrdi obrana.

S obzirom da ošt. dijete A. B. u postupku nije ispitano, činjenično stanje je utvrđeno putem iskaza posrednih svjedoka tj. svjedoka po čuvenju čija dokazna vrijednost je manje snage uvjerljivosti, posebno kada prepričavaju ono što su čuli od tada petogodišnjeg djeteta.

Državni odvjetnik tijekom istrage i rasprave, pa niti u ponovljenom postupku, nije predlagao ispitivanje oštećenog djeteta, vjerojatno uvažavajući mišljenje vještaka psihologa prof. A. B. da bi to dovelo do retraumatizacije djeteta. Državni odvjetnik tek sada u žalbi smatra da je prijedlog punomoćnika oštećenika za ispitivanje djeteta trebalo prihvatiti jer da je to naložio i ovaj sud pri ranijem ukidanju prvostupanjske presude. Međutim, žalitelj propušta imati u vidu izričitu sugestiju ovog suda da ispitivanje oštećenika treba provesti „samo ako to obrana i dalje bude smatrala neophodnim“, a sve s ciljem ostvarivanja konfrontacijskog prava, kao sastavnice načela poštenog suđenja. Međutim, obrana je s tim pravom mogla disponirati, tj. mogla ga se odreći, što je i učinila navodeći uvjerljive razloge vezano za dulji protok vremena od događaja i pretpostavljen negativan utjecaj okoline na dijete koje je izrazito niske dobi. Zbog toga, akceptiranjem ovih razloga obrane, prvostupanjski je sud osnovano odbio prihvatiti prijedlog punomoćnika oštećenika za ispitivanje ošt. A. B., a činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđenim, kako državni odvjetnik ističe tek u ponovljenom žalbenom postupku.

Prema iskazu posrednih svjedoka majke oštećenika Lj. N. i psihologa u Centru za socijalnu skrb S. H. M., koje svoja saznanja crpe iz razgovora s djetetom, optuženik je prilikom kupanja u kadi, nakon što je nasapunao dijete, "povlačio ga za pišu" te mu "stavljao prste u guzu" (oštećenik spominje kažiprst), govoreći mu da je to zbog pranja. Te radnje je oštećenik, prema mišljenju vještaka psihijatra dr. sc. T. F., doživljavao kao bolno, a ne kakvo drugo spolno izokrenuto iskustvo. Afektivna pratnja pri vještačenju djeteta nije ukazivala na aktualno traumatsko proživljavanje niti su kod oštećenika utvrđeni znakovi poremećaja ili oštećenja zdravlja koji bi bili posljedica predmetnog djela na njegovu štetu.

Što se tiče inkriminiranih radnji "trljanja spolnog organa" oštećenika, prvostupanjski sud osnovano smatra mogućim da je optuženik to činio zbog zdravstvenih tegoba vezanih za fimozu, kako tvrdi u svojoj obrani. Naime, nije sporno da je mlt. oštećenik dana 31. siječnja 2012. podvrgnut kirurškom zahvatu incizije tj. odvajanja kožice od glavića spolovila zbog fimoze. Ispitani svjedoci, pedijatri dr. N. K. i dr. K. D. iskazuju da nakon takvog kirurškog zahvata treba intenzivno paziti na higijenu redovitim natezanjem kožice preko glavića spolovila, što predstavlja uobičajenu terapiju radi sprječavanja upale (balanopostitisa). Takav postupak za dijete može biti bolan.

Postupanje optuženika vezano za prevlačenje kožice preko glavića spolovila oštećenika bilo je poznato, ne samo njegovoj izvanbračnoj supruzi, svjedoku I. A. te sestri M. B. i majci M. B., već je to bilo opetovana tema razgovora i sa njegovom bivšom suprugom, majkom oštećenika Lj. N. koja je upravo zato što "otac previše pere dijete po intimnim dijelovima tijela", zatražila razgovor sa svjedokom H. M., djelatnicom Centra za socijalnu skrb S. koja je u to vrijeme provodila mjere obiteljskopravne zaštite vezano za reguliranje susreta između optuženika i oštećenika.

Dakle, iz izloženog proizlazi da je optuženik, nakon operativnog zahvata na spolovilu oštećenika i upravo u inkriminiranom periodu naznačenom u optužnici, mogao smatrati nužnim provođenje takvih mjera higijene, što je činio uz znanje brojnih osoba, a oštećeniku je to očito bilo bolno i neugodno iskustvo, zbog čega se potužio svojoj majci.

Stoga se ne radi o nekom "tajnom" ili skrivenom postupanju kako bi bilo za očekivati u slučaju seksualnog zlostavljanja djeteta.

Isto tako, vezano za radnju guranja prstiju (ili prsta) u anus oštećenika, prvostupanjski sud osnovano cijeni mogućim da je optuženik to činio zbog održavanja higijene ili iz zdravstvenih razloga.

Pogrešno žalitelj drži da optuženik poriče ove radnje u cijelosti. Suprotno tome, optuženik je na raspravi od 12. ožujka 2014. iskazao da je oštećeniku mazao kremom analni otvor zbog povremenog crvenila te mu je stavljao čepiće za snižavanje temperature. Stoga prvostupanjski sud pravilno tumači da optuženik poriče seksualnu konotaciju svojih radnji, ali ne i radnje kao takve, što jasno slijedi i iz navoda njegove formalne obrane iznesene po braniteljici na raspravi od 5. studenog 2015. Polazeći od onog što je oštećenik rekao prilikom psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, optuženik mu je pri kupanju "stavljao kažiprst u guzu jer ga tako uči kako se treba prati", a jednako proizlazi i iz dijela iskaza njegove majke Lj. N. kojoj je pričao "da ga je tata učio da se sam pere tako da nasapuna ruke i stavi prste u guzu". Iako optužba tvrdi da je takvo obrazloženje optuženik dao oštećeniku kako bi prikrio stvarne motive seksualnog zlostavljanja, nije isključeno da se radilo o, možda grubom i neprimjerenom, ali ipak ponašanju usmjerenom na održavanje higijene kojom je optuženik bio inače pretjerano opterećen, kako je vidljivo iz njegovog psihijatrijskog vještačenja (opsesivne tendencije i pridržavanje rigidnijih pravila).

Nadalje, tvrdnja optuženika o povremenom stavljanju čepića za snižavanje temperature u anus oštećenika potvrđena je navodima njegovih ukućana, ali i činjenicom da je oštećenik dosita često bio bolestan, kako je vidljivo iz njegovog liječničkog kartona (česti respiratorni infekti i upale pluća u pet navrata). Stoga nije neživotno da se i prilikom njihovih redovitih kontakata, zajedničkih vikenda ili godišnjeg odmora, ukazala potreba za terapijom supozitorijem, što je petogodišnje dijete moglo doživjeti kao guranje prsta u anus.

Konačno, nije nevažno reći da pri liječničkom pregledu oštećenika dana 24. srpnja 2012. tj. dva dana po povratku od optuženika, na analnom prstenu oštećenika nije bilo nikakvih ozljeda.

Isto tako, a suprotno navodima iskaza majke oštećenika Lj. N., odgajateljice u Dječjem vrtiću T. koji je oštećenik tada pohađao, M. V. i D. D., u kritično vrijeme pa niti nakon toga nisu primijetile bilo kakve promjene u ponašanju oštećenika ili seksualizirane tendencije.

Žalitelj u žalbi pretjerani značaj daje dijelu iskaza svjedoka H. M. kojoj je oštećenik rekao da je ponašanje oca "njihova tajna", sugerirajući pritom da, kada bi se radilo o dopuštenom roditeljskom ponašanju, ne bi bilo potrebe za tajnovitošću. Međutim, prema iskazu ove svjedokinje, dijete je rečeni navod potvrdilo tek na njezin izričit upit, a ne spontano. Osim toga, optuženik je u spis predmeta priložio CD s crtanim filom pod nazivom "Tajne" kojeg je oštećenik u kritično vrijeme rado i često gledao. Stoga se temeljem tog dijela iskaza svjedoka H. M. ne može sa sigurnošću zaključivati da bi optuženik namjerno prikrivao svoje postupke sugerirajući oštećeniku da o tome nikome ne govori.

Slijedom navedenog, dakle, a imajući u vidu da činjenice koje optuženika terete moraju biti utvrđene s potpunom sigurnošću, dok je one koje mu govore u prilog dovoljno učiniti vjerojatnima, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da nema sigurnih dokaza o tome da bi optuženikove radnje navedene u optužnici imale seksualni karakter tj. da bi optuženik poduzimao te radnje prema oštećeniku upravo s ciljem da ga seksualno iskoristi, zbog čega je optuženika, primjenom načela "in dubio pro reo", trebalo osloboditi od optužbe.

Kako time navodi žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. siječnja 2017.