- 1 -              I Kž-Us 30/2018-10

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 30/2018-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. C. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK), optuženog B. C. i optuženog S. Z., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. prosinca 2017. godine, broj K-Us-30/16, u sjednici održanoj 12. ožujka 2019. godine i 9. travnja 2019. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice održane 12. ožujka 2019. godine branitelja optuženog B. C., odvjetnika I. M.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog B. C., preinačuje se pobijana presuda u odluci o uračunavanju istražnog zatvora te se optuženom B. C. u jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci na koju je osuđen prvostupanjskom presudom zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. KZ/11. i kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11., na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. listopada 2014. godine do 24. prosinca 2014. godine.

 

II. Žalba optuženog B. C. u ostalom dijelu, a žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. Z. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi B. C. proglašen je krivim zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti - primanja mita iz čl. 293. st. 1. KZ/11. i zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11., dok je optuženi S. Z. proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti - davanja mita iz čl. 294. st. 1. KZ/11. i kaznenog djela protiv gospodarstva - nedozvoljene trgovine iz čl. 264. st. 1. KZ/11. Optuženom B. C. je za kazneno djelo iz čl. 293. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, a za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci, nakon čega je uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci. Optuženom S. Z. je za kazneno djelo iz čl. 294. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, a za kazneno djelo iz čl. 264. st. 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, nakon čega je uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca.

 

Na temelju čl. 264. st. 2. KZ/11. u vezi s čl. 79. KZ/11. od optuženog S. Z. oduzeti su predmeti i to: 198 kutija s natpisom Cialis 20 mg, s po 4 tablete u blisteru u kutiji, 197 blistera tableta Kamagra Gold s po 4 komada tableta u blisteru i 217 kartonskih pakiranja s natpisom Kamagra Gold 100 označeno brojem 1, 227 kutija s natpisom Super Kamagra 2in1 action s po 4 tabletice u blisteru po kutiji označeno brojem 1, 68 kutija s natpisom Kamagra 100 s blisterima od po 4 komada tableta u blisteru označeno brojem 1, 125 blistera tableta Vidalista 20 s po 10 komada tabletica u blisteru označeno brojem 2, jedna kutija Kamagra 100 mg Oral Jelly sa 7 komada vrećica oralnog gela, jedna kutija Kamagra 100 mg Oral Jelly sa 6 komada vrećica oralnog gela, jedna kutija Kamagra 100 mg Oral Jelly s 4 komada vrećica oralnog gela, jedna kutija tableta Viagra 100 mg s 4 tablete u blisteru, jedna kutija Cialisa 20 mg s 4 tablete u blisteru, jedna kutija Kamagra Gold 100 mg s 4 tablete u blisteru, jedna kutija Kamagra 100 mg Oral Jelly sa 7 komada vrećica oralnog gela označeno brojem 6, 78 kutija s natpisom Viagra 100 mg s po 4 tablete u blisteru, 25 kutija s natpisom Kamagra 100 mg Oral Jelly s po 7 vrećica oralnog gela po kutiji navedeni u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta broj 783796, 783797, 783798, 783799 i 783800, koji predmet postaju vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), od optuženog B. C. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 8.000,00 kuna te je utvrđeno da taj novčani iznos predstavlja imovinsku korist koju je optuženi B. C. ostvario kaznenim djelima iz čl. 291. st. 1. KZ/11. i čl. 293. st. 1. KZ/11., a koji postaje vlasništvo Republike Hrvatske te je optuženom B. C. naloženo da Republici Hrvatskoj u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude isplati taj iznos.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. optuženom B. C. i optuženom S. Z. naloženo je da u roku 15 dana po pravomoćnosti presude podmire troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu od po 2.000,00 kuna svaki.

 

Istom presudom optužena S. C. je, na temelju čl. 453. st. 1. toč. 3. ZKP/08., oslobođena od optužbe za kaznena djela protiv službene dužnosti - pomaganjem u zlouporabi položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 38. KZ/11. i pomaganjem u primanju mita iz čl. 293. st. 1. u vezi s čl. 38. KZ/11. Na temelju čl. 149. ZKP/08. određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci ove optuženice i nužni izdaci i nagrada njezinog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv ove presude žalbe su podnijeli USKOK, optuženi B. C. i optuženi S. Z.

 

USKOK se žali u odnosu na osuđujući dio pobijane presude zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog B. C. i optuženog S. Z. te u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude u odnosu na optuženu S. C. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda u odnosu na oslobađajući dio preinači na način da se optuženu S. C. „proglasi krivom i osudi po zakonu“ ili podredno da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, dok u odnosu na osuđujući dio predlaže da se optuženi B. C. i optuženi S. Z. osude na kazne zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženi B. C. u žalbi podnesenoj po branitelju I. M., odvjetniku iz Z. kao žalbene osnove ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 11., st. 2. i st. 3. ZKP/08.), povredu kaznenog zakona (čl. 469. toč. 6. ZKP/08.), pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kaznenoj sankciji (čl. 471. ZKP/08.), a predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da se preinači i izrekne mu se uvjetna osuda ili rad za opće dobro. Zatražena je obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Optuženi S. Z. u žalbi podnesenoj po branitelju O. K., odvjetniku iz B. kao žalbene osnove navodi pogrešno utvrđeno činjenično stanje (čl. 470. st. 2. ZKP/08.) i odluku o kaznenoj sankciji (čl. 471. ZKP/08.), a predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne uvjetna osuda ili rad za opće dobro. Zatražena je obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optuženi B. C. i njegov branitelj I. M., odvjetnik iz Z., optuženi S. Z. i njegov branitelj O. K., odvjetnik iz B. Na sjednicu je pristupio branitelj optuženog B. C., odvjetnik I. M., dok na sjednicu nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik, optuženi S. Z. te branitelj tog optuženika, odvjetnik O. K., koji su svoj nedolazak ispričali, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08. Branitelj optuženog B. C., odvjetnik I. M. je na sjednici drugostupanjskog vijeća ostao kod navoda istaknutih u pisanoj žalbi.

 

Žalba optuženog B. C. je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok žalbe USKOK-a i optuženog S. Z. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu USKOK-a osim zbog odluke o kazni

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na dio prvostupanjske presude u kojem je optužena S. C., na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08., oslobođena od optužbe za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 38. KZ/11. i kazneno djelo iz čl. 293. st. 1. u vezi s čl. 38. KZ/11., USKOK iznosi vlastitu analizu i ocjenu svih provedenih dokaza, sugerirajući potpuno drugačije zaključke od onih iz pobijane presude, pri čemu dokaze tumači na način da potpuno odgovaraju navodima optužbe. Pri tome osobito problematizira zaključke prvostupanjskog suda u pogledu subjektivnog elementa na strani te optuženice ističući da ni prvostupanjski sud ne osporava da je optuženi Z. od nje preuzimao pošiljke za koje je ona od njega primala novčanu naknadu u vrijednosti od 15 % pojedine pošiljke te da je optužena S. C. od optuženog Z. naručivala kolače iz njegove obiteljske slastičarnice u B. i iste besplatno primala.

 

Međutim, prvostupanjski sud je, nakon što je izveo sve raspoložive dokaze, iste detaljno i savjesno analizirao te valjano i kritički ocijenio, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pravilno potom zaključivši da obrana optuženog S. Z. može biti samo indicij da je optužena S. C. mogla biti upoznata s dogovorom koji je postojao između njega i njezinog supruga, optuženog B. C., no da s obzirom na nepostojanje drugih dokaza koji bi govorili u prilog uključenosti i te optuženice u kriminalnu aktivnost optuženih B. C. i S. Z. ne postoji zatvoreni krug indicija, a niti jedan izravni dokaz koji bi je teretio. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 3. st. 2. ZKP/08. optuženu S. C. oslobodio od optužbe za terećena joj kaznena djela, davši za takvu svoju odluku jasne, uvjerljive i životno logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i ovog žalitelja.

 

Stoga je žalba USKOK-a zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kojoj se ne navodi ništa novo niti drugačije od onoga čime je raspolagao i što je uzeo u obzir prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude, već se samo vrši preocjena već poznatoga i utvrđenoga, odbijena kao neosnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženog B. C. osim zbog odluke o kazni

 

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. optuženi B. C. navodi da je pobijana presuda nerazumljiva jer je njezina izreka proturječna razlozima, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Međutim, razlozima koje potom iznosi zapravo osporava pravilnost utvrđenih činjenica, dajući pritom svoju ocjenu izvedenih dokaza i nudeći sudu zaključke do kojih je, po njemu, trebao doći, tako da će o tome biti riječi kod obrazlaganja žalbene osnove iz čl. 470. ZKP/08. Ovdje treba navesti da su u izreci pobijane presude jasno opisane radnje izvršenja kaznenih djela za koja je ovaj žalitelj proglašen krivim pa stoga izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima pobijane presude, a u obrazloženju pobijane presude dani su razlozi o svim odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje, a kamoli ne znatno, između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjen nijedan vid bitne postupovne povrede iz  čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. na koji upire optuženi B. C. u svojoj žalbi.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08., čime mu je ujedno povrijeđeno i pravo na pravični postupak zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. – dalje u tekstu: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje u tekstu: Konvencija), pozivajući se pri tome na pojedine odluke ESLJP i VSRH. Ovo stoga što je, kako to tvrdi ovaj žalitelj, obrana optuženog S. Z. na prvom ispitivanju kod USKOK-a jedini dokaz na temelju kojega prvostupanjski sud zaključuje o njegovoj krivnji, a ista predstavlja nekonfrontirani dokaz jer je optuženi S. Z. na raspravi odbio odgovarati na pitanja drugih sudionika u postupku, čime je obrani optuženog C. onemogućeno da obranu optuženog Z. na prvom ispitivanju kod USKOK-a podvrgne kontradiktornoj stranačkoj kontroli.

 

Točno je da u konkretnoj situaciji obrana optuženog B. C., koji je poricao počinjenje terećenih mu kaznenih djela, nije imala stvarnu mogućnost ispitati suoptuženika koji ga tereti i ostvariti konfrontacijsko pravo jer nije bio pozvan na prvo ispitivanje optuženog S. Z. 27. listopada 2014. godine, dok je na raspravi 27. studenog 2017. godine taj optuženik naveo da želi odgovarati samo na pitanja svog branitelja, a da na pitanja drugih sudionika u postupku ne želi odgovarati, čime je onda obrana optuženog C. bila onemogućena tvrdnje obrane optuženog Z. koji ga tereti podvrgnuti kontradiktornoj stranačkoj kontroli. Međutim, prvostupanjski sud svoje zaključke o krivnji optuženog C. nije utemeljio isključivo ili u pretežitoj mjeri na obrani optuženog S. Z. danoj prilikom njegovog prvog ispitivanja kod USKOK-a, već je svoju odluku o krivnji ovog optuženika utemeljio na materijalnim dokazima u spisu predmeta izvedenim tijekom rasprave kojoj je bio nazočan i optuženi C., a koji su navedeni na 28. stranici, 3. pasusu pobijane presude, te na iskazima tijekom rasprave saslušanih svjedoka, prije svega Z. V. i S. C., koje dokaze je pomno analizirao i ocijenio, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. U takvoj procesnoj situaciji sud je mogao za utvrđenje krivnje optuženog B. C. koristiti i obranu optuženog Z. iz istrage u odnosu na koju obranu optuženi C. nije imao mogućnost postavljati pitanja. Naime, optuženi B. C. bio je prisutan na raspravama na kojima su izvođeni drugi dokazi na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku o njegovoj krivnji i mogao ih je, a što je i činio, podvrći postavljanjem pitanja osobno ili putem branitelja kontradiktornoj provjeri. U takvoj procesnoj situaciji kada je sud te dokaze prihvatio kao istinite i točne, nije bilo zapreke odluku o krivnji optuženog B. C. poduprijeti, ali ne i utemeljiti, i na nekonfrontiranoj obrani suoptuženika iz istrage. Osim toga, za istaći je da je optuženi B. C. tijekom ovog kaznenog postupka imao branitelja koji nije bio ograničavan u pravima obrane, imao je mogućnost na raspravi protiviti se izvođenju dokaza i osporavati izvedene dokaze optužbe kao i predlagati dokaze koji bi mu išli u korist.

 

Kako se, dakle, osuda optuženog C. ne temelji ni isključivo ni u odlučujućoj mjeri na obrani optuženog S. Z. danoj prilikom njegovog prvog ispitivanja kod USKOK-a te kako su u postupku postojali odgovarajući čimbenici protuteže u odnosu na dokaze na kojima se temelji osuda i koji su osigurali ravnotežu postupka odnosno da postupak u cjelini za optuženog B. C. bude pravičan, nisu ostvarene povrede iz čl. 468. st. 2. i st. 3. ZKP/08. niti je tom optuženiku povrijeđeno pravo na pravični postupak zajamčeno čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije.

 

Osporavajući vjerodostojnost obrane optuženog Z. prilikom njegovog prvog ispitivanja kod USKOK-a, optuženi B. C. u svojoj žalbi nadalje ističe da je optuženi Z. tada naveo da ga je s njim (optuženim C.) upoznao dečko njegove prijateljice T. V., za kojega je naveo da se zove A. ili Z., a da iz iskaza svjedoka T. V. i V. K. (dečka, a kasnije supruga T. V.) proizlazi da oni ne poznaju optuženog C.

 

Činjenica na koji način su se upoznali optuženici C. i Z. niti nije odlučna za pitanje kaznenopravne odgovornosti optuženika u ovom predmetu, slijedom čega na pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o krivnji optuženika nije od utjecaja okolnost što se navodi obrane optuženog Z. prilikom prvog ispitivanja kod USKOK-a o toj činjenici razlikuju od navoda svjedoka T. V. i V. K. No, neovisno o tome, za istaknuti je da optuženi S. Z., opisujući osobu koja ga je upoznala s optuženim C., u svojoj obrani na prvom ispitivanju ni nije jasno identificirao tu osobu, već je rekao da je to bio dečko njegove prijateljice T. V. koji se zvao „A. ili Z., više sam zaboravio“ (20:25 do 20:27 minuta snimke prvog ispitivanja optuženog Z.).

 

Pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi nije s uspjehom dovedena u pitanje ni daljnjim žalbenim tvrdnjama optuženog C. da je optuženi Z. u svojoj obrani na prvom ispitivanju naveo da su ispočetka pošiljke dolazile na njegovo ime i adresu, što da nije istinito jer je protivno materijalnom dokazu, i to Dostavnoj knjizi H. p. iz koje proizlazi da nema zavedene nijedne pošiljke na ime optuženog Z., a ni na njegovu adresu.

 

Naime, upravo iz dopisa H. p. upućenog MUP-u, Sektoru kriminalističke policije, Službi gospodarskog kriminaliteta 21. studenog 2014. godine, a u prilogu kojega se nalazi preslika Dostavne knjige H. p. na koju se poziva ovaj žalitelj, proizlazi da je internom kontrolom uvidom u informatički sustav H. p. za razdoblje 2011. do 2012. godine (dakle, ono koje se podudara s početkom inkriminiranog razdoblja) uočeno da je za primatelje S. Z. i P. P. bilo više uručenja pošiljaka, ali da za njih više ne postoji papirnata dokumentacija jer je ista sukladno poštanskim propisima uništena nakon proteka roka od 18 mjeseci.

 

Optuženi C. nije u pravu ni kada navodi da je optuženi Z. u svojoj obrani na prvom ispitivanju naveo da je primopredaju robe s njim (optuženim C.) obavljao u kafiću na benzinskoj postaji u D., što da ne odgovara istini jer na benzinskoj postaji u D. nikada nije postojao kafić.

 

Naime, optuženi Z. tom prilikom nije naveo da se radilo o kafiću na benzinskoj postaji u D., nego je naveo da se radilo o kafiću koji se nalazio relativno blizu benzinske postaje u D. (33:00 do 33:12 minuta snimke prvog ispitivanja optuženog Z.).

 

Nije osnovana ni daljnja žalbena tvrdnja optuženog B. C. da nijedan dokaz nije potvrdio da je upravo on dogovorio s optuženim C. da će mu za novčanu naknadu od 15 % vrijednosti pojedine pošiljke omogućiti uvoz različite elekroničke robe i odjeće, a od 2012. godine i lijekova protiv erektilne disfunkcije, a niti to da se na taj način nepripadno okoristio za najmanje 8.000,00 kuna.

 

Naime, optuženi S. Z. je u svojoj obrani na prvom ispitivanju u više navrata jasno naveo da je optuženom C. plaćao 15 % od vrijednosti pojedine pošiljke, dok je na pitanje zamjenice ravnatelja USKOK-a koliko je novca predao optuženom C. u te tri, četiri godine na ime preuzimanja te robe, odgovorio: „to je bilo u te tri, četiri godine oko između osam, deset tisuća kuna maksimalno“ (42:07 do 42:11 minuta snimke prvog ispitivanja optuženog Z.), a sud je krivnju optuženika utvrdio u odnosu na najmanje spomenuti iznos.

 

Nije osnovana ni žalbena tvrdnja optuženog C. da nijedan dokaz nije potvrdio da mu je optuženi Z. prema dogovoru dostavljao podatke o primatelju pošiljke, adresi i broju telefona primatelja pošiljke, kao i tracking broj pošiljke budući da to proizlazi upravo iz obrane optuženog Z. iznesene na prvom ispitivanju kod USKOK-a, a sukladno je i iskazima ispitanih svjedoka Z. V. i S. C.

 

Optuženi B. C. u svojoj žalbi nadalje ističe da mu se prema izreci pobijane presude inkriminira razdoblje od 2011. godine do listopada 2014. godine premda rezultati pretrage njegovog mobitela potvrđuju njegovu obranu da je s optuženim Z. kontaktirao samo u razdoblju od 17. rujna 2014. godine do 2. listopada 2014. godine, odnosno neposredno prije uvoza opreme za lokal koji je optuženi Z. otvarao u B. i čije je carinjenje obavljeno 3. studenog 2014. godine. Žalitelj, naime, tvrdi da su njih dvojica kontaktirali isključivo u vezi uvoza opreme za lokal koji je optuženi Z. otvarao u B., i to samo u šest navrata putem mobilnog uređaja u razdoblju od 17. rujna 2014. godine do 2. listopada 2014. godine, što da potvrđuju i carinska deklaracija od 3. studenog 2014. godine i iskaz svjedoka Z. C.

 

Međutim, ni ovim žalbenim navodima nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu. Prije svega, okolnost da je pretragom mobilnog uređaja optuženog C. utvrđeno samo ovih šest kontakata između njega i optuženog Z. ostvarenih u razdoblju od 17. rujna 2014. godine do 2. listopada 2014. godine (koje je u okviru inkriminiranog razdoblja) ne isključuje da su njih dvojica tijekom inkriminiranog razdoblja ostvarivali i druge kontakte i na druge načine (primjerice putem fiksne telefonske linije ili putem drugih mobilnih uređaja ili neposredno), a u svezi inkriminiranih im aktivnosti. Carinska deklaracija od 3. studenog 2014. godine te iskaz svjedoka Z. C. idu u prilog istinitosti navoda obrane optuženog C. da se komunikacija koja je između njega i optuženog Z. ostvarena u razdoblju od 17. rujna 2014. godine do 2. listopada 2014. godine (dakle, jednom dijelu inkriminiranog razdoblja) odnosila na uvoz opreme za lokal koji je optuženi Z. otvarao u B. Međutim, to ne isključuje da su ovi optuženici, osim u vezi toga, komunicirali i u vezi inkriminacija opisanih u izreci pobijane presude. Da su optuženici C. i Z. komunicirali u vezi ovdje im inkriminiranih radnji tijekom cijelog razdoblja naznačenog u izreci pobijane presude, prije svega proizlazi iz obrane optuženog S. Z. iznesene na prvom ispitivanju kod USKOK-a, a koja obrana je, kako je već ranije istaknuto, potkrijepljena drugim izvedenim dokazima. Opisujući kada je započela njegova suradnja s optuženim C. vezana uz inkriminirane im radnje, optuženi Z. je u toj svojoj obrani iznesenoj 27. listopada 2014. godine u više navrata naveo da je to bilo prije tri, četiri godine u odnosu na vrijeme kada je iznosio svoju obranu. Osim toga, takva njegova obrana potvrđena je i materijalnom dokumentacijom u spisu predmeta, posebice podacima iz preslike Dostavne knjige H. p. te iskazima svjedoka Z. V. i S. C.

 

Nastojeći osporiti da je imao mogućnost manipulacije spornim pošiljkama i da je to i činio, optuženi B. C. u svojoj žalbi nadalje ističe da je on bio zaposlen na CI P. kao carinik isključivo na uvozu robe za pravne osobe te je radio u prostorijama koje su bile u prizemlju, dok nikada nije radio niti ikoga mijenjao na poslovima uvoza za fizičke osobe, kao ni na poslovima razvrstavanja robe koja je išla u slobodan promet ili u postupak carinjenja. Nadalje, da nikada nije dolazio ili boravio u prostorima gdje se razvrstava roba, što da su potvrdili i svi ispitani svjedoci, kao što nije mogao doći ni u kontakt s pošiljkama namijenjenima fizičkim osobama. Smatra da su zaključci prvostupanjskog suda o njegovoj manipulaciji tim pošiljkama paušalni i suprotni svim provedenim dokazima odnosno iskazima svih ispitanih svjedoka, naglašavajući da su svi u svojstvu svjedoka ispitani carinski djelatnici iskazali da je optuženi C. radio u prizemlju isključivo za pravne osobe, a nikada za fizičke osobe, pri čemu nitko od njih nije naveo da bi vidio optuženog C. na drugom ili trećem katu gdje su radili carinski i poštanski djelatnici i gdje se obavljao carinski postupak za fizičke osobe. Pri tome osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka Z. V. i S. C. ističući da njihove navode nije potvrdio nijedan od u svojstvu svjedoka ispitanih poštanskih djelatnika koji su s njima radili, nego da su isti, naprotiv, opovrgnuli sudjelovanje u bilo kakvim nedopuštenim radnjama, kao i svijest o tome da bi iste poduzimalo ovih dvoje svjedoka.

 

Činjenice da optuženi C. u tijeku inkriminiranog razdoblja nije radio na poslovima uvoza za fizičke osobe te na poslovima razvrstavanja robe koja je išla u slobodan promet ili u postupak carinjenja te da nije dolazio ili boravio u prostorima gdje se razvrstava roba. Međutim, ove okolnosti same po sebi ne isključuju da je on bio u mogućnosti manipulirati spornim pošiljkama i da je to, kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, i činio očigledno na skriveni način. Naime, optuženi C. je, upravo koristeći svoj položaj i autoritet carinskog službenika, carinika I vrste u Robno-graničnoj postaji Carinske uprave, bio u mogućnosti utjecati na rad poštanskih službenika u pošti carinjenja, a koju mogućnost je i iskoristio, što jasno proizlazi iz iskaza u svojstvu svjedoka ispitanih poštanskih službenika u pošti carinjenja Z. V. i S. C. Ovi svjedoci, čije iskaze je prvostupanjski sud s pravom ocijenio vjerodostojnima, vrlo su detaljno iskazivali o tome što su, kada i na koji način činili na zahtjev optuženog C., a također su vrlo jasno iskazivali i o razlozima takvog svog postupanja. Tako je svjedok Z. V., opisujući utjecaj koji je optuženi C. imao na njega, naveo: „mi djelatnici H. p. uvijek smo bili na usluzi carinskim službenicima, te nismo propitkivali kada bi nam nešto rekli da učinimo, pa tako nisam pitao B. C. ni kada me zamolio da mu isporučim pošiljke koje nisu glasile na njegovo ime i prezime…ja sam B. C. isporučio tu pošiljku, jer ga kao carinskog službenika smatram autoritetom naspram mene kao poštanskog djelatnika.“ Govoreći o utjecaju koji je optuženi C. imao na nju, svjedokinja S. C. navela je:„carinske službenike doživljavam kao osobe koje provode zakon i u proceduri carinjenja pošiljki zadnju riječ je uvijek imao carinski službenik…on je bio carinski službenik i naspram poštanskih djelatnika predstavljao je tzv. zakon.“

 

Dakle, optuženi C. je spornim poštanskim pošiljkama manipulirao na način opisan u izreci pobijane presude posredstvom drugih osoba, i to poštanskih službenika u pošti carinjenja Z. V. i S. C., koji su postupali sukladno njegovim traženjima po osnovi njegovog autoriteta i utjecaja kao carinskog službenika.

 

To što nitko od drugih u svojstvu svjedoka ispitanih poštanskih službenika u pošti carinjenja, kao ni nitko od carinskih službenika nije iskazivao na način da bi teretio optuženog C. je u situaciji kakva je konkretna i za očekivati. Naime, nije životno logično da bi netko, znajući da se radi o nečemu što je protivno i zakonu i pravilima službe, od većeg broja osoba tražio takvo postupanje jer bi time, zbog raspršenosti svojih traženja naspram većeg broja osoba, samoga sebe izložio opasnosti da bude otkriven u svojim nezakonitim postupanjima. Osim toga, temelj za traženje od drugoga takvoga postupanja je i odnos povjerenja, što je, bez obzira na autoritet i utjecaj koji je optuženi C. nedvojbeno imao, teško za očekivati naspram većeg broja osoba. Osiguravši si takvo postupanje od strane u svojstvu svjedoka ispitanih Z. V. i S. C., optuženi C. očito ni nije imao potrebe isto zahtijevati još i od drugih osoba koje su, s obzirom na svoja radna mjesta, moguće isto bila u poziciji postupati onako kako je to u svojim iskazima opisalo ovih dvoje svjedoka. Na kraju, ako je takvih postupanja od strane tih drugih svjedoka, a na traženje optuženog C. i bilo, razlog zbog kojeg oni to nisu potvrdili u svojim iskazima moguće je tražiti i u tome što su bili u strahu da time dovedu u pitanje svoj radnopravni status i izlože se kaznenom progonu.

 

Optuženi C. nije u pravu ni kada ističe da pretragom njegovog mobitela i SIM kartice, kao ni pretragom mobitela i računala optuženog Z. nije pronađeno niti oduzeto ništa što bi ga povezivalo s inkriminacijama za koje je on proglašen krivim budući da suprotno proizlazi iz materijalnih dokaza pribavljenih tim pretragama, koji su sadržajno izloženi u obrazloženju pobijane presude.

 

Uzevši, dakle, u obzir, sve prethodno izneseno, žalba optuženog B. C. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Međutim, optuženi B. C. je u pravu kada u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 6. ZKP/08. jer mu je u jedinstvenu kaznu zatvora na koju ga je osudio propustio uračunati vrijeme lišenja slobode od 25. listopada 2014. godine do 24. prosinca 2014. godine.

 

Naime, iz izvješća o uhićenju i dovođenju u pritvorsku policijsku jedinicu proizlazi da je optuženi B. C. uhićen 25. listopada 2014. godine u 22,55 sati (listovi 9 do 14 spisa predmeta). Rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 27. listopada 2014. godine broj Kir-Us-409/14-4 određen mu je istražni zatvor (listovi 171 do 173 spisa predmeta), rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 24. studenog 2014. godine broj Kir-Us-518/14-4 produljen mu je istražni zatvor (listovi 559 do 562 spisa predmeta), dok mu je rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 24. prosinca 2014. godine broj Kir-Us-585/14 istražni zatvor ukinut te je određeno da se isti ima odmah pustiti na slobodu (listovi 641 do 642 spisa predmeta).

 

S obzirom na navedeno, žalbu optuženog B. C. u tom dijelu trebalo je prihvatiti i ovaj propust prvostupanjskog suda otkloniti na način opisan u točki I. izreke ove presude.

 

U odnosu na žalbu optuženog S. Z. osim zbog odluke o kazni

 

Očito upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., optuženi S. Z. u svojoj žalbi ističe da njegovo priznanje kaznenog djela iz čl. 294. st. 1. KZ/11. koje je dao u svojoj obrani iznesenoj na prvom ispitivanju pred USKOK-om, a na kojem dokazu se temelji pobijana presuda, u suštini predstavlja nezakonit dokaz jer je pribavljeno obmanom policijskih istražitelja, tim više kada se ima u vidu da mu je prije prvog ispitivanja kod USKOK-a od strane policijskih službenika koji su obavljali kriminalističku obradu rečeno da iskazuje onako kako mu je rečeno u policijskoj postaji.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da komunikacija između optuženog S. Z. i policijskih istražitelja koja je prethodila prvom ispitivanju tog optuženika kod USKOK-a, sve da je i ostvarena u takvom sadržaju kakav opisuje optuženi Z. u svojoj žalbi, nije i ne može biti od utjecaja na zakonitost radnje prvog ispitivanja tog optuženika od strane USKOK-a, kao ni na zakonitost samog zapisnika o toj radnji sastavljenog od strane USKOK-a, dakle drugog tijela kaznenog progona. Nadalje, iz zapisnika o prvom ispitivanju optuženog S. Z. od strane USKOK-a sastavljenog u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu 27. listopada 2014. godine pod brojem K-US-173/14 te iz tom zapisniku priležeće snimke (listovi 155-158 spisa predmeta) proizlazi da je prilikom tog ispitivanja u svemu postupljeno sukladno važećim odredbama ZKP/08., s naglaskom da je tom ispitivanju bio prisutan i branitelj po punomoći tada okrivljenog S. Z., odvjetnik N. G. te ni okrivljenik ni njegov branitelj nisu imali primjedaba na sadržaj zapisnika koji su uredno potpisali.

 

Prema tome, prethodno istaknuti žalbeni navodi optuženog S. Z. o ostvarenoj bitnoj postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. nisu osnovani.

 

Optuženi S. Z. žali se i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, imajući u vidu da se taj optuženik u odnosu na optužbu izjasnio da se smatra krivim te je u svojoj obrani i priznao kaznena djela koja su mu tom optužbom stavljena na teret, on, sukladno čl. 464. st. 7. ZKP/08., ne može podnijeti žalbu iz navedene žalbene osnove, s iznimkama u vidu naknadno pribavljenih dokaza o isključenju protupravnosti ili krivnje ili ako se radi o činjenicama koje bi bile odlučne za izbor vrste i mjere kazne, uvjetne osude, djelomične uvjetne osude, zamjene radom za opće dobro, posebnih obveza, zaštitnog nadzora, sigurnosne mjere, oduzimanja imovinske koristi, oduzimanja predmeta te troškova kaznenog postupka. Budući da iz sadržaja žalbe tog optuženika ne proizlazi postojanje nijedne od ovih zakonom predviđenih iznimaka, žalba optuženog Z. u tom dijelu nije dopuštena.

 

Odluka o kazni

 

Žaleći se zbog odluke o kazni u odnosu na optužene B. C. i S. Z., USKOK ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, a podcijenio društvenu opasnost kaznenih djela za koja je utvrdio da su ih počinili ti optuženici i osudio ih na preblage kazne zatvora. U odnosu na optuženog B. C. ističe da je kaznena djela za koja je proglašen krivim činio isključivo s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi, pri čemu je vrlo perfidno koristio svoj autoritet i povjerenje carinskih i poštanskih službenika te nedostatke u proceduri carinjenja robe na posredan način omogućujući daljnju distribuciju nedozvoljene robe u vidu lijekova koji su zbog neprovjerljivih sastojaka mogli utjecati na zdravlje ljudi, i to u najtežem obliku. Smatra da mu je stoga nužno utvrditi i strože pojedinačne kazne zatvora i osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju. U odnosu na optuženog S. Z. USKOK ističe da mu je prvostupanjski sud precijenio olakotnu okolnost da se u inkriminirano vrijeme našao u teškoj financijskoj situaciji, smatrajući da to ne može biti opravdani razlog za činjenje kaznenih djela, time da on svoju financijsku situaciju nije pokušao riješiti zaposlenjem ili na drugi dopušteni način. Smatra da te okolnosti, uz okolnost da je prilikom prvog ispitivanja priznao kaznena djela, da bi na kraju dokaznog postupka mijenjao obranu, upućuju na zaključak da on nema stvarni kritički osvrt na počinjena kaznena djela te da mu je zbog prirode i načina njihova počinjenja potrebno utvrditi strože pojedinačne kazne zatvora i osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi B. C. u svojoj žalbi ističe da mu je olakotnom okolnošću trebalo uzeti u obzir i da je teško bolestan jer je i tijekom ovog postupka, tj. 22. kolovoza 2017. godine imao operativni zahvat na kralježnici, i to drugi po redu, dok mu utvrđene olakotne okolnosti nisu cijenjene u dovoljnoj mjeri.

 

U žalbi zbog odluke o kazni optuženi S. Z. ističe da mu utvrđene olakotne okolnosti nisu cijenjene u dovoljnoj mjeri te da je sama činjenica vođenja ovog kaznenog postupka na njega utjecala u dovoljnoj mjeri da prestane s činjenjem kaznenih djela i uskladi svoje ponašanje sa zakonom, zbog čega je jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen prestroga.

 

Razmatrajući ovako suprotstavljena stanovišta USKOK-a i optuženika, ovaj drugostupanjski sud stanovišta je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe čl. 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kao i to da im je potom dao pravilan značaj. Tako su optuženom B. C. olakotnim cijenjeni neosuđivanost, okolnost da je njegov život i nakon počinjenja kaznenih djela za koja se ovdje tereti bio usklađen s općeprihvaćenim društvenim normama te okolnosti da je oženjen i otac dvoje maloljetne djece o kojima skrbi i brine, dok otegotne okolnosti na strani tog optuženika nisu utvrđene. Optuženom S. Z. olakotnom je cijenjena neosuđivanost, kao i okolnost da se on u inkriminirano vrijeme, prema vlastitim navodima, našao u teškoj obiteljskoj situaciji, uz naglasak prvostupanjskog suda da ta okolnost, bez obzira na sve, traži prijekor i osudu, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene ni na strani ovog optuženika. Uzevši u obzir sve izneseno, prvostupanjski sud je optuženom B. C. za kazneno djelo iz čl. 293. st. 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, a za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci te ga je potom osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, dok je optuženom S. Z. za kazneno djelo iz čl. 294. st. 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, a za kazneno djelo iz čl. 264. st. 1. KZ /11. kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, nakon čega ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca. Upravo takve, kako pojedinačne, tako i jedinstvene kazne zatvora su, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobama konkretnih optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

 

Stoga, a ne umanjujući niti obezvrjeđujući društvenu opasnost i značaj okolnosti počinjenja kaznenih djela za koja su optuženici proglašeni krivima, nije prihvaćena žalba USKOK-a koji se zalaže za osudu oboje optuženika na kazne zatvora u duljem trajanju, kako pojedinačne, tako i jedinstvene, bez da navodi i jednu novu okolnost koja bi njihovim postupanjima davala teži značaj, a niti žalbe optuženih C. i Z. iz čijih sadržaja proizlazi da se zalažu za blaže kažnjavanje, pri čemu ne ističu neke druge ili nove okolnosti koje bi opravdavale značaj olakotnih okolnosti.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o oduzimanju imovinske koristi i u odluci o oduzimanju predmeta sukladno čl. 478. ZKP/08., utvrđeno je da su obje donesene na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona.

 

Budući da, izuzev povrede kaznenog zakona s pravom istaknute u žalbi optuženog B. C., uslijed koje je prvostupanjska presuda preinačena na način opisan u točki I. izreke ove presude, nisu nađene druge povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu optuženog B. C. u ostalom dijelu, a žalbe USKOK-a i optuženog S. Z. u cijelosti trebalo je odbiti kao neosnovane i, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. travnja 2019. godine