Broj: Kzz 4/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. A. zbog kaznenog djela iz čl. 315. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 24. prosinca 2016. broj KZZ-DO-54/2016, podignutim protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 11. veljače 2016. broj Kž-302/15, u sjednici održanoj 26. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e:

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 11. veljače 2016. broj Kž-302/15 ostvarena povreda zakona u odredbi čl. 469. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08).

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu od 8. srpnja 2015. broj K-567/15, na temelju čl. 452. toč. 5. ZKP/08, protiv opt. S. A. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo napada na službenu osobu iz čl. 315. st. 1. KZ/11. Ova je presuda preinačena presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 11. veljače 2016. broj Kž-302/15 na način da je opt. S. A. na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08 oslobođen od optužbe da bi počinio navedeno kazneno djelo.

Protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Bjelovaru Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona u odredbi čl. 469. toč. 1. ZKP/08 s prijedlogom da se ta povreda utvrdi.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Odlučujući povodom žalbe državnog odvjetnika podnesene protiv prvostupanjske presude Županijski sud u Bjelovaru je tu presudu ispitao po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. toč. 2. ZKP/08 i „našao da je pobijanom presudom na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.“ Pravilno drugostupanjski sud navodi da je osnova za ispitivanje postojanja povrede kaznenog zakona utvrđeno činjenično stanje odraženo činjeničnim opisom djela iz izreke pobijane presude. Prema tome, povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08 postoji kada djelo za koje se optuženik progoni po zakonu nije kazneno djelo, dakle ne radi se o ovoj povredi kada opis djela ne odgovara njegovoj pravnoj oznaci ili kada se događaj zbio na drugačiji način od opisanog, već kada činjenične navode nije moguće podvesti pod bilo koje zakonom propisano kazneno djelo. Drugim riječima ovaj vid povrede kaznenog zakona bio bi ostvaren kada opisano ponašanje primjerice predstavlja prekršaj ili se radi o beznačajnom djelu, nekažnjivom pokušaju itd.

U opisu predmetnog djela naznačeno je da je opt. S. A. dana 29. ožujka 2015., za vrijeme vožnje u autobusu, kada je kontrolor utvrdio kako nema putnu kartu „počeo vikati na kontrolora A. Č. i vrijeđati ga, u kojem trenutku mu je, kako bi spriječio njegovo daljnje narušavanje javnog reda, pristupio policijski službenik I. B., koji je bio izvan službe te je izvadio službenu iskaznicu i značku, predstavio mu se kao policijski službenik i zatražio od S. A. osobnu iskaznicu i utvrdio njegov identitet, nakon čega je policijski službenik I. B. ponovno sjeo na svoje mjesto u autobusu, u kojem trenutku mu je S. A. iznenada pristupio s leđa i u cilju napada na njega udario ga dok je sjedio najmanje dva puta šakom u predjelu glave …od kojih udaraca je I. B. pao na pod autobusa, nakon čega je nastavio vikati na I. B. …te je zamahnuo prema njemu nogom i punom plastičnom pivskom bocom od 1,5 litara koju je držao u ruci, da bi ga u daljnjem postupanju spriječili I. B. i vozač autobusa…“.

Prema stanovištu drugostupanjskog suda „činjenični sadržaj o načinu postupanja optuženika naveden u optužnici govori da u trenutku kada je optuženik iznenada pristupio s leđa policijskom službeniku I. B. u cilju da ga napadne i udari, koji je u tom času sjedio na svom mjestu u autobusu, da navedeni policijski službenik nije obavljao svoju službenu dužnost“ i to jer je nakon što mu je optuženik pokazao osobnu iskaznicu oštećenik otišao sjesti na svoje mjesto ne obavljajući nikakvu službenu radnju, a da je „kroz izvjesno vrijeme  upravo u takvoj situaciji mu …optuženik prišao s leđa i šakom ga udario u predjelu glave i zatiljka“. Zaključno navodi da je stoga na „pravilno utvrđeno činjenično stanje kako je navedeno u opisu djela u izreci pobijane presude…pravilnom primjenom kaznenog zakona … bio dužan preinačiti pobijanu presudu … jer djelo za koje se optuženik optužuje nije kazneno djelo.“

Nije u pravu drugostupanjski sud da činjenični navodi izreke prvostupanjske presude ne sadrže obilježja kaznenog djela. Naime, prema razlozima suda drugog stupnja ne radi se o kaznenom djelu iz čl. 315. st. 1. KZ/11 jer je optuženikov napad na oštećenika uslijedio  nakon „izvjesnog vremena“ od poduzete radnje. Međutim, činjenični opis djela jasno govori o jedinstvu događaja i napadu optuženika na policijskog službenika upravo u svezi s poduzetom policijskom ovlasti utvrđivanja optuženikova identiteta i to nakon što se oštećenik prethodno predstavio pokazivanjem službene značke i iskaznice (čl. 17. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, „Narodne novine“ broj 76/09, 92/14). Događaj se zbiva tijekom vožnje u autobusu, a do napada na oštećenika dolazi neposredno nakon što je oštećenik po utvrđivanju optuženikova identiteta „sjeo na svoje mjesto u autobusu u kojem trenutku“ kada mu optuženik iznenada pristupa s leđa i napada oštećenika.

Naime, za ostvarenje obilježja ovog kaznenog djela ne traži se apsolutna istovremenost radnje policijskog službenika i napada na njega, već utvrđenje da je napad usko, neposredno povezan sa poduzetom radnjom policijskog službenika te da je uslijedio u nastavku poduzete službene radnje te ga čini prostorno i vremenski sjedinjenim s poduzimanjem službene radnje a time i jedinstvenim događajem, a što je sve navedeno i vidljivo u činjeničnom opisu kaznenog djela.

Iz navedenog slijedi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio zakonsku odredbu iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08, a  kako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu optuženika trebalo je utvrditi postojanje povrede zakona ne dirajući u pravomoćnu odluku i na temelju čl. 513. st. 2. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 26. siječnja 2017.