Broj: Kž-338/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Županijskog suda Serđa Ferenčića kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Sene Midžić Putigna kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. P. zbog kaznenog djela iz članka 149. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12 , 56/15 i 61/15, - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatne tužiteljice L. M. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, od 16. prosinca 2015., broj: K-310/14, u sjednici održanoj 27. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e :

Žalba privatne tužiteljice L. M. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, broj: K-310/14, od 16. prosinca 2015., optuženi  H. P. je temeljem članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11, činjenično opisano u izreci te presude.

Temeljem članka 149. stavka 1., i 3. ZKP/08 odlučeno je da je privatna tužiteljica L. M. optuženiku H. P. dužna naknaditi troškove kaznenog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branitelja te troškove iz članka 145. stavka 1., 2. i 3. ZKP/08, o kojoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem.

Protiv te presude žali se privatna tužiteljica L. M. po opunomoćeniku V. G., odvjetniku iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik proglasi krivim i kazni predloženom kaznom, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženi H. P. putem branitelja Z. G., odvjetnika iz B., podnio je odgovor na žalbu privatne tužiteljice, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

Dana 14. studenog 2016., rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-445/16, Županijski sud u Puli - Pola određen je kao stvarno nadležni sud za postupanje u ovom drugostupanjskom predmetu Županijskog suda u Vukovaru, te je ovaj predmet temeljem tog rješenja 29. studenog 2016., dostavljen na odlučivanje Županijskom sudu u Puli - Pola.

Žalba privatne tužiteljice L. M. nije osnovana.

Uvodno valja istaći da činjenični opis kaznenog djela klevete iz članka 149. stavak 2. KZ/11 za koje je terećen optuženik nije sadržavao sva zakonska obilježja tog kaznenog djela jer je u činjeničnom opisu izostala tvrdnja da je optuženik H. P. znao da iznosi neistinite činjenične tvrdnje za privatnu tužiteljicu L. M., što je zakonsko obilježje kaznenog djela klevete (znajući da je neistinita). Međutim ovaj drugostupanjski sud nije bio ovlašten optuženika H. P. osloboditi optužbe na temelju članka 453. točka 1. ZKP/08 obzirom da su radnje za koje se teretio optuženik sadržavale obilježja kaznenog djela teškog sramoćenja iz članka 148. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. istog članka KZ711 za čiji je progon također nadležna privatna tužiteljica.

Privatna tužiteljica se u žalbi poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08, navodeći da je ista ostvarena time što „razlozi pobijane presude ne korespondiraju s činjenicama utvrđenim tijekom postupka, odnosno istu su nejasni i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju izjava a pogotovo što u nekim odlučnim činjenicama nema razloga ili ih je pak sud propustio utvrditi i ocijeniti, ali i time što sud nije savjesno ni brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze a koji bi da su pravilno ocijenjeni svakako donijeli do drugačije odluke.“. No, navodima kojima potkrjepljuje tu žalbenu osnovu privatna tužiteljica zapravo argumentira žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer pobija zaključke koje je sud prvog stupnja iz dokaza koje je ocijenio prihvatljivima utvrdio, smatrajući da je iz prihvaćenih dokaza trebalo izvući drugačije zaključke koji bi posljedično doveli do osuđujuće, a ne oslobađajuće presude. Time, dakle, nije ostvarena bitna postupovna povreda, nego se prigovorima privatne tužiteljice nastoji pobiti ispravnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

Drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu iz osnove iz koje je žalbom pobijana, a ispitao je i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u članku 476. stavku 1. točka 1. ZKP/08, pri čemu nije našao da bi postojale takve povrede odredaba kaznenog postupka  koje se ispituju po službenoj dužnosti, a zbog toga što je optuženik po članku 453. točka 3. ZKP/08 oslobođen od optužbe, nije našao ni da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Također, nije ostvaren žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, privatna tužiteljica u žalbi iznosi svoju ocjenu i analizu rezultata dokaznog postupka smatrajući da je predmetno kazneno djelo u svim svojim obilježjima dokazano, pri čemu kritizira po prvostupanjskom sudu iznesenu analizu i ocjenu pojedinih iskaza, poglavito svjedoka D. M., S. G. i B. K. te I. J. istodobno iznoseći vlastitu analizu tih iskaza, izvlačeći zaključke koji su suprotni onima iznesenim u obrazloženju prvostupanjske presude.

Nasuprot tome, ovaj sud drugog stupnja prihvaća osnovanim zaključak prvostupanjskog suda da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi optuženik kritične prilike izgovorio neistinite činjenične tvrdnje kao bitnog obilježja kaznenog djela klevete.

Naime, optuženik je terećen za počinjenje kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11, na način da je 18. rujna 2014., na sjednici Županijske skupštine B. – B. županije iznio neistinite informacije o privatnoj tužiteljici i to na način da je izjavio: „Gospođa nije sudjelovala u operaciji! Gospođa nije asistirala, gospođa nije instrumentirala. Dakle, uprava ne laže!“, a sve s ciljem da naškodi njezinoj časti i ugledu, pa je slijedom tako postavljenog činjeničnog opisa prvostupanjski sud bio dužan utvrditi da li su inkriminirani navodi činjenične tvrdnje, te, ako jesu, da li su te tvrdnje istinite ili nisu, a u slučaju utvrđenja da se radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama, da li su onda podobne naškoditi časti ili ugledu privatne tužiteljice, potom da li su postale pristupačne većem broju osoba te, na koncu, da li je optuženik znao da se radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama, a sve budući kvalificirani oblik kaznenog djela klevete čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu, znajući da je neistinita, a kleveta je postala pristupačna većem broju osoba.

Nakon što je utvrdio da su inkriminirani navodi činjenične tvrdnje i da su inkriminirane prigode izložene po optuženiku, a što se inače ne osporava, prvostupanjski sud je pristupio utvrđivanju da li su te činjenične tvrdnje istinite ili nisu, pa je radi utvrđenja ove odlučne činjenice proveo sve relevantne dokaze savjesno ih ocjenjivao, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti te je na temelju takve ocjene izveo zaključak da nije dokazano da je optuženik inkriminirane prigode iznosio neistinite činjenične tvrdnje te je za to utvrđenje dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Optuženik je u svojoj obrani naveo da je odgovarajući na upit člana skupštine o stanju i sigurnosti pacijenata u bolnici u B., kao vijećnik Županijske skupštine B. – B. županije odgovorio na taj upit prenošenjem sadržaja nalaza inspekcije Ministarstva prema kojem je privatna tužiteljica sudjelovala u preoperativnoj pripremi pacijenta u operacijskoj sali, pa da stoga nije sudjelovala u operacijskom zahvatu, pa tako nije asistirala, a niti instrumentirala, zaključujući da stoga uprava (bolnice) nije lagala, pa da su stoga netočni navodi objavljeni u medijima prema kojima je privatna tužiteljica asistirala i instrumentirala tijekom operacije.

Opravdano je prvostupanjski sud prihvatio obranu optuženika H. P. kojom ukazuje da je inkriminirane prigode prenio („Gospođa nije sudjelovala u operaciji! Gospođa nije asistirala, gospođa nije instrumentirala.), i iznio (Dakle, uprava ne laže!“) istinite činjenične tvrdnje jer je takva njegova obrana potvrđena provedenim personalnim i materijalnim dokazima.

Prije svega iz iskaza ispitanih svjedoka D. M., I. J., H. P. i I. M., koji imaju neposredna saznanja o događaju koji je u izravnoj svezi s inkriminiranom izjavom, te S. G. i B. K. koji o tome imaju posredna saznanja, proizlazi da se privatna tužiteljica L. M. kao spremačica nalazila u operacionoj sali bolnice B. gdje se 9. srpnja 2014., trebao izvršiti operacijski zahvat nad pacijentom te da je po zamolbi pomoćne instrumentarke I. M. kratko pridržala nogu pacijenta koji se već nalazio na operacijskom stolu i u općoj anesteziji za operacijski zahvat kako bi mu sestra instrumentarka pripremila nogu, pa nakon što je I. M. pripremila nogu za operacijski zahvat, što je obuhvaćalo pranje, omatanje blijedom stazom te postavljanje noge na držač, privatna tužiteljica je udaljena od operacijskog stola te ja stala pored ormara par metara udaljena od istog stola.

I iz iskaza privatne tužiteljice proizlazi da je ona asistirala pomoćnoj instrumentarki I. M., da je kratko pridržala nogu pacijenta kojega je trebalo operirati te da je po I. M. upućena da se udalji od stola i stane pored ormara koji je od operacijskog stola bio udaljen par metara kada je dr. D. M. došao do pacijenta i počeo mu polijevati nogu nekom tekućinom, što je ona i učinila tako da osim pridržavanja noge pacijentu nije ništa drugo radila.

Iz iskaza imenovanih svjedoka, pa i privatne tužiteljice suglasno proizlazi da se privatna tužiteljica nalazila u operacijskoj sali i u vrijeme započinjanja operacijskog zahvata udaljena par metara od operacijskog stola te da joj je u jednom trenutku pozlilo, poradi čega je po I. M. izvedena iz operacijske sale.

Nadalje, iz iskaza svjedoka D. M., I. J., H. P. i I. M., proizlazi da privatna tužiteljica nije sudjelovala u operaciji, a niti je asistirala ili instrumentirala tijekom operacije, nego je sudjelovala u predoperativnoj pripremi pacijenta. To potvrđuju u svjedoci S. G., sanacijski upravitelj bolnice B. te B. K. kao njegov zamjenik, budući da su po prikupljenim izvješćima i očitovanjima, došli do istih saznanja, a sve navedeno je potvrđeno i zapisnikom o obavljenom zdravstveno inspekcijskom nadzoru Ministarstva, ur.broj: 534-07-2-1-1/1-14-1 od 27. kolovoza 2014., u kojem je decidirano navedeno da je privatna tužiteljica u spornom događaju u svezi s inkriminiranim navodima sudjelovala u preoperativnoj pripremi pacijenta u operacijskoj sali te da ona tom prilikom nije sudjelovala u operaciji, a niti je tom prilikom asistirala ili instrumentirala.

Navedeno proizlazi i iz dopisa Ministarstva, ur.broj: 534-07-2-1-1/1-14-16 od 17. rujna 2014., upućenog punomoćniku privatne tužiteljice po tadašnjem Ministru u kojem je jasno navedeno da je privatna tužiteljica kao spremačica bolnice B. sudjelovala u preoperativnoj pripremi pacijenta u operacijskoj sali, što onda više nego očito isključuje bilo kakvo sudjelovanje privatne tužiteljice u operacijskom zahvatu, pa tako i njezino asistiranje i instrumentiranje. Istovjetne tvrdnje u pogledu sudjelovanja privatne tužiteljice u predmetnom događaju navedene su i u dopisu Ministarstva, ur. broj: 534-04-2-1-1/1-15-5 od 12. siječnja 2015., upućenog Z. S., sanacijskom upravitelju bolnice B..

Osnovano je stoga sud prvog stupnja prihvatio podudarne iskaze svjedoka D. M., I. J., H. P., I. M. te S. G. i B. K. koji su dosljedno i okolnosno istovjetno opisali događaje u operacijskoj sali od 9. srpnja 2014., isključujući da bi privatna tužiteljica te prigode sudjelovala u operacijskom zahvatu, pa tako i asistirala i instrumentirala tijekom operacije, a koji su iskazi potvrđeni naprijed navedenom vjerodostojnom dokumentacijom. Bez uspjeha je pokušaj žaliteljice da interpretiranjem samo pojedinih dijelova iskaza svjedoka D. M., S. G., B. K. i I. J., i to onih dijelova iskaza za koje smatra da joj odgovaraju, dovede u pitanje njihovu vjerodostojnost. Međutim i unatoč takvoj metodi analize i ocjene iskaza, žaliteljica nije uspjela dokazati, a niti se to tvrdi u žalbi, da je sudjelovala u operaciji ili da je asistirala i instrumentirala tijekom operacije, pri čemu njezina tvrdnja da se nalazila u operacijskoj sali u vrijeme operacije, a što se ponavlja i u žalbi, nije sporna jer se ona nalazila par metara udaljena od operacijskog stola, ali to ne znači da je ona time sudjelovala u operaciji ili da je asistirala i instrumentirala tijekom operacije. Uostalom i sama je u svom iskazu decidirano izjavila da je kritične prigode samo kratko pridržala nogu pacijenta kojega je trebalo operirati da bi se po uputi I. M. udaljila par metara od operacijskog stola tako da osim pridržavanja noge pacijentu nije ništa drugo radila.

Slijedom navedenog proizlazi da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, za koje je u obrazloženju presude iznio vrlo iscrpne razloge, ispravno zaključivši da je optuženik H. P. inkriminirane prigode prenosio i iznosio istinite činjenične tvrdnje, a time i da nije dokazano počinjenje kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 2. KZ/11, pa žalba privatne tužiteljice L. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana. Pogotovo žalba po toj žalbenoj osnovi nije osnovana u dijelu u kojem se privatna tužiteljica poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u svezi optuženikove izjave od 18. rujna 2014., kojom je, kako se navodi u žalbi, naškodio njezinoj časti i ugledu, objavljene na internet portalu N., obzirom da za taj događaj optuženik nije terećen, pa sud o njemu nije ni mogao raspravljati. 

Pravilno je nadalje prvostupanjski sud nakon utvrđenja da je optuženik dana 18. rujna 2014., na sjednici Županijske skupštine B. – B. županije izgovorio činjenične tvrdnje, što je isključilo postojanje kaznenog djela uvrede, ispitivao da li su se u radnjama optuženika stekla obilježja kaznenog djela teškog sramoćenja iz članka 148. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. istog članka KZ/11 te je ispravno zaključio da optuženik nije počinio niti to kazneno djelo, doduše po stajalištu ovog suda ne iz onih razloga navedenih u pobijanoj presudi, nego iz razloga što dokaz istine isključuje kazneno djelo teškog sramoćenja, odnosno jer je u postupku dokazano da su inkriminirane činjenične tvrdnje istinite i da se evidentno ne odnose na osobne ili obiteljske prilike privatne tužiteljice koji isključuje dokaz istine (članak 148. stavak 4. KZ/11) zbog čega je po članku 148. stavku 3. KZ/11 isključeno postojanje kaznenog djela teškog sramoćenja (razlog isključenja protupravnosti).

Nije osnovana žalba privatne tužiteljice zbog odluke o troškovima kaznenog postupka koja se posebno ne obrazlaže. Naime, žaliteljica propušta imati u vidu da je odluka o troškovima kaznenog postupka izrečena sukladno kogentnoj odredbi članka 149. stavka 1. i 3. ZKP/08, koja izrijekom navodi da će sud privatnog tužitelja obvezati da naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08, kao i nužne izdatke okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njegova branitelja, kada okrivljenika oslobodi optužbe, što je slučaj u ovom predmetu, pa prvostupanjski sud uz postavljeni zahtjev optuženika za naknadom troškova postupka (listovi 82 -83 spisa) kao i onih troškova koje sud određuje po službenoj dužnosti, nije imao druge mogućnosti nego privatnu tužiteljicu obvezati na naknadu troškova postupka, s time da će o njihovoj visini sudac pojedinac odlučiti naknadno posebnim rješenjem sukladno ovlasti iz članka 148. stavka 4. ZKP/08. 

Iz naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, na temelju članka 482. ZKP/08 trebalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Puli – Pola, 27. siječnja 2017.