Broj: Kž 664/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. D., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenice kao tužiteljice K. Č.₁ podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. listopada 2016. broj K-19/2015-39, u sjednici održanoj 31. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e :

Žalba oštećenice kao tužiteljice K. Č.₁ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom optuženi S. D. je, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođen od optužbe za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.

Na temelju članka 149. stavka 3. ZKP/08 oštećenica kao tužiteljica K. Č.₁ obvezana je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08 u iznosu od 4.656,00 kuna te paušalni iznos od 500,00 kuna u roku od 15 dana te nužne izdatke optuženika i nužne izdatke i nagradu njegovog branitelja o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje.

Žalbu protiv te presude podnijela je oštećenica kao tužiteljica K. Č.₁ po opunomoćenicima K. M. i M. P., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u B., navodeći kao žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženi S. D. je putem branitelja Z. K. i D. D., odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u B. podnio odgovor na žalbu oštećenice kao tužiteljice K. Č.₁ u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je u svojim iskazima imala određene nepodudarnosti, oštećenica kao tužiteljica u žalbi navodi da je, s obzirom na to da je u razdoblju od dvije godine davala svoj iskaz u tri navrata pred raznim tijelima, normalno za očekivati da ti iskazi neće biti identični, da detalji koji se u tim iskazima razlikuju nisu bitni te da su svi njezini iskazi u bitnome identični i podudarni, dok nelogičnosti koje navodi prvostupanjski sud ne ugrožavaju vjerodostojnost njezinog iskaza. Zaključno smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio njezin iskaz te da nije dao dovoljno jake argumente zašto isti ne prihvaća.

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da ni nije za očekivati da iskazi oštećenice kao tužiteljice, osobito u pogledu detalja koji nisu od odlučnog značaja za samu inkriminaciju, budu potpuno identični u svim stadijima postupka. Ovo osobito kada se uzme u obzir vrijeme počinjenja radnji kaznenog djela koje je optuženiku stavljeno na teret optužnicom oštećenice kao tužiteljice (kolovoz 2006. te studeni 2007.), vrijeme podnošenja kaznene prijave (22. listopad 2013.), vrijeme ispitivanja oštećenice kao tužiteljice u istrazi (23. ožujka 2015.) te vrijeme njezinog ispitivanja na raspravi pred prvostupanjskim sudom (30. studeni 2015.). Međutim, bitno je da ti iskazi u pogledu odlučnih činjenica budu, kako međusobno sukladni i logični, tako i u suglasju s onim dokazima koji su u postupku trebali poslužiti kao potkrjepa, odnosno osnaženje njezinih navoda, a to ovdje, kako je to pravilno zaključio i valjano obrazložio prvostupanjski sud, nije slučaj.

Uz sve ono što je u obrazloženju pobijane presude navedeno u pogledu razlika, nepodudarnosti i nelogičnosti u iskazima oštećenice kao tužiteljice međusobno te u usporedbi njezinih iskaza s iskazima svjedoka optužbe (K. Č.₂ i J. Č.), a što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, ovdje osobito treba naglasiti one elemente koji su, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ozbiljno doveli u sumnju vjerodostojnost njezinih navoda. Tako je ona u svome iskazu na raspravi 30. studenog 2015., između ostaloga navela: „U ovom razdoblju od ovog događaja u V. (koji se prema navodima optužbe dogodio u studenom 2007.) pa do listopada 2013. (kada je podnesena kaznena prijava), S. D. nije mi ništa prijetio niti na bilo koji drugi način mi činio nekakvo zlo, već su postojala samo ova dva događaja o kojima sam iskazivala.“ Navedeno je potpuno suprotno onome što proizlazi iz Specijalističkog nalaza Hitne ambulante Opće bolnice u B. od 23. listopada 2013. (dan nakon podnošenja kaznene prijave) – „prijavila zlostavljanje koje se dogodilo 2006. godine, a nakon toga su joj zlostavljači i prijetili više puta, tako da se odlučila prijaviti kako bi se to zaustavilo.“ Nelogičnosti u njezinom iskazu vidljive su i iz okolnosti da je ona na istoj raspravi navela: „moja obitelj nije bila ni u kakvoj zavadi niti svađi sa obitelji S. D., već je sve to krenulo 2013. godine kada sam ja odlučila progovoriti o ovim događajima“, dok je, s druge strane, kaznenu prijavu protiv optuženika podnijela 22. listopada 2013., odnosno dva dana nakon što je optuženik podnio kaznenu prijavu protiv njezinog supruga J. Č. zbog kaznenog djela prijetnje. Izloženo, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upućuje na zaključak o sasvim drugom motivu kaznenog prijavljivanja optuženika, a ne onom koji navodi oštećenica kao tužiteljica u svome iskazu.

Imajući, nadalje, u vidu nalaz i mišljenje psihijatrijske vještakinje iz kojega proizlazi da je aktualnim psihijatrijskim pregledom oštećenice kao tužiteljice utvrđeno da je ona depresivna, sklona disocijativnim, psihosomatskim i konverzivnim smetnjama te da je njezina ličnost dominantno pasivno ovisna, kao i to da joj je prilikom pregleda u listopadu 2004. (dakle, prije obaju događaja za koje ovdje tereti optuženika) postavljena dijagnoza … zbog osjećaja kočenja, izrazito depresivne slike i bezvoljnosti, koje smetnje su, prema mišljenju vještakinje, slične njezinom aktualnom stanju, dok nema podataka o tome da bi se ona liječila u razdoblju između 2004. i 2013. (23. listopada 2013., odnosno jedan dan nakon podnošenja kaznene prijave oštećenica kao tužiteljica se javila na odjel Psihijatrije, Hitne službe za duševne bolesti u Općoj bolnici B. - Specijalistički nalaz Hitne ambulante na listu 42 spisa predmeta), nevjerodostojnima se čine i njezini navodi da si je zbog inkriminacija za koje tereti optuženika pokušala oduzeti život: „razmišljala sam o tome da se ubijem, dva puta sam htjela skočiti u bunar na igralištu...“.

Što se tiče drugog događaja za koji oštećenica kao tužiteljica tereti optuženika, a koji se, prema navodima optužbe, dogodio u studenom 2007. u vikendici u V., prvostupanjski sud je pravilno uočio nelogičnosti u slijedu događanja po opisu oštećenice kao tužiteljice. Budući da ovaj sud te razloge u cijelosti prihvaća, na iste se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i žaliteljica (pasus 2., stranica 15. pobijane presude). Uzevši u obzir i iskaze nepristranih i za ishod ovog kaznenog postupka nezainteresiranih svjedoka D. Š. i S. D., koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnima, a koji potvrđuju obranu optuženika da nikada nije imao u posjedu ključeve vikendice u V., neprihvatljivi su i navodi oštećenice kao tužiteljice koji se odnose na terećenje optuženika za drugi događaj u studenom 2007.

Ne mogu se prihvatiti ni daljnji žalbeni navodi oštećenice kao tužiteljice da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio obiteljske prilike nje i optuženika te okolnosti pod kojima se djelo dogodilo – da su njih oboje dio jedne šire obitelji te dolaze iz tzv. janjevačkih obitelji kod kojih je izrazito naglašena uloga muškarca kao „glave kuće“, dok žena ima funkciju majke od koje se očekuje da bespogovorno sluša i izvršava volju i naredbe muškarca, tako da se ona bojala da će, ako progovori, biti izbačena iz kuće i proglašena preljubnicom, izgubiti djecu i da će optuženik ostvariti prijetnje njoj i njezinoj obitelji koje je izrekao prilikom silovanja. Tako da je, tek kada više psihički nije mogla podnijeti teret koji je nosila u duši, odlučila progovoriti o svemu što se dogodilo.

Naime, oštećenica kao tužiteljica je, kao što je već prethodno navedeno, u svome iskazu izričito navela da joj optuženik ni na koji način nije prijetio niti nanosio bilo kakvo zlo ni između ovih dvaju događaja za koje ga tereti ni nakon drugog događaja koji mu inkriminira, a u cijelom tom razdoblju njihove obitelji su se međusobno posjećivale te je optuženik prevozio članove njezine obitelji, uključujući i nju, u slučaju potrebe svojim automobilom. Imajući, nadalje, u vidu da je podnošenje kaznene prijave protiv optuženika za događaje koji su se, prema njezinim tvrdnjama, dogodili u kolovozu 2006. te u studenom 2007. uslijedilo tek u listopadu 2013., dakle gotovo šest godina nakon ovog drugog navodnog događaja, i to samo dva dana nakon što je optuženik podnio kaznenu prijavu protiv njezinog supruga J. Č. zbog kaznenog djela prijetnje, teško je povjerovati u prethodno navedene razloge kojima oštećenica kao tužiteljica nastoji na neki način opravdati tako dugi vremenski odmak od navodnog počinjenja inkriminiranih radnji do kaznenog prijavljivanja optuženika.

Žaliteljica nadalje ističe da je prvostupanjski sud, s obzirom na to da nema medicinske dokumentacije koja bi potvrđivala da je ona 2007. bila kod liječnika kamo ju je vozio optuženik, trebao od liječnika zatražiti dostavu zdravstvenog kartona te izvršiti osobni uvid u isti.

U odnosu na ovaj žalbeni prigovor prije svega treba navesti da je prvostupanjski sud zatražio od dr. J. Š. L. iz ordinacije opće medicine dostavu preslike zdravstvenog kartona za oštećenicu (dopis na listu 34 spisa predmeta). Međutim, kako su u prvostupanjskom sudu dostavljenoj preslici tog zdravstvenog kartona (list 38 spisa predmeta) nedostajali podaci o liječenju oštećenice za razdoblje 2007., 2008., 2009. i dio 2010., prvostupanjski sud je ponovno zatražio od iste liječnice dostavu preslike zdravstvenog kartona za oštećenicu za razdoblje od 2007. do 29. svibnja 2010. (dopis na listu 43 spisa predmeta). Odgovarajući na to traženje prvostupanjskog suda, dr. J. Š. L. je dopisom obavijestila prvostupanjski sud da, osim već dostavljene preslike zdravstvenog kartona za oštećenicu, ne posjeduje zdravstvenu dokumentaciju za razdoblje od 2007. do 29. svibnja 2010. (dopis na listu 53 spisa predmeta).

Prema tome, prvostupanjski sud je poduzeo sve napore kako bi izvršio provjeru navoda oštećenice kao tužiteljice da je u studenom 2007. zbog kroničnog bronhitisa bila kod liječnice, kamo ju je vozio optuženik. Međutim, u njezinom zdravstvenom kartonu, koji je u preslici dostavljen prvostupanjskom sudu, nije bilo podataka koji bi potvrdili takav njezin iskaz.

Upirući na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, žaliteljica ističe da je prvostupanjski sud, ako je smatrao da su nepodudarnosti iskaza svjedoka J. Č. i K. Č. toliko bitne, trebao prihvatiti prijedlog oštećenice kao tužiteljice i kao svjedoka saslušati njezinog svekra J. Č.₃ kojemu je ona u kolovozu 2013. prvome ispričala o svim događajima.

Točno je da je opunomoćenik oštećenice kao tužiteljice na raspravi 12. veljače 2016. predložio da se kao svjedok ispita J. Č.₃, koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio kao neodlučan za donošenje meritorne odluke (list 50 spisa predmeta). Međutim, na raspravi 14. listopada 2016. isti je naveo da odustaje od dokaznih prijedloga koje je ranije iznosio na raspravi, a koji nisu izvedeni (list 81 spisa predmeta).

Isto vrijedi i u odnosu na prigovor žaliteljice nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na odbijanje njezinog dokaznog prijedloga da se od VIP-a pribave izlisti poruka koje su u listopadu 2013., a prema tvrdnjama optuženika, razmijenjene između optuženika i J. Č. Osim navedenog, ovdje još treba navesti sljedeće. Sam J. Č., ispitan u svojstvu svjedoka na raspravi 30. studenog 2015., je na pitanje branitelja optuženika je li mu tijekom 2013. bio poznat broj telefona optuženika naveo da na to pitanje ne želi odgovoriti te, nadalje, da u listopadu 2013. optuženiku nije slao nikakve poruke, dok iz dopisa MUP-a, PU bjelovarsko-bilogorske, Službe kriminalističke policije upućenog prvostupanjskog sudu proizlazi da je J. Č. 24. listopada 2013. tijekom obavljanja obavijesnog razgovora policijskom službeniku naveo da koristi mobilni telefonski broj … (list 39 spisa predmeta), a taj broj odgovara broju koji je na izlistu poruka koji je optuženik dostavio prvostupanjskom sudu naveden kao broj koji pripada svjedoku J. Č. (list 32 spisa predmeta).

Žaliteljica nadalje navodi da je psihijatrijska vještakinja utvrdila da je ona sposobna dati vjerodostojan iskaz, da razlikuje istinu od laži te da nije osoba koja pati od duševnih smetnji koja bi izmišljala događaje pa, iako je prvostupanjski sud naveo da taj nalaz i mišljenje u potpunosti prihvaća, nije smatrao da isti treba uzeti kao dokaz vjerodostojnosti njezinih optužbi i donijeti osuđujuću presudu.

Točno je da je psihijatrijska vještakinja, dr. sc. M. K. S. zaključila da je oštećenica K. Č.₁, unatoč graničnim intelektualnim sposobnostima i afektivnim smetnjama, sposobna dati vjerodostojan iskaz. Međutim, uloga suda je ocijeniti kvalitetu i pouzdanost iskaza, kako samog za sebe, tako i u povezanosti s ostalim dokazima. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud uvažava nalaz vještakinje prema kojemu je oštećenica traumatizirana, njezin cjelokupni rani rast i razvoj izrazito su deprivirajući i traumatizirajući, što je posebno vidljivo iz podataka vlastitog ispitivanja u nalazu i mišljenju gdje oštećenica govori o svom životu te traumatskim događajima koji se odnose na rođenje djeteta u kući na K., kada je nisu htjeli primiti u bolnicu te je morala doma sama roditi i s malom bebom i četvero djece ostaviti svoje selo i doseliti u P. u barake, zatim da je rodila s 59 kg sina L., da je bila premršava, da joj je bilo teško, da je bila slaba i bolesna, zbog čega je vještakinja zaključila da je oštećenica doživjela niz traumatskih situacija, no također da nije moguće utvrditi je li tu bilo i seksualne traumatizacije. Odgovarajući na pitanje opunomoćenika oštećenice kao tužiteljice na raspravi je li došla do podataka da bi oštećenica pokušala suicid, vještakinja je odgovorila da nema medicinske dokumentacije koja bi upućivala na objektivnost iskaza oštećenice kao tužiteljice da se htjela ubiti, no da se, s obzirom na njezinu poziciju i strukturu ličnosti, kao i depresivne smetnje (koje su, uzgredno rečeno, zabilježene i 2004., dakle dvije godine prije prvog inkriminiranog događaja), mogu očekivati suicidalna promišljanja ili ideje. Također je, a na upit branitelja optuženika, navela da je moguće da oštećenica kao tužiteljica bude sugestibilna s obzirom na obilježja svoje ličnosti.

Prvostupanjski sud je, dakle, prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje o psihofizičkom stanju oštećenice kao tužiteljice. Međutim, to, protivno stanovištu žaliteljice, nije bilo dostatno za izvođenje nedvojbenog zaključka o dokazanosti optuženiku inkriminiranog djela.

Prema tome, žalbenim navodima oštećenice kao tužiteljice istaknutima u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima je on utemeljio svoj zaključak da, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te obranom optuženika, nije sa sigurnošću utvrđeno da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti optužnicom.

U okviru žalbe zbog povrede kaznenog zakona (koju povredu žaliteljica kvalificira kao pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava) navodi se da izvedeni dokazi (iskaz oštećenice, svjedočenje J. i K. Č.₂ te nalaz i mišljenje vještaka) daju dovoljno temelja za donošenje osuđujuće presude.

Istaknutim žalbenim navodima zapravo se pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ono ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona. Ovo stoga što se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa stanovišta žaliteljice bilo ispravno. Budući da je prvostupanjski sud nakon savjesne i svestrane analize i ocjene svih dokaza izvedenih tijekom postupka (uključujući i one na koje se poziva žaliteljica) te obrane optuženika, pravilno zaključio da se ne može s dovoljnom sigurnošću zaključiti da je optuženi S. D. počinio kazneno djelo silovanja kako mu je stavljeno na teret optužnicom oštećenice kao tužiteljice, odnosno da postoji dvojba o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela za koje se optuženik tereti i potom ga, primjenom načela in dubio pro reo, oslobodio od optužbe, izloženi žalbeni prigovor nije osnovan.

Pobijana presuda ispitana je i sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08, no kako pri tome nije utvrđeno ni postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 31. siječnja 2017.